"Današnju Rusiju neosporno karakteriziraju kult tradicije, vođe, muškosti, smrti i junaštva. To su tipični fašistički mitovi"
Današnja, Putinova Rusija je, nažalost, fašistička država. Prema postulatima koje je u 14 točaka postavio veliki talijanski književnik Umberto Eco u svom eseju „Kako prepoznati fašizam“, Putinova Rusija „zadovoljava“ njih čak 13, iako je već i jedna karakteristika povod da se zazvoni na uzbunu, kaže nam na početku razgovora Andrej Viktorovič Maljgin, ruski publicist, novinar, književni kritičar i disident koji je zbog svojih istupa u Rusiji proglašen „stranim agentom“ i „neprijateljem naroda“. Nekad je radio u prestižnoj i kultnoj moskovskoj Literaturnoj gazeti, a danas živi u egzilu u Italiji, bez mogućnosti povratka u Rusiju gdje bi ga „dočekao Sibir“.
Od početka napada na Ukrajinu mnogi Rusiju Vladimira Putina oprezno, ali sada i sve otvorenije uspoređuju s fašizmom.
– Da, ali to nije počelo s ratom. Nažalost, to se moglo primijetiti i prije. Ecova brošura kao da je s noćnog ormarića našeg nacionalnog vođe. Od 13 točaka, nedostaje samo jedna – ona o „osloncu na srednju klasu“. Putin prezire srednji, građanski sloj jer se boji njegova društvenog aktivizma, potencijala i uloge. On je za njega vječno sumnjivo lice, što je pokazao i odnosom prema tom sloju koji je devastiran i „osumnjičen“. On i govori da treba stvoriti novu elitu od sudionika i pobornika rata.
Koje karakteristike smatrate najizraženijima?
– Dakle, potvrdile su se sve Ecove postavke. Putin je proglasio svoju „istinu“ sad i za vijeke vjekova. Njegove interpretacije prošlosti i istine se ne propitkuju, one se „provode“. Tu je i odbojnost prema modernizmu, osobito prema suvremenoj kulturi i umjetnosti kao nečemu što unosi nemir i, ne daj Bože, može natjerati ljude na razmišljanje.
Sve „nerazumno“ proglašava se stranim i nepotrebnim. Na to se nadovezuje strah od novih tehnologija, koje „neprijatelj može iskoristiti protiv nas“. Kako kaže Eco, „službeni fašistički mislioci uglavnom se bave time da optužuju i napadaju suvremenu kulturu i liberalne intelektualce“. To je u Rusiji svakodnevica. Nadalje, fašizam ne trpi kritiku, a neslaganje se proglašava izdajom.
Putinov režim osmislio je termine kao što je „strani agent“ kako bi ukazao i prokazao u javnosti svakoga tko se ne uklapa u zadane društvene i političke norme režima. Iz toga slijedi peti element – strah od različitosti, a to je potraga za „tuđincima“, kako onima izvana tako i iznutra, što je pak na pola koraka do rasizma.
Idemo dalje – nacionalizam pretpostavlja kako je jedino što može ujediniti naciju stalno produciranje opasnosti po opstanak nacije i države, a to znači stalnu „budnost“ i potragu za neprijateljima svih vrsta. Dakle, fašistička ideja neizbježno dovodi do opsjednutosti idejom zavjere, ako je moguće međunarodne. Građani se moraju osjećati ugroženo i opkoljeno. No, ne može se ni bez „unutarnje zavjere“. Neprijatelje će tražiti i unutar „opkoljene utvrde“.
Putin stalno govori o tome da je „cilj“ Zapada uništiti rusku državu, razdijeliti njezin teritorij…
– Da, na tome on temelji svoju politiku stalnog straha za egzistenciju, od osobne do državne. Stanovnici Rusije su taoci te politike. Umberto Eco navodi kako bi se građani „trebali osjećati uvrijeđeni činjenicom da se njihovi neprijatelji razmeću svojim bogatstvom, snagom i prijetnjama, ali istodobno su oni uvjereni da će poraziti neprijatelja“. Tako se neprijatelji prikazuju istodobno i kao prejaki i kao preslabi.
