Članstvo u Sjevernoatlantskoj alijansi (NATO) je od vitalne važnosti za opstanak i napredak Bosne i Hercegovine koja ima previše neprijatelja, kako unutrašnjih, tako i u susjedstvu kojima postojanje takve multinacionalne, multietničke i demokratske države predstavlja prijetnju, za Al Jazeeru kaže Nijemac Alexander Rhotert, nekadašnji viši uposlenik Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR).

Više od četiri godine (od augusta 2001. do oktobra 2005. godine) je bio uposlenik OHR-a, a polovinu tog vremena je proveo kao šef kabineta i specijalni savjetnik starijeg zamjenika visokog predstavnika.

Ne krije svoje kritike prema aktuelnom šefu OHR-a i sunarodnjaku Christianu Schmidtu za koga smatra da je daleko od rada i renomea njegovih sedam prethodnika. Ukazuje kako nacionalizmu u Bosni i Hercegovini i regiji pogoduju stavovi Washingtona, te kako čim prije Brisel i Berlin trebaju američkim kolegama skrenuti pažnju na tinjanje nacionalizma koji može donijeti dalje podjele na Balkanu.

Godinama Rhotert ukazuje na porast ruskog utjecaja u našoj regiji i mišljenja je da je invazija Rusije i njenog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu bila uspješnija po Kremlj hiljade ruskih “mirotvoraca” bi došle na Balkan pod izlikom “zaštite ugroženih”.

Godinama upozoravate na porast ruskog utjecaja na Balkanu. Da li je neko to na Zapadu prepoznao?

– Zapadni Balkan je gotovo nestao sa „radara“ Zapada prije ruske invazije na Ukrajinu. Pokušavao sam upozoriti Washington, Brisel i Berlin da završe nekada najuspješnije projekte izgradnje mira – Bosna i Hercegovina i Kosovo – od američkog Maršalovog plana za Evropu nakon Drugog svjetskog rata. Zapad se okrenuo 2006. po okončanju mandata (visokog predstavnika) Lorda Paddyja Ashdowna.

To je bila kardinalna greška i to sam istakao mnogo puta. Kad je Ashdown otišao, Milorad Dodik je započeo svoju retoriku o referendumu i secesiji. Niko ga nije shvatao ozbiljno, a treba istaći kako je upravo Dodik potakao Dragana Čovića da oživi ideju „Herceg-Bosne“.

Sve do tada je priča o trećem entitetu bila marginalizirana u potpunosti. Zaista, OHR je uspio rastaviti preostale paralelne strukture Herceg-Bosne od 2000. do 2005. i na kraju ovog projekta je ujedinjenje Mostara uspješno provedeno, ali nažalost ne u potpunosti.

Tada je OHR predao mostarskim vlastima odgovornost da završe posao, ali to su bile samo puste želje koje sam pokušao obustaviti. Uspjesi u Mostaru i drugdje, u mjestima kao što su Žepče, Gornji Vakuf – Uskoplje i drugi dijelovi Federacije BiH su ogromni. No, ako je – zaista uspješno – ujedinjenje male općine Žepče trajalo godinama, kako je neko mogao očekivati da će se posao u Mostaru završiti za 18 mjeseci? To je bila iluzija, izgradnja mira traje godinama i niko tu ne može nametnuti neke rokove.

Nažalost, sada je jako teško privući pažnju onih koji odlučuju, trebalo je da Rusija napadne Ukrajinu pa da se Zapad probudi. Brisel je skoro udvostručio vojnu misiju EUFOR/Althea i to je veoma pozitivan prvi korak, ali to nije dovoljno.

Rusija ne bilježi dobre rezultate u Ukrajini, ali mnogi na Balkanu i dalje imaju proruske stavove, i dalje se nadaju da će im Moskva pomoći u realizaciji njihovih planova. Da li će doći do realizacije tih planova, sa ili bez pomoći Kremlja?

– Plan nasljednika Miloševićeve velike Srbije iz 1990-ih je ‘srpski svet’ predsjednika Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i, u prvom redu, Aleksandra Vulina koji je još 2021. rekao: “Vidim ‘srpski svet’ kao politički i državni prostor… svi Srbi moraju živeti u njegovim granicama”.

Zvuči poznato ako se podsjetite na nedavnu historiju, odnosno na godinu 1986. i Memorandum SANU koji je nacrt Miloševićeve vizije velike Srbije, a čiji su dio bili Vučić, Vulin i Dačić. Kada to znate, nevjerovatno je da je State Department SAD-a izdvojio Beograd i Vučića kao “faktore stabilnosti” na Balkanu. Nesporno je da je Beograd “faktor nestabilnosti” Balkana nekih 35 godina.

