Znate onu frazu: slika govori više od hiljadu riječi?

Nije tačno, ali nije ni bitno.

Uzmite, recimo, sliku bilo kojeg izdajnika od Termopila (ne mjesta, ne klanca, nego bitke, događaja) do Podgorice danas. Šta će vam 1000 riječi. Dovoljna je jedna. I to kratka. Ostalih 999 možete potrošiti na pisanje menija, kuvara zdrave, anti CO2 bezmesne hrane, uputstva za trgovinu kriptovalutama ili ugovaranje besplatnih eskort usluga na tinderu.

No ni to nije poenta.

Prisjetimo se tri fotografije koje su obilježile XX vijek. Prva: crvena zastava na krovu Rajhstaga. Druga: američki vojnici dižu zastavu na Ivo Džimi. Treća: čovjek na Mjesecu; ili američka zastava na Mjesecu, kako hoćete.

Kada bi trebalo odabrati jednu sliku koja bi onima koji će doći nakon nas reći sve što treba znati o tome kako su pobjednici izbora 20.8.2020. sistematski i odlučno razarali institucije, dakle državu Crnu Goru, onda bi to bila slika Ustavnog suda koji prokišnjava. Fotografija zgrade niz čije se zidove, kao kod Tarkovskog, sliva voda. Fotografija prazne, napuštene zgrade, u kojoj nema nikoga jer je ugašena struja i nema grijanja. Fotografija prazne, oronule, najvažnije institucije u državi.

Fotografija koja bi prikazala ovo: https://www.cdm.me/politika/ustavni-sud-radi-u-potpuno-nefunkcionalnim-uslovima/

Šta očekivati od vlasti koja je zakon i ustav gazila i preskakala kao potrošen kondom? Oni koji su Ustavni sud sveli na prizor iz apokaliptičnog filma htjeli su izabrati sudije tog suda?

No poenta nije ni to.

Fotografija o kojoj govorimo ne postoji. Ili: još ne postoji. Postoji događaj, to da. Ali nema fotografije.

Teoretičari zavjere sada bi uskliknuli: upravo to je razlika između fotografije urušenog Ustavnog suda Crne Gore i Armstrongovog hoda po mjesecu. Prvo se desilo, ali nema fotografije. U drugom slučaju postoji fotografija, ali nije bilo događaja. Teoretičari zavjere, naime, drže kako se slijetanje na Mjesec nije desilo.

Svejedno je da li se desilo – to je poenta. Nisam siguran da jedna slika govori više od hiljadu riječi. Ali je sigurno da govori više od hiljadu događaja. Onih koji nisu zabiježeni, onih koji su utopljeni u zaboravu.

Ako ih već nismo uspjeli spriječiti u zlodjelu, dajte da njihovo nepočinstvo barem bude zapamćeno. Dajte da slika napuštenog, ruševnog Ustavnog suda – bila snimljena ili ne – ne bude zaboravljena. Jer izbore li se oni i za zaborav: tada je njihov zločin savršen. Bez sjećanja, bez kazne, bez stida.

(CdM), foto: Tanja Draškić Savić/ustupljeno Autonomiji)