Zapravo, „fašizmi“ su osuđeni na poraze jer nisu sposobni objektivno spoznati pravu snagu „neprijatelja“. Ideolozi fašizma pozivaju ne na borbu za život, nego na život radi borbe. Život je vječna borba. Dakle, rat je normalan, a pacifiste se optužuje za suosjećanje s neprijateljima i šalje ih se u zatvor. Permanentni rat prestat će tek kada fašistički režim preuzme potpunu kontrolu nad svijetom.
Spominjete „kultove“ na kojima se temelji fašizam.
– Današnju Rusiju neosporno karakteriziraju kult tradicije, vođe, muškosti, smrti i junaštva. To su tipični fašistički mitovi. Smrt heroja je predmet divljenja i zavisti. Bolje je umrijeti kao heroj nego živjeti bezvrijedan život. Želja da se postane heroj usađuje se od prvih godina života. Danas se u Rusiji slave poginuli u Ukrajini, čak i silovatelji i ubojice koji su, kako znamo, amnestirani ako odu u rat.
Nadalje, kako bi olakšao uvođenje kulta moći, fašizam ga prenosi u seksualnu sferu. Iz toga proizlazi kult muškosti, prezir prema ženama i progon bilo kakvih nekonformističkih seksualnih navika, posebice homoseksualizma. U Rusiji je nekakav hipotetski, inače nepostojeći „međunarodni gay pokret“ proglašen ekstremističkom organizacijom. Da zaključim, bez ikakvih dvojbi ono što je danas u Rusiji jest „nepatvoreni fašizam“.
Mnogi smatraju da se Putin više ne može izvući iz rata, da će trajati dok je on živ.
– On je sebe i Rusiju uvukao u tako uzak prolaz da se ne može okrenuti. I mora ići putem koji mu je „dan“. On samo pojačava uloge. Militarizacija može biti samo sve jača. Bojim se da je njemu rat kao takav postao ideološka opsesija. Nema povratka. Stalni rat i atmosfera permanentne opasnosti. Režim je sada došao u fazu kada ljude šalje u zatvor zbog pacifizma, ne samo jer su protiv vladajuće politike, rata ili, kako režim kaže, „kleveta na račun vojske“. Ljudi su u opasnosti čim kažu da su protiv rata. I nije više u pitanju ni Ukrajina. Rat je ideološka matrica koju više ništa ne može zaustaviti, to je vlak koji juri bez nadzora. „Runaway Train“. Ako naglo zakočite, vlak će iskočiti iz tračnica. Zato režim postavlja normu da je rat nešto s čime se živi, nešto što je svojstveno društvenom i političkom životu. Rat kao najnormalnije stanje. I to je tragedija današnje Rusije.
Vodi li Putin Rusiju u propast?
– Upravo to. Zbog straha za sebe. Treba znati, Putin živi u informativnom vakuumu. Boji se novih tehnologija. Zna se da se on ne koristi internetom i nema mobitel. On to ponosno ističe. Oslanja se na izvještaje ljudi koji ga okružuju, a oni mu uglavnom govore ono što oni misle da on želi čuti. I to je začarani krug. No, da se vratim, njegov strah od Europe i Zapada nije novijeg datuma. Prema njima je uvijek oprezan i sa strahom jer su ga tako oblikovali u obrazovnom sustavu KGB-a koji je prošao. On je klasični izdanak tog načina razmišljanja. Jedna od onih karakteristika o kojima smo govorili je imperijalni kompleks koji on ima.
Znači, mislite da je rat s Ukrajinom za vijeke vjekova?
– Nadam se da nije, iako Putin računa da ima više resursa i da će pobijediti zato što će se Ukrajinci iscrpiti, pri čemu ne računa na to da se i Rusija može iscrpiti, da će Zapad u nekom trenutku zaključiti da više nema smisla pomagati Ukrajini i da to puno košta te će on zbog toga na kraju balade trijumfirati. No, to je jedna strana, ali ja govorim o modelu vlasti i ideologije koji je postavljen u Rusiji. Možda će jednom biti potpisan nekakav mirovni sporazum, koji će u Moskvi predstaviti kao pobjedu, bez obzira na stvarni ishod. ali za Rusiju time ne završava agonija. Sva ta negativna ratna energija tada će se u svoj svojoj silini obrušiti na samu Rusiju, odnosno Ruse. Mi smo i danas pod velikom represijom, a tada, ako ne bukne neki novi rat, sva ta njegova silina prelit će se unutra. Jednostavno će se s vanjskog neprijatelja pozornost prebaciti na unutarnjeg neprijatelja. Smisao opstanka režima jest stalno producirati nekakvog neprijatelja. Moja prognoza za Rusiju nije optimistična.