Odluka Washingtona da uspostavi srbijanskog oficira za vezu u State Departmentu i stalni istupi o povjerenju u Vučića i njegovu vlast mogu se tumačiti kao prvoaprilske šale, ali to sada izgleda da je “nova realnost”. Velikani poput Madelaine Albright i Richarda Holbrooka bili bi šokirani da znaju kakvu politiku njihovi nasljednici vode na Balkanu. Izdaja glavnih saveznika u Bosni i Hercegovini i na Kosovu je kratkovidna politika, a trenutna politika SAD-a da umiruje će završiti u ćorsokaku.

Profesor Daniel Serwer, bivši viši američki diplomata koji je bio dio pregovora i za Vašingtonski i Dejtonski sporazum, naziva ovu novu politiku “fantazijom”. On je 7. aprila, kada je Vučić kategorički kazao kako neće biti bilo kakvog sporazuma sa Kosovom, pitao State Department: “Kako vam ova politika umirivanja djeluje?” Mislim da to sve govori – Washington je odabrao pogrešan put.

Oni koji donose odluke trebaju iskopati stare govore predsjednika (SAD-a Joea) Bidena pred Kongresom iz 1990-ih o Bosni i Hercegovini i Kosovu i tamo će naći prave pristupe za rješavanje kriza na Balkanu. Biden je, zajedno sa liderom republikanaca Bobom Doleom, žestoko kritizirao (predsjednika Billa) Clintona zbog navodno slabe politike prema Bosni i Hercegovini. Biden je bio jako oštar prema Srbima i Beogradu i smatram da je bio jako iskren i pošten.

Pitam se da li on zaista zna šta njegove diplomate rade na Zapadnom Balkanu? Najnovija američka politika nema nikakve veze sa Bidenovim stavovima, bilo kad je bio u Kongresu ili kada je bio potpredsjednik. Sjećam se njegove posjete Sarajevu 2009. i govora pred Parlamentom koji je bio nevjerovatan. Šta se to desilo?

Nedavno ste govorili o ‘Putinovim malim zelenim ljudima’ i paralelama između Krima i bh. entiteta Republika Srpska. Možete li nam reći nešto o tome?

– Uzevši u obzir rusku i srbijansku podršku za hiljade pripadnika paravojnih snaga u Republici Srpskoj od 2018. godine, očekivao sam da će Moskva pokušati uspostaviti kontrolu nad većim dijelovima Bosne i Hercegovine. U osnovi, kao što ste spomenuli, kao što je uradila na Krimu.

Da je rat u Ukrajini bio nešto bolji po Putina, jako sam siguran da bi poslao “mirotvorce” u Srbiju i Republiku Srpsku da “čuvaju” Srbe, kao što je uradio u gruzijskim Južnoj Osetiji i Abhaziji, te na Krimu i u Donbasu. A sve to liči na Miloševićevu politiku i vojne operacije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991/92. Čak i korištenje zatvorenika u ratu.

Dodik i Parlament Republike Srpske su u decembru 2021. pripremili secesiju entiteta koja se trebala desiti do juna 2022. Sreo se sa Putinom u Kremlju mnogo puta od 2006. godine. O čemu su drugom bi mogli pričati u Kremlju? Kulturalnim politikama?

Osim Dodika, i mnogi političari na Zapadu nisu vjerovali da će se ovako hrabro Ukrajinci braniti. Poredim njihovu borbu za slobodu sa onim borbama koje su Hrvatska i Bosna i Hercegovina vodile protiv i jače i bolje opremljenije i obučenije JNA. Naravno, govorimo o poređenju. A Zagreb i Sarajevo su imali – za razliku od Kijeva – jako malo oružja da se odbrane od agresije Beograda.

Na ovom tonu, mislim da razumni ljudi u Sarajevu i Zagrebu trebaju pokrenuti inicijative i unaprijediti odnose dvije države. Ipak je Hrvatska bila prva žrtva beogradske agresije, prvi ratni zločin u Europi nakon 1945. počinili su srbijanski vojnici u Vukovaru 1991. kada su pobili gotovo 300 pacijenata i osoblja vukovarske bolnice. Druga žrtva je bila Bosna i Hercegovina i u njoj se desio prvi genocid.

