Skip to main content

ATILA MARTON: Definisanje autonomije

Autonomija 27. јан 2012.
4 min čitanja

Nedavni verbalni sukob Lige socijaldemokrata Vojvodine i Demokratske stranke, u koji se iz pozicije presuditelja, uključila i Liberalno demokratska partija, ponovo je skrenuo pažnju javnosti na temu autonomije Vojvodine.

LSV i DS su se sporile oko toga ko je od njih više uradio za autonomiju (s tim da za Ligu sadašnji status Vojvodine ni izdaleka nije zadovoljavajući), a LDP smatra da temi treba prići na drugačiji način od dosadašnjeg, jer je ova sadašnja, zapravo „tužna i jeftinu imitacija autonomije“. Odgovor Lige na optužbe LDP-a je bio sledeći: predsednik LDP Čedomir Jovanović je dok je bio na vlasti činio sve suprotno od onog za šta se danas zalaže kada je u pitanju autonomija Vojvodine.

„Vojvođansko pitanje“ se često podgreva uoči izbora. Ovog puta je to još izrazitije nego ranije, jer je – po nekim istraživanjima javnog mnenja – u porastu autonomaško raspoloženje. Pomenute stranke, a pre svega LSV i LDP, računaju na glasačko telo sličnog profila, pa je sasvim prirodno da se međusobno bore za te glasove.

O porastu autonomaškog raspoloženja govori i to da je sadašnja vojvođanska „autonomija“ postala prihvatljiva i za „srpske naprednjake“. Naravno, najlakše bi bilo reći da je to samo verbalna akrobatika radi izborne pobede, kao što je na primer i njihovo zalaganje za evropske intergacije, ali takva tvrdnja ne bi bila sasvim tačna.

Naime, ono što se danas naziva vojvođanskom autonomijom zapravo jeste u potpunosti prihvatljivo za svaku stranku koja bi mogla da uđe u pokrajinsku vladu. Možda čak ni Koštuničini sledbenici ne bi tražili poništenje Statuta (eventualno osim delova koji se odnose na zastavu i grb, kao i na kancelariju u Briselu) i Zakona o nadležnostima, a to ne bi uradili ni Nikolićevi ljudi – uprkos tome što su obe političke opcije svojevremeno agresivno napadale „separatističke“ zakone.

Zašto ovo tvrdim? Zato što bi se i oni izvrsno uklopili u ovu i ovakvu „autonomiju“.

Jer ova „autonomija“, bez obzira na preambulu Statuta, ne znači da Vojvodina – u zaštiti svojih civilizacijskih, kulturnih, političkih, ekonomskih i ostalih specifičnosti, na autonoman način brani i razvija ove svoje karakteristike. Ne znači ni to da se na pokrajinskom nivou odlučuje o svemu što je nepotrebno podići na nivo države. Ova „autonomija“ znači da se u međupartijskim sukobima i trgovini odlučuje o tome ko će i koliko novca dobiti iz centralne kase.

Ključ od kase je kod vlade i parlamenta Srbije. Ako neka partija želi da dobije novac, ona se obraća centralnoj vlasti (tj. predsedniku države ako nije kohabitaciona situacija, a ako jeste, onda predsedniku vlade) – ucenjivački ili je moleći.

Tu spada i priča o onih „čuvenih 7%“. Goran Ješić, jedan od najuspešnijih političara u Srbiji i istaknuti predstavnik autonomaškog/decentralističkog krila DS-a je nedavno u Novom Sadu na ovu temu rekao da su „dobili ono što su tražili, a tražili su najveću glupost“, a to je tih Sedam Odsto. Ne samo da je apsurdno budžetske cifre stavljati u ustav (ali šta drugo očekivati od ustava međupartijskom trgovinom sklepanog za nekoliko dana…), već je činjenica da jedan deo čuvenih 7% budžeta Srbije – što je, navodno mera i ostvarenje autonomije Vojvodine – provede samo sate ili dane na računu pokrajine, jer se mora proslediti zaposlenima u državnom sektoru – npr. zdravstvu, školstvu – jedan deo odlazi na plate pokrajinske administracije, ali, naravno, pretekne i za tzv. kapitalne investicije, subvencije itd.

A pošto je sistem i na pokrajinskom nivou partorkratski, nema sumnje da se „kapitalne investicije“ i projekti finansiraju velikim delom na partijskoj osnovi, a da se tako dele i subvencije.

Dakle, ono što se naziva autonomijom Vojvodine nije ništa drugo do rezultat međupartijskih dogovaranja, neretko ucena na državnom i na pokrajinskom nivou.

Zar se u ovo ne bi znali uklopiti „srpski naprednjaci“ i njihovi eventualni koalicioni partneri u slučaju pobede na nivou Srbije i/ili Vojvodine?

Naravno da bi znali da se uklope. Ovoliko autonomije i ovakvu autonomiju bi i oni „dopustili“, jer bi od nje u slučaju izborne pobede koristi imali upravo oni i njihovo „prijateljsko okruženje“.

A autonomija koje se značajan deo Vojvođana rado seća, tj. autonomija koja se razvijala od 1963. godine, a doživela svoj zenit od početka ’70-ih (i koja je pogubljena krajem 1988. i početkom 1989.) – ona je postojala u drugačijem sistemu. Tada je vladala jedna partija i to se danas naziva komunizmom, a sada imamo višestruki jednopartijski sistem – a to se naziva demokratijom.

Nije naodmet napomenuti da tadašnja partija-država nije bila monolitna, niti homogena. Nije bila takva ni u pogledu odnosa prema Vojvodini. Oni koji o o sukobima unutar Partije do sada nisu mnogo znali, mogu da saznaju iz knjige autora Končara i Boarova: „Stevan Doronjski – Odbrana autonomije“ (Dnevnik objavljuje feljton).

Autonomija Vojvodine je postojala i cvetala u socijalizmu. U višepartijskom sistemu i kapitalizmu se nije dospelo ni blizu obima nadležnosti iz doba socijalizma. U višepartijskom sistemu i kapitalizmu još nije smišljen „model“ vojvođanske autonomije, osim ako se ne zadovoljimo ovim sadašnjim, ograničenim centralističkim ustavom, usvojenim na „čudan“ način, modelom koji je „proizvod“ međupartijskih trgovina. „Uspešnost“ trenutnog „modela“ ilustruje i to što je Vojvodina potonula ispod nivoa državnog proseka (naravno, ne zaboravimo tragične posledice – u svakom smislu – Miloševićeve ere).

Dakle, pre svega bi trebalo raščistiti i pojasniti da li pod autonomijom Vojvodine podrazumevamo isključivo raspodelu para, što u praksi znači međupartijsku trgovinu, ili zaista postoji neki civilizacijski identitet (sa svim pripadajućim političkim, ekonomskim itd. svojstvima) zarad kojeg je autonomija neophodna. Tek nakon toga dolazimo do „detalja“, to jest do pitanja kako demokratizovati – i na pokrajinskom nivou – višepartijsku partokratiju.

(Autonomija)