Današnja Rusija bježi od Europe kojoj neosporno pripada. Je li razlog u tome što je Putin danas jedan od glavnih vođa ultrakonzervativizma, nositelj onoga što se zovu tradicionalne vrijednosti?
– To je složeno svjetonazorsko pitanje koje muči čovječanstvo od početka 21. stoljeća. Da, u pravu ste, na djelu je sukob tzv. tradicionalnih sa suvremenim vrijednostima. Svjedočimo svjetonazorskom sukobu. To je jedan od razloga i odgovora na vaše pitanje zašto Rusija bježi od Europe kojoj pripada. No, stvar je u tome da je Putin u jednom trenutku „shvatio“ da te zapadne vrijednosti ugrožavaju njegov položaj i želju da vlada vječno. Isto tako, iskoristio je strah ili nelagodu ne samo Rusa, nego i mnogih Europljana od liberalnih tendencija, rodnih ideologija, politkorektnosti i sličnih stvari. Sebe je deklarirao kao predvodnika tradicionalnih, konzervativnih i patrijarhalnih ideja, što mnogima nije strano i što mnogi dijele. Osim toga, uvjerio je Ruse da su oni nositelji tih vrijednosti koje su spasonosne u odnosu na te zapadne i europske koje su im nepoznate i strane. Kod tzv. tradicionalnih vrijednosti sve je jednostavno i lako. Tu vas ništa ne smije zbunjivati: muškarac radi, žena rađa, obitelj je sveta, država se za sve brine i slično. Sve je postavljeno i nema rasprave, a demokracija, pravo na izbor, mnoge zbunjuje ili im se govori da ih zbunjuje. I zato Putin ne želi biti dio te drugačije Europe i ne želi u Rusiji one koji se za to zalažu. Progoni ih, kao što vidimo. Putin je uvjerio Ruse da je njihova misija, odnosno misija njegova režima, spasiti svijet od dekadentnog i izopačenog Zapada, od europejaca koji su ogrezli u rodnoj ideologiji i uništavaju tradicionalne vrijednosti, koje su jedine i ultimativne.
Ruski publicist Maksim Trudoljubov još je početkom rata rekao da će Rusi teško vratiti svoj pozitivni imidž koji su imali u Europi te da će se dugo okajavati napad na Ukrajinu.
– Slažem se. Romantično vrijeme simpatičnih, duhovitih, lakomislenih i opuštenih Rusa, kako ih se doživljavalo u Europi, zauvijek je prošlo. Naš pozitivni imidž, a sada govorim samo o njemu, na dugo vremena je narušen i možda se nikada neće niti obnoviti. Ruse sada percipiraju drugačije. Nepovoljno. Potvrdili su predrasude o zaostalim i agresivnim Rusima. A kolateralne žrtve toga već jesu i bit će velika ruska kultura – Tolstoj, Čajkovski, Stanislavski, Puškin, i obični Rusi koje je Europa voljela. Rusija je doživjela moralni pad, i to je ono što nam je Putin napravio. Za to je odgovoran.
No, koliko rusko društvo ima strpljenja i koliko može trpjeti takav politiku? Jednom mora doći kraj.
