Crnogorski književnik i kolumnista Andrej Nikolaidis jedan je od dobitnika Trinaestojulske nagrade Crne Gore, koja se dodeljuje u znak sećanja na početak ustanka crnogorskih naroda protiv fašizma, 1941. godine. Pored Nikolaidisa, nagrade su uručene i izuelnoj umjetnici Jeleni Tomašević i kompozitoru Senadu Gačeviću.

U ime dobitnika zahvalio se Nikolaidis i između ostalog naglasio da je Ustankom 13. jula počela crnogorska borba protiv ovozemaljskog, fašističkog zla koje će koju godinu kasnije biti poraženo i upozorio da se zlo regeneriše i vraća.

Njegov jučerašnji govor prenosimo u celini:

Poštovani Predsjedniče države,

poštovana Predsjednice skupštine,

Vaše Ekselencije,

poštovani kompatrioti;

Prije svega, dopustite da u ime dobitnika Trinestojulske nagrade zahvalim žiriju koji je ovim priznanjem vrjednovao naš rad. Trinaesti juli je jedan od, ako ne najveći datum u crnogorskoj istoriji. Datum je to koji simboliše antifašizam, koji je jedna od najvećih živih vrijednosti ovog nikad ciničnijeg svijeta. Ustanak koji su Crnogorci podigli 13. jula dovršen je pobjedom u Drugom svjetskom ratu.

Međutim… Istorija se smije ideji konačnih pobjeda i konačnih poraza.

Ono što je, činilo se, bilo zauvijek poraženo 1945. podiglo se nepunih pola vijeka kasnije i u grob poslalo stotine hiljada, a u izbjeglištvo milione ljudi. Danas mnogi u Crnoj Gori tvrde kako je pitanje civilizovanosti, takoreći građanskog bontona, ignorisati fašizam i sa njim praviti kompromise i takozvana “istorijska pomirenja”.

Niske pobude obično se maskiraju u uzvišenu retoriku. Izdaja, pa i izdaja vrijednosti 13. jula, po pravilu se prikazuje kao zalog za bolje sutra. Naše je vrijeme odveć nalik onome o kojem Jejts pjeva u “Drugom dolasku”:

“Kružeć i kružeć u sve širem luku

Soko ne čuje više sokolara.

Sve se razliva; središte popušta;

Puko bezvlašće preplavljuje svijet,

Kulja krvomutna plima, na sve strane

Obred nevinosti davi se u njoj;

Najbolji ni u šta ne veruju, dok se

Najgori nadimaju od žestine”.

Danas brutalni agresori svoje zločine pravdaju potrebom “denacifikacije” onih koje satiru. Danas služinčad nacionalističkih projekata borce protiv nacionalizma proglašava nacionalistima. Prisjetimo se: i one koji su podigli ustanak 13. jula fašisti su nazivali “ekstremistima”, “partizanskim banditima” i “bezbožnicima”.

Mizerna lukavstva uma… Nesretni vladari ovog svijeta koji misle da će, lažući i varajući savremenike, prevariti vječnost…

U Herodotovoj „Istoriji“ ima priča o Psamenitu, egipatskom kralju. Njega je porazio i zarobio persijski kralj Kambis. Pobjednik je želio poniziti zarobljenika. Po njegovoj naredbi, okovanog Psamenita vodili su ulicama pokorenog grada, ne bi li svi svjedočili njegovom poniženju. Kambis je udesio da poraženi kralj vidi svoju kći pretvorenu u robinju, kako nosi vodu i služi pobjednike. Benjamin ovako prepričava Herodota: „I dok su svi Egipćani kukali i jadikovali pred tim prizorom, stajao je Psamenit sam, nepomičan, kamenog lica, i jedini nije ispustio ni riječ“. Psamenit sebi nije dozvolio suzu ni kada je vidio kako mu sina vode na gubilište. A onda je vidio svog starog dvorjanina kako prosi od pobjednika. Stao je ridati i sam sebe tući pesnicama po glavi.

