U Crnoj Gori je opet „Dan mrmota“.

Tako se zove čuveni film u kojem Bill Murray proživljava jedan te isti dan koji se, ma šta on učinio, opet vraća sutradan ujutro.

Dan mrmota je metafora za lošu beskonačnost – onu u kojoj se gubi razlika između prošlosti i budućnosti, u kojoj su i danas i sutra tek jedna u nizu bezbrojnih iteracija jučerašnjice. U lošoj beskonačnosti nema razrješenja; nema katarze. Takva beskonačnost je kazna, jer znači trajanje lišeno sadržaja i smisla. Trajanje svedeno na trajanje sâmo. To je loop. TikTok klipovi i YouTube shorts su primjer estetike adiktivne loše beskonačnosti.

Dan mrmota nije tek metafora. U Sjevernoj Americi postoji vjerovanje da će mrmot iz svoje rupe proviriti dana 2. februara. Plašljiva je to životinja. Ako je dan sunčan, kada iz rupe proviri ugledaće svoju sijenku. Uplašiće se i vratiti u rupu. To znači da će zima potrajati još šest sedmica. Tako ljudi vjeruju.

Godine počinju januarom, govorio je nekoć jedinstveni DPS. Crnogorski Dan mrmota ove je godine, pak, počeo februarom. Ne baš drugim februarom, i iz rupe nije provirio mrmot nego predsjednik Jakov Milatović. Ali ipak…

Ono što se danas dešava konfuzno je, čak haotično – dobrim dijelom zato što se, kako već obično biva onda i tamo gdje se lome važne stvari – ono doista bitno odlučuje i zbiva van očiju javnosti.

Ali je ujedno i poznato. Jer ovo smo već vidjeli. Ovo je, naime, godina 1997 – all over again.

Proces je otvoren – ako je ikada zatvoren. I kontingentan. Nema garancija kako će okončati. Gdje će Crna Gora završiti: na istoku ili na zapadu.

Kao i 1997, suština zbivanja nije prevlast jedna ili druge frakcije vladajuće partije. Suština nije prevlast srpstva ili crnogorstva. Nije to čak ni crnogorska nezavisnost. Suština je pitanje: ima li ova zemlja napokon snage postati Zapad. Ima li se snage suštinski vesternizovati i ostaviti iza sebe Dan mrmota – onaj u kojem ujutro kreće ka Evropi a liježe u Moskvi.

Ako ishod nije jasan, uloge jesu. U ovoj kompleksnoj špijunsko-geopolitičkoj igri, kako god da je do toga došlo, kakve god bile njihove preferencije i intencije – Spajić vuče na zapad, Milatović na istok.

Crna Gora je 2006. postala nezavisna. Iako referendumsko pitanje nije tako formulisano, ono je prećutno glasilo: „Jeste li za nezavisnu, demokratsku i evropsku Crnu Goru“. Jer je i tada bilo jasno, kao što je to i danas: ukoliko Crna Gora nije demokratska i evropska, odnosno zapadna – njena nezavisnost nije održiva.

Ovakva kakva je, Crna Gora se klacka između nove šanse i nestanka. To je zato što nismo završili posao. Zato nam se dešava Dan mrmota.

Crna Gora funkcioniše kao ekvilibrij: između Istoka i Zapada, između crnogorstva i srpstva, između nezavisnosti i kolonijalnog statusa.

Ravnoteža je precijenjena. Naročito kada je održava strah. Mi smo izdresirani da ne talasamo, da trpimo jer može biti i gore. Mi smo Marxovi proleteri koji nemaju da izgube ništa osim svojih lanaca, no ipak strahuju da će bez lanaca ostati. Ma koliko se užasavali promjene i nepoznatog koju ona nosi, istinski užas je mogućnost da će sve ostati isto.

(CDM, foto: Autonomija)