– Rusi su i inače politički tromi, bez obzira na neke povijesne stvari koje su bile vrlo turbulentne. No, ne zaboravite, da je režim postupio vrlo racionalno. Čak bih ovdje napravio paralelu s Njemačkom nakon Hitlerova dolaska na vlast – omogućio je svim protivnicima režima da odu, ponekad i silom, ali to je bio zadatak – očistiti zemlju od „nepodobnih kritičara“ i nezadovoljnika. Putin je, pogotovo nakon 2022., stimulirao protivnike da emigriraju. Iz Rusije je otišlo na desetke ako ne i na stotine tisuća ljudi koji nisu bili za rat, niti im se sviđa Putinov autoritarni konzervativni režim, a oni koji nisu htjeli milom, „pomognuto“ im je da odu silom. Režim je naprosto zatvarao ljude na 15 dana i ponudio im da odu, a ako ne bi htjeli, čim bi izašli uslijedila su nova dva tjedna, pa nova dva tjedna, i tako u krug dok ne bi otišli ili bi im se zaprijetilo dugogodišnjim zatvorom. Proglašavani su „stranim agentima“, ekstremistima i slično. Sve to poticalo je ljude da odu, a to i jest cilj režima, da pacificira društvo, spriječi bilo kakav utjecaj drugog mišljenja i još sve to prikaže s jedne strane „spašavanjem i pročišćenjem “ iskonske Rusije od stranih elemenata i izdajnika. Znate što kod mene izaziva mučninu i jad – usporedite vokabular Josepha Goebbelsa i drugih nacističkih propagatora s time kako se danas govori u Rusiji i bit će vam isto tako slabo kao i meni. Zamislite, predsjednik kremaljskog Odbora za ljudska prava Valerij Fadejev otvoreno govori: „Kome se ne sviđa u Rusiji, neka ode“. Najporaznije je što je Putin uspio stvoriti atmosferu netrpeljivosti prema nama, odnosno svima koji su građanska, liberalna oporba. Biti proglašen liberalom ili građanskim demokratom najveća je uvreda i izdajnički žig koji vam je udaren na čelo. Nažalost, danas imate ne samo političke i medijske batinaše, koji nekoga prozivaju, nego i stvarne koji vas presreću na ulici ili radnom mjestu i prijete, pa i tuku ako treba, koji će napasti neki skup, izložbu ili tribinu.
Mislite da negdje u Kremlju nema nekog liberala ili reformatora koji se pritajio i čeka priliku?
– Čak ako tamo i postoji netko takav, teško da bi on mogao, nakon ovakvog ili onakvog odlaska Putina, preuzeti uzde. Sustav će, kako sam rekao, nastaviti s radom pa će se takvi, ako ih ima, bojati iskočiti da ne završe kao pijetao koji kukuriče prerano. Zato ni nakon Putina ne očekujem neku novu perestrojku ili liberalizaciju režima, pa ni neku vrstu hruščovljevskog otopljavanja. Naravno da će doći do promjena, ali ne očekujemo da se to dogodi preko noći. Problem je i u tome što je režim zahvatio i zarazio cijelo društvo od vrha prema dnu. Bojim se da će ta klica – nitko nas ne voli, svi su protiv nas, Zapad je rusko prokletstvo – ostati jer su time zaražene generacije Rusa.
Dosta se raspravlja o apatiji koja je zahvatila rusko društvo koje okreće glavu od rata i pravi se da ga nema. Zar zbilja ne osjećaju rat? A imamo Kursk, Belgorod, ginu ljudi…
– To je pitanje opstanka i egzistencije svakog čovjeka, ali i svakog društva. Moskva živi potpuno drugačijim životom. Putin je uspio da Ukrajina bude kao nekad s Afganistanom – negdje tamo daleko, netko maglovit tamo ratuje, ali na nas to nema utjecaja. Režim se trudi da ljudi ne razmišljaju i ne opterećuju se ratom. Podsjetimo, sve dok Goebbels nakon poraza kod Staljingrada 1943. godine nije proglasio „totalni rat“, Nijemci nisu živjeli s ratom. Naravno da je rat bio tu, ali pokraj njih, ne s njima. Netko im je bio u ratu, imali su neke posljedice, ali nisu ga živjeli. Tako i Rusi danas. Većina se pravi da ga nema, nastoji ga izbjeći. On se tiče samo obitelji koje su možda nekoga izgubile, ali društvo kao društvo ne živi s ratom. To je Putin uspio nametnuti. No, bojim se da će i on jednom proglasiti totalni rat i reći da svako dijete i žena moraju razmišljati o ratu. E, onda se karte ponovno broje.
Vlado Vurušić (Antena M/Jutarnji list)