Kambis je, razumljivo, bio iznenađen Psamenitovim ponašanjem. Ako mislite da se egipatski kralj odupirao užasu sve dok „jedna kap nije prepunila čašu“, ako u ovoj priči prepoznajete Ničeovu sudbinu – a on se slomio kada je, šetajući ulicama Torina, ugledao konja kojeg šibaju, pa zaplakao i zagrlio krvavu životinju, pa se nikada više nije vratio u „normalnost“ : u krivu ste.

Egipatski kralj je i u porazu ostao kralj. Psamenit je, bilježi Herodot, rekao: „O, sine Kirov, nesreće moje porodice prevelike su da bih mogao da ih oplačem, ali nevolja mog dvorjanina koji je s velikog bogatstva spao na prosjačenje pod svoje stare dane zaslužuje suze“.

Tuđa tragedija obavezuje više od vlastite. Ćutke otrpjeti vlastitu tragediju je stoički; no nema ničeg plemenitog u neosjetljivosti na tuđu muku. Onome ko je spreman tuđu tragediju koristiti za vlastito zadovoljenje pomoći nema. Postoje tragedije, postoji mjera užasa, pred kojima je, osjećamo, uputno ćutati ili iznimno obzirno govoriti. Samo neopjevana hulja tuđu će tragediju iskoristiti da proširi svoju slavu. Ti su ljudi gori od krpelja. Jer: krpelj se nadima od krvi živih, dok oni svoju sujetu hrane kostima mrtvih.

Na današnji dan počeo je genocid u Srebrenici. Dok mi danas ovdje primamo nagrade i s pravom smo sretni zbog toga, žene u Srebrenici i dalje oplakuju svoje mrtve sinove i muževe. Količina sreće i količina suza na ovom svijetu stalna je i nepromjenjiva. Danas smo sretni dok drugi plaču. Sutra ćemo plakati mi. Sva slava ovoga svijeta ništa je.

Ako dopustiš da te slava ponese, ako se uzvisiš, nisko si pao. Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je zločinac Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom. Ta kazna nije na nama. Ona je u rukama jednoga Boga.

U Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, u to mogu vjerovati. U institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, u to ne vjerujem. I jedno i drugo, i dobri Bog i njihova pravda, traju u odsutnosti i obećanju. Bog stiže prekasno za žive, zemaljska pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.

Na ovom svijetu, koji nije vrijedan jedne suze jedne majke, nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva. Evropa stoji nad Bosnom kao Kafkin seoski ljekar nad mladićem na čijem bedru cvjeta rana ružičasta, otvorena kao kop rudnika, iz koje vire drski crvi, gojazni od krvi bolesnika. Stoji nad Bosnom i u sebi misli: “Jadni mladiću, tebi nema lijeka. Pronašao sam tvoju veliku ranu; od tog cvijeta na svom boku ćeš propasti”. Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne.

I Crna Gora je danas puna rana.

Nanijela ih je ista ruka, ista mračna ideologija koja je otvorila veliku bosansku ranu. Ustankom 13. jula, po kojem nagrada koju danas ponizno primam nosi ime, počela je crnogorska borba protiv ovozemaljskog, fašističkog zla koje će koju godinu kasnije biti poraženo. Ali, kao što sam već pomenuo, kao što smo svjedočili – ne zauvijek. Jer zlo se regeneriše i vraća. Evo ga opet među nama. Evo ga u našim vladama, našim parlamentima, našim univerzitetima i akademijama.

Da nije ničeg drugog, rane koje dijelimo bile bi dovoljne za neraskidivo bratstvo ljudi u moje dvije zemlje: Bosni i Crnoj Gori.

No ima nešto što dželati ovoga svijeta ne razumiju.

Rane su dobre, rane su svete.

Jer rana je, govorio je veliki Rumi, mjesto kroz koje svjetlost ulazi u tebe.

(CdM, foto: Skupština Crne Gore/I.Šljivančanin)