Trideseta godišnjica masakra u Ahmićima je obilježena 16. aprila, tada su pripadnici hrvatskog HVO-a izvršili masakr i ubili 116 bespomoćnih bošnjačkih civila. Hrvatsko-bošnjački rat je bio čista ludost od koje je korist imao samo srbijanski agresor. Možda bi bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić mogao predvoditi takvu inicijativu pomirenja, jer su tokom njegovih mandata Zagreb i Sarajevo bili u jako dobrim odnosima. I bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor je na 30. godišnjicu pada Vukovara spomenula kako Vukovar i Srebrenica dijele zajedničku historijsku tamu: prvi ratni zločin i prvi genocid u Europi od 1945.

Kako EU, Njemačka i druge zapadne države reagiraju na nacionalističke narative i politike u Bosni i Hercegovini? Ne govorimo samo o Dodiku, već i o nacionalistima iz hrvatskih i bošnjačkih redova.

– Svih sedam visokih predstavnika prije Christiana Schmidta iskreno su djelovali ka jednom cilju: izgradnja i jačanje demokratskog sistema i vladavine prava.

Ko god je dovodio u pitanje mirovni proces suočavao se sa izvršnim Bonskim ovlastima: Carlos Westendorp je smijenio predsjednika Republike Srpske Nikolu Poplašena 1999. godine, Wolfgang Petritsch HDZ-ovog predsjednika i člana Predsjedništva BiH Antu Jelavića 2001, a Ashdown predsjednike Mirka Šarovića 2003. i Dragana Čovića 2005. Petritsch je u jednom danu smijenio 24 političara, nacionaliste iz redova Bošnjaka, Hrvata i Srba, koji su blokirali provođenje Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma. To je bio početak povratka miliona izbjeglica i raseljenih osoba, historijski pothvat.

Čini se kako se politika koju je OHR vodio 26 godina promijenila sa visokim predstavnikom Christianom Schmidtom. Više nema vidljivog izbalansiranog pristupa. On bi to negirao, ali činjenice su jasne. Otkako je Schmidt na poziciji, Dodik se više i ne kritizira oštro kao što je to Inzko stalno radio. Dodik radi u Republici Srpskoj šta god želi bez kazne, poziva beogradske zvaničnike i ratne zločince na neustavne paravojne parade svake godine 9. januara i prijeti državi. Nema nikakve reakcije Schmidta, čak ni saopćenja za javnost koje manje vrijedi od papira na kojem je ispisano. Schmidt je pred Komitetom za vanjske poslove kazao kako će spriječiti održavanje parade 9. januara 2024. godine. Ako to ozbiljno misli, zašto nije zabranio ove ili prošle godine?

Schmidt također često tvrdi kako Beograd i Zagreb imaju “umirujući” i pozitivan utjecaj u Bosni i Hercegovini. Zapravo je drugačije. Kako se neki visoki predstavnik može susresti sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić u Beogradu samo nekoliko dana nakon što je njen ministar vanjskih poslova Ivica Dačić bio na neustavnoj i nelegalnoj paravojnoj paradi 9. januara? To je diplomatski promašaj van svake konkurencije.

Nedavno je Schmidt, u jednom intervjuu, kazao kako ne bi smijenio Dodika jer niko ne zna ko bi došao. To je u samoj biti ovog mirovnog procesa od kraja 1995. godine – niko ne zna šta slijedi, jako malo ljudi je 1997. mislilo kako će Bonske ovlasti djelovati. Morate pokušavati kako bi popravili stvari, a stav “šta potom” je priznanje potpunog poraza.

Tokom govora na godišnjici genocida u Srebrenici, Schmidt je ponovio “nikada opet”, što je dobro. No, istovremeno, 15 kilometara od Potočara, srpski zvaničnici uništavaju dokaze u skladištu Kravice gdje se desio najveći masakr svih nedavnih balkanskih ratova – tamo je ubijeno više od 1.300 Bošnjaka. Schmidt je trebao sačuvati ovo mjesto zločina, mjesto gdje je dio srebreničkog genocida počinjen, Bonskim ovlastima. Zašto nije? Da ne bi “provocirao” Dodika? Zašto nema i dalje memorijalnih centara hiljadama žrtava konc-logora Omarska, Trnopolje i Keraterm? Kao ni u Višegradu i Foči gdje su hiljade Bošnjaka pobijene i silovane? Kada je Schwartz-Schilling odredio centar u Potočarima, mislio sam da je to početak, ali ova će nas tema predaleko odvesti.

