Zašto Brisel i Vašington vrše neuobičajeno snažan pritisak na vladu kosovskog premijera Albina Kurtija? I kakve pouke iz toga možemo izvući mi u Crnoj Gori?

Nakon dvije decenije tokom kojih se činilo da u komunikaciji između Vašingtona i Prištine ne postoji ni najmanji šum, američka i briselska administracija praktično su izolovale Kurtija i njegovu vladu. Američki ambasador u Beogradu (ne Prištini, važno je primijetiti) otišao je tako daleko da je izjavio kako nije siguran da je Kurti partner SAD. Izjava je naknadno ublažena, ali poruka je poslata.

Kurti odbija zahtjeve Vašingtona i Brisela. To čini sa odlučnošću koja vidno frustrira zapadne diplomate. Čija je nemoć da Prištini nametnu volju svojih vlada očita: poruke koje su stigle sa zapadnih adresa, o tome kako će važećim smatrati sporazum koji nije potpisan (onaj između Kurtija i Vučića), a još više ona Eskobarova o tome kako će SAD nepotpisani sporazum sprovesti mimo vlade u Prištini, uz druge tamošnje partnere, bizarne su demonstracije nemoćnog bijesa, neka vrsta diplomatskih dječijih tantruma.

Nevolja sa takvim planom je u tome što po zakonima Kosova unutrašnju i spoljnu politiku te države vodi vlada, a ne NGO i ostali američki poželjni partneri.

To nas dovodi do pitanja vladavine prava. Na kojoj retorički istrajavaju i Vašington i Brisel, ponavljajući kako je to centralno pitanje za sve države i vlade regiona. Pa ipak – kako kao doprinos vladavini prava protumačiti ideju o sprovođenju međunarodnih sporazuma mimo vlade, koja je, rekosmo, po vrhovnom pravnom aktu Kosova, jedina ovlaštena da to čini?

Kurti, dakle, i to je centar problema, odbija sprovesti sporazum o Zajednici srpskih opština, koji je potpisao njegov prethodnik Hašim Tači. Kurti tvrdi da je po ustavu Kosova nedopustiva i nemoguća teritorijalna organizacija na etničkom principu. Naši sagovornici sa Kosova i iz Makedonije tvrde da je Kurtijevo tumačenje tačno: da, takvo što je neustavno.

Ako je tako, pitanje od milion dolara glasi: kako se i zašto, onda, zapad upleo u postizanje i sprovedbu sporazuma koji je, po ustavu jedne od potpisnica, van njenog pravnog okvira? I kakvu kršenje ustava poruku šalje o vladavini prava u regionu?

Dalje… Nije li zanimljivo da su zapadni favoriti u regionu, Rama i Vučić, skloni kreativnom, a ne dogmatskom tumačenju zakona?

Situacija donekle podsjeća na onu sa potpisivanjem Temeljnog ugovora između SPC i države Crne Gore. I u slučaju tog sporazuma, javna je tajna, američka diplomatija pružala je takozvane “dobre usluge”. Crnogorska opozicija sporazum je ocijenila kao neustavan, baš kao što je Kurti ocijenio Vučić-Tači sporazum. A šta će se desiti onda kada crnogorska opozicija opet postane vlast? Šta ako inicira proceduru za provjeru ustavnosti Temeljnog ugovora? Šta ako Ustavni sud taj ugovor proglasi neustavnim? Hoće li ga vlada, obavezna na sprovedbu vladavine prava, ipak poštovati? I šta će se desiti ako vlada odluči da je za nju pravni sitem Crne Gore preči od preporuka “naših zapadnih prijatelja”? Hoće li takva posvećenost vladavini prava dovesti, kao u slučaju Kurtija, do odmazde američke diplomatije, neke vrste sankcija?

Albin Kurti tvrdi da je sjever Kosova čvorište svakojakih vrsta organizovanog kriminala. Njegove tvrdnje potvrđuju brojni nezavisni izvori. Kurti, takođe, tvrdi da je država Kosovo dužna protiv kriminala se boriti i zakone sprovoditi na svakom dijelu svoje teritorije. Vašington i Brisel praktično zahtijevaju da to ne čini.

Kurtijeva nepopustljivost upakovana je u brigu za vladavinu prava. Isto, retorički, traže i Vašington i Brisel: ali ne na Sjeveru Kosova i ne sada. Čini se kako je zapadna diplomatija u slučaju našeg regiona na stanovištu da vladavina prava opravdava svaku žrtvu – pa i suspenziju vladavine prava.

U slučaju zahtjeva da izabrani gradonačelnici opšina na sjeveru Kosova vladaju online, a ne iz opštinskih zgrada; u slučaju sa ustavom Kosova suprotne Zajednice srpskih opština; u slučaju zahtjeva da policija Kosova na SZO dijelu Kosova ne radi svoj posao – čini se da je zapad na poziciji koju je lapidarno izrekao drug Tito. “Ne moramo se držati zakona kao pijan plota”.

Ili kako je to objasnio stari Cincar Baja Pašić: zakoni se ne donose za one kojima hoćeš, nego za one kojima nećeš da učiniš.

(CdM, foto: Tone Stojko)