Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Nikšićka crvena bajka

Stav 12. avg 2022.
3 min čitanja

Priča o nikšićkoj Željezari bila je i ostala klasična, treba li naglasiti: tužna tranzicijska priča. Komunisti su svojevremeno riješili da industrijalizuju zemlju, pa u Nikšiću otvorili fabriku. Potom se komunizam raspao, sa njim i država, pa je željezara dobila nove, privatne vlasnike. Ta je privatizacija bila spektakularna, jer su novi vlasnici, Rusi, jedne noći pobjegli iz fabrike. Ujutro su radnici došli na posao i zatekli puste hale i puste kancelarije uprave. Vlada je potom našla nove vlasnike. Radnici su štrajkovali.

Sve dok, kao u kakvoj crvenoj bajci, ako neko još vjeruje u takve, jednoga dana u direktorske odaje, pune televizijskih kamera, u plavom radničkom kombinezonu nije ušao sindikalni vođa Janko Vučinić i vlasnicima saopštio da radnici smatraju da vlasnici više nisu vlasnici Željezare, te da imaju deset minuta da napuste fabriku.

Slike su, kako su za imidž crnogorske privrede zabrinuti komentatori primijetili, obišle svijet. Što će o Crnoj Gori misliti investitori, vajkali su se novinari, poslanici i ministri, kako nakon ovoga nekoga ubijediti da uloži u ovu zemlju? Doista: koji će milosrdni kapitalista svoj znojem stečeni novac na oplođavanje poslati tamo gdje radnici ne cijene to što za njih otvara nova radna mjesta i hrani njihove porodice, tamo gdje radnici po kratkom postupku fabrike oduzimaju vlasnicima?

Akti poput radničkog oduzimanja željezare od vlasnika bili su armatura na kojoj je počivala ideološka građevina naših čitanki i udžbenika istorije – pod naših se, naravno, misli onih odraslih u socijalizmu. Nisu li, uostalom, Vučinićeve riječi upućene upravi Željezare bile varijacija onog znamenitog Titovog: ja ne priznajem ovaj sud? Nije li Vučinić rekao upravo to: ja ne priznajem ove vlasnike?

I time udario u sami temelj kapitalističkog poretka. Jer privatno vlasništvo je ono zarad čijeg očuvanja i zaštite postoji sve što danas ovdje jeste: i demokratija, i vladavina prava, i Vlada, protiv koje radnici štrajkuju, kao i mediji koji o radničkim štrajkovima izvještavaju, te NGOkratija koja povoljno i kvalitetno brani ljudska prava, ali je radnici ne interesuju jer, jebi ga, postoje fondovi za projekte zaštite prava raznih ugroženih grupa, ali nema grantova za odbranu radnika koji nasrću na privatno vlasništvo. Zbog čega su, recimo, bili brojni glasovi za spašavanje flamingosa u ulcinjskoj solani, ali se malo ko živ čuo kada je obezbjeđenje solane, po nalogu vlasnika, tuklo njene radnike.

Budimo precizni: zaštita i sigurnost privatnog vlasništva je uslov svih uslova našeg ulaska u EU, NATO, ili bilo koju drugu organizaciju koju čine uredne i ozbiljne kapitalističke zemlje, kakva i mi želimo postati.

Kako je crvena bajka o kojoj govorim završila? Vučinić je, kako se kaže, ušao u politiku, u koaliciju sa desnim strankama. Željezara je dobila novog privatnog vlasnika. Sada su radnici ponovo zauzeli željezaru i tvrde da je ona njihovo, jedino njihovo vlasništvo. Štrajkuju glađu i traže da se premijer Abazović i mogući novi vlasnik Davidović što prije dogovore i željezara opet postane privatno vlasništvo. Što ona, da se ne lažemo, upkos radničkoj objavi, i danas jeste.

Već drugi put, dakle, radnici željezare odlučuju se na radikalan čin, kako bi se marksističkim rječnikom reklo, vraćanja sredstava za proizvodnju u radničke ruke. Evropa je puna radnika koji štrajkuju i od vlasnika ili države zahtijevaju novac. Ali se ne dešava često da radnici razvlašćuju upravu i preuzimaju vlasništvo nad fabrikama: što se u nikšiću zbilo već drugi put.

Socijalističko obrazovanje itekako ima veze sa tim. Takvo što američkim ili engleskim radnicima neće pasti na pamet – oni, ma koliko njihovo nezadovoljstvo bilo krupno, nikada ne zaboravljaju da žive u univerzumu privatnog vlasništva, koje je neizbježno kao smrt. Oni koji su živjeli ili pamte jugoslovenski socijalizam barem su na trenutak izašli iz tog univerzuma – oni iz sopstvenog iskustva znaju da ima života poslije smrti.

Nikšićki su željezarci primjer, i mislim jedini primjer, radikalne lijeve politike u Crnoj Gori, još od sloma komunizma, kojem su se onomad tako obradovali crnogorski radnici, uzdajući se u sveto trojstvo nacionalizam-kapitalizam-religija.

Oni su, takođe, izazov svima koji se izjašnjavaju kao ljevica. Jer niko, zapravo, jednako ni vlasnici, ni vlada ni lijevi intelektualci, ne znaju što bi sa radnicima. Dobro, o njima se s vremena na vrijeme može napisati tekst, kao što upravo činim. I šta dalje? Šta kada štrajk, ovako ili onako bude ugušen, vlasnici ponovo u fabrici a radnici u proizvodnji, koja će prije prije nego kasnije ponovo stati, jer je svakome jasno da Željezara dugoročno teško može opstati, naročito ne kao radnička samouprava?

Naravno, Davidovićeva eventualna kupovina željezare sa svim – recimo: sa širenjem ruskog uticaja u Crnoj Gori – ima veze više nego sa poboljšanjem statusa radnika.

Svejedno. Najmanje što možemo je da se suzdržimo od ciničnih komentara i, ako već ne možemo pomoći,  barem ne smetamo ljudima koji se za svoje poslove i egzistenciju svojih porodica bore hrabro i najbolje što umiju.

(CdM, foto: Toni Stojko)