Ima tome desetak godina da me je Slavko Goldstein zvao da se na HAVC zajedno prijavimo na natječaj za razvoj scenarija. Imao je priču iz Jasenovca koju je s Brankom Lustigom želio pretvoriti u film. Morao sam ga odbiti jer sam se na taj natječaj već prijavio s drugom pričom.

Ne znajući za moj razgovor s Goldsteinom, na ulici me je nekoliko dana kasnije zaustavio producent Lustig.

„Imam posao za vas”, objavio mi je entuzijastično i nimalo ga nije pokolebalo kad sam mu rekao što i Goldsteinu, da sam zauzet. „Pa, dobro”, zaključio je, „ako ne možete sad, onda ćemo dogodine.”

„Dogovoreno”, složio sam se spremno.

„Za Slavka ne znam, ali ja umrijeti još neko vrijeme ne namjeravam. A ako Slavko umre, još bolje. Nas dvojica ćemo podijeliti pare”, našalio se taj stari mangup.

Uskoro će i on i Goldstein umrijeti, a meni će doživotno ostati žalost da s dvojicom velikih hrvatskih Židova, svjedoka ustaških užasa, koje su kao dječaci čudesnim slučajem preživjeli, a većina im je obitelji zaklana, nisam surađivao na filmu o Jasenovcu.

To je najvažnija naša priča. U cijeloj hrvatskoj povijesti nema mračnijeg trenutka. Hrvatska povijest zapravo se zaustavila u logoru kod Save i više od osamdeset godina nepomična stoji u sramoti i krivnji u mokrim vrbicima, u magli i graktanju vrana, gdje se zelene sjene riba migolje u dubini, dok na površini vode bešumno plove blijeda, naduta trupla srpskih seljaka s tamnim rezovima preko grla.

Iskupljenje nam ne dolazi jer se u podlim političkim igrama neprestano potiskuje, umanjuje i krivotvori istina. U školama se ne uči o zločinu, na televiziji ne govori o njemu, crkveni vrh ga bezobzirno ignorira, a onaj državni upadljivo izbjegava imenovati genocidom. Što se dogodilo u Jasenovcu može se doznati jedino iz desetak slabo pročitanih knjiga. Na filmskoj vrpci je zabilježeno malo i ništa.

Kao pisac lakih i bezbrižnih knjiga za domaćice, snažno dvojim da sam dorastao napisati scenarij igranog filma o Jasenovcu, ali ako su Goldstein i Lustig vjerovali u moj talent, vjerojatno sam trebao pokušati. Bio bi mi to svakako težak izazov. Morao bih savladati gađenje i strah, izaći daleko izvan zone udobnosti u nastojanju da proniknem u dušu čudovišta koja su masovno ubijala Srbe i Židove.

Imam li ja želudac da od ovog psihopata napravim književni ili filmski lik, pomislio sam nedavno čitajući o suđenju upravitelju logora Ljubi Milošu, kad se on 1947. vratio u zemlju, vjerujući da može podići masovni ustanak protiv komunističkih vlasti? Citiram kratki odlomak s upozorenjem da nije za čitatelje slabijih živaca.

„Što se radilo s djecom?” upitao je tužitelj Hrnčević Ljubu Miloša.

„Ona su također likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru s fratrom Majstorovićem doznao sam da je djecu mnogo teže ubijati nego odrasle”, odgovorio je Miloš.

„Zašto?” zanimalo je tužitelja.

„Jer dijete ima mnogo jači život nego odrasli.”

„Kako je on to znao?” inzistirao je Hrnčević.

„On je to radio”, rekao je Miloš.

Ovo me sad vraća tri godine u prošlost. Upravo je nekako ovo vrijeme bilo, rana jesen 2023. Na Prviću, gdje sam došao pisati svoju predzadnju knjigu, sreo sam se s filmskom ekipom Danisa Tanovića. Glumac Milivoj Beader baš je odlazio. Žurio je u Srbiju, gdje je Lordan Zafranović snimao „Zlatni rez ’42”. Milivoj mi je otkrio da glumi Ljubu Miloša, a ja sam ga ohrabrio podignutim palcem, u sebi misleći: Uh! Sretno s tim.

Zafranović premijerno prikazuje „Zlatni rez ’42” na beogradskom FEST-u, ali Milivoj neće s njim izaći da se nakon projekcije nakloni publici. Neće te večeri u Sava centru biti ni Renea Bitorajca ni Leona Lučeva, a vjerojatno ni nekih njihovih kolega iz Srbije, koji bojkotiraju FEST. Kanalizacijom interneta zaplivala je glasina kako su hrvatski glumci odustali od premijere jer su im desničari prijetili, no to su sva trojica odlučno opovrgnuli.

Milivoj mi je jučer poslao jednu dugačku uzrujanu poruku kako ne želi sudjelovati u događaju koji će, samo tri tjedna prije parlamentarnih izbora, biti zloupotrebljen za propagandu režima Aleksandra Vučića, a ja to spremno prenosim, znajući kako bez ostatka mogu vjerovati prijatelju, nepokolebljivo moralnoj i hrabroj osobi i dobrom glumcu, kad kaže da je bez ikakve loše namjere igrao jednog užasnog masovnog ubojicu. Jednako bih tako, premda ih slabije poznajem, stao i za Bitorajca i za Lučeva. Međutim, za Zafranovića ne bih. Čak i ako mu film ispadne dobar, Lordan Zafranović je napravio svinjariju. I za nju nema nikakvo opravdanje jer ju je pravio predugo. Imao je mnogo vremena osvijestiti se i ustuknuti. U posljednje tri godine viđao sam ga povremeno u Beogradu i Novom Sadu, gdje je sav važan pričao o svojem filmu o Jasenovcu.

Interesantno, prilikom svakog našeg susreta samouvjereno je rekao: „Ej, di si”, a u očima sam mu jasno vidio da nema blage veze tko sam ja. Nisam mu to ipak mogao zamjeriti, to je samo bilo smiješno.

Mnogo ozbiljnije bilo je njegovo budalasto šepirenje o trošku Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Njegovo beskonačno šalabazanje po Srbiji dok je nevjerojatne tri i po godine snimao jedan film, ne razmišljajući previše o diktaturi koja ga je naručila. Ne videći da služi pokvarenim nacionalistima koji nisu bolji od ustaša. Ne opterećujući se ni pitanjem kako to da on Hrvat snima u Srbiji, a njegovim je kolegama, uglednim srpskim filmskim redateljima poput Gorana Markovića, Dragana Bjelogrlića, Srđana Dragojevića i Srdana Golubovića, onemogućeno da rade svoj posao.

Čak i ako ispadne dobar, „Zlatni rez ’42” neće imati nikakvog smisla. Žao mi je da to moram kazati Beaderu, Lučevu i Bitorajcu, koji su odvažno izašli daleko iz zone komfora i u svojim srcima i umovima nastojali shvatiti postupke nekih strašnih ljudi, ali njihov dobronamjerni i hrabri trud naposljetku će poslužiti samo da bi se Srbi samosažalijevali i tvrdili kako su oni uvijek bili nevine žrtve, da bi se zgražali isključivo tuđim zločinima, a vlastite poput onoga u Srebrenici potiskivali, umanjivali, bezobzirno ignorirali i upadljivo izbjegavali nazvati genocidom.

(Jutarnji list, foto: Gordana Nonin)