Neko je nedavno pitao da li je Schmidt visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu ili samo za Federaciju BiH. Činjenica koja govori u tom pravcu je ta da njegove odluke posebno pogoduju HDZ-u BiH. Ako to nije istina, zašto to Vlada Hrvatske otvoreno ističe? Zašto je uoči Božića Schmidt dočekan na nogama i uz ovacije u Kiseljaku? List Le Monde diplomatique je čak nazvao Schmidta “visokim predstavnikom Hrvata”, a Die Zeit, na osnovu kritika, ga je imenovao “agentom HDZ-a”.

Nijedan od Schmidtovih sedam prethodnika nije imao tako lošu reputaciju. Održani su protesti pred njegovim uredom, dva sa nekoliko hiljada učesnika i mnogi manji. To se nikada nije desilo i jako se plašim da njegova djela mogu duboko radikalizirati političku scenu Bosne i Hercegovine. To može ugroziti cijeli Dejtonski mirovni proces.

Svih ranijih sedam visokih predstavnika su općenito bili više prihvaćeni i poštivani, kao i OHR. Ankete su Ashdownu davale šanse da dobije isti broj glasova kao i bilo koji drugi bh. političar.

I Zagreb i HDZ BiH tvrde kako je Schmidt njihov čovjek, no HDZ BiH je stranka od osam posto ljudi. Gdje ovo vodi? Šta se sa svim drugim Hrvatima koji nisu HDZ, šta je sa Bošnjacima, Srbima i 17 manjinskih zajednica?

Schmidtov prethodnik Inzko je nedavno istakao kako Bosna i Hercegovina treba “balansirani pristup” prema svim konstitutivnim narodima. Jako bih se iznenadio ako bi neko rekao da je tako u Bosni i Hercegovini od dolaska Schmidta. Inzko je također naveo kako je protiv pravila OSCE-a da se mijenja izborni zakon u godini pred izbore, mislim da se to obično radilo šest mjeseci prije izbora u Bosni i Hercegovini.

Etničke podjele i radikalizacija su na najvišem nivou od kraja rata. Želi li g. Schmidt da se po tome pamti?

Da li i dalje smatrate kako Njemačka treba poslati nekoliko hiljada vojnika i tenkova u Bosnu i Hercegovinu, odnosno u Brčko? Zašto baš Brčko?

– Projekt “srpski svet” može jednostavno biti zaustavljen stavljanjem tenkovskog bataljona u Brčko Distriktu koji dijeli entitet Republika Srpska. Tako bi svi snovi o ujedinjenju većinski srpskih regija sa Srbijom bili odmah poslani u historiju. Brčko je bilo, jeste i uvijek će biti Ahilova peta srpskog nacionalizma.

Samo jedno podsjećanje: Dodikov prethodnik Radovan Karadžić je za BBC tokom rata u Bosni i Hercegovini kazao kako bi rat bio završen za nekoliko dana da je UN poslao 5.000 vojnika u Brčko i Zvornik. Koridor Brčko je bio žila kucavica velike Srbije, no tada se Zapad nije htio puno angažirati u Bosni i Hercegovini, kao ni UN.

Nevjerovatno je kako ljudi brzo zaborave nedavna dešavanja. Kada je Rusija ponovo napala Ukrajinu 2022, neki zapadni političari su ozbiljno tvrdili kako je ovo prvi rat u Europi od 1945. godine. Sva četiri srbijanska agresorska rata tokom kolapsa Jugoslavije su bila zaboravljena, zaboravljeno je i 130.000 ubijenih, četiri miliona izbjeglica… Kako je to moguće? Također, ruski rat u Ukrajini je počeo 2014, a ne 2022. godine.

Jedna stvar je kristalno jasna: svaki pokušaj Zapada da umiri Moskvu, Beograd i Banju Luku će završiti katastrofalno. Na kraju će Zapad morati intervenirati, kao i 1995, pa zašto ne učiti iz starih grešaka i fokusirati se na staru, ali uspješnu NATO-vu politiku zastrašivanja? Vučić i Dodik nisu očekivali da će EU udvostručiti svoje snage 2022. i poslati pješadijska borbena kola i oklopnjake nakon što je Rusija obnovila agresiju. Kada je postalo jasno da će NATO reagirati ako Rusija blokira mandat EUFOR-a u jesen 2022. Dodik je toliko daleko otišao da je pozvao Putina da ne blokira EUFOR u Vijeću sigurnosti UN-a. Ovo sve dokazuje kako se sa malo čvrstine, robusnog pristupa i zastrašivanja lako impresioniraju nacionalisti. Sa druge strane, smiju se svakodnevnim slabostima i politici umirivanja koju neki vode. Ovo je jasna lekcija koju su svi političari Washingtona, Brisela i Berlina do danas trebali naučiti – EU ne smije dozvoliti novi rat, možda i ratove, u svome okruženju.

Samo jedan osvrt na Kosovo: sreća pa tamo ima gotovo 4.000 NATO-KFOR vojnika. Bez njih bi novi oružani sukob lako počeo. No, pritisak na antinacionalističku Vladu Kosova da prihvati “zajednicu srpskih općina na Kosovu” znači de facto stvaranje druge Republike Srpske.

A mnogi ljudi ovo ne razmatraju: šta bi onda sprečavalo Albance u susjednoj Sjevernoj Makedoniji da traže “zajednicu albanskih općina” u Sjevernoj Makedoniji (moguće sa ciljem ujedinjenja sa Kosovom i Albanijom)? Šta bi onda bilo na putu da isto traže Albanci na jugu Srbije (Preševska dolina), Bošnjaci u zapadnoj Srbiji (regija Sandžaka), Mađari na sjeveru Srbije, Hrvati u Bosni, Srbi, Albanci i Bošnjaci u Crnoj Gori ili Srbi u hrvatskoj Krajini? Ovo bi moglo dovesti do potpunog haosa i etničke fragmentacije koja je već poznata po riječi “balkanizacija”.

Vratimo se na trenutak Schmidtu. Kako komentirate njegove posljednje poteze? Čini se kako bolje sarađuje sa Zagrebom nego sa Sarajevom ili čak Berlinom?

– Nijedan zastupnik iz Berlina ili Brisela nije podržao Schmidtove antidemokratske oktobarske zakone. Kristalno je jasno ko je iza ovih odluka: hrvatska Vlada u Zagrebu. Ako Schmidt tvrdi da je to laž, treba objasniti naredne rečenice iz zvaničnog saopćenja hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova:

“Intervencija visokog predstavnika Christiana Schmidta na Izborni zakon u BiH je uspjeh hrvatske Vlade… Promjene se smatraju korisnima za Hrvate u BiH… Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman ovo naziva velikim uspjehom Vlade Hrvatske i premijera Andreja Plenkovića… ‘Uloga ove Vlade je prepoznata jer ništa nije učinjeno na ovome u posljednjih 20 godina’, kazao je Grlić Radman… Kazavši kako Schmidtova uloga stvara put ka daljim reformama, Grlić Radman je pozdravio činjenicu da su odluku podržale države poput SAD-a i Velike Britanije.”

Sve ovo ide u skladu vašingtonske priče kojom se predviđa da Zagreb, kao i ranije spomenuti Beograd, kontroliraju i ‘stabiliziraju’ Zapadni Balkan.

Schmidt je u ovome tek instrument i Washingtona i Zagreba. Stari san provođenja sporazuma Cvetković – Maček iz 1939, sporazuma iz Karađorđeva između Miloševića i Tuđmana iz 1991. i sporazum iz Graza iz 1992. između Karadžića i Bobana je i dalje živ. Naravno, malo njih to zna u zapadnim prijestolnicama, ali Brisel i Berlin trebaju brzo uputiti Washington jer se EU mora nositi sa posljedicama ove užasne politike.

Pošto Schmidt neće sam odstupiti, trebaju ga zamijeniti nekim evropskim profesionalnim diplomatom ili starijim državnikom sa integritetom. Ili, zašto do ne bi bila “državnica” za promjenu nakon 28 godina i osam muških visokih predstavnika?

Mi, slobodni Zapad, potrošili smo više od četvrt vijeka i milijarde eura kako bi uspostavili demokratiju i vladavinu prava u Bosni i Hercegovini, a sada podržavamo nacionaliste kako bi proveli ratne planove svojih prethodnika. Njemački filozof Friedrich Hegel je kazao: “Iz historije naroda možemo naučiti kako ljudi nisu ništa naučili iz historije”. Iako je ovo citat iz 18. stoljeća, nažalost, jako je istinit i danas. Ovo neće dobro završiti ako brzo ne promijenimo politiku.

Uz indirektne kritike g. Inzka, bivši stariji zamjenik visokog predstavnika (1997-99) i ambasador Hanns Schumacher skoro godinu dana poziva na smjenu Schmidta i stalno kritizira njegove poteze. Schumacher zna šta govori, on je bio zadužen za pripreme osnova Bosne i Hercegovine kao države u vrijeme visokih predstavnika Carlosa Westendorpa i Wolfganga Petritscha, kao što su zajedničke automobilske tablice, pasoši, zastava… Ako je takav bivši OHR-ov diplomata glasan kritičar, Schmidt se zaista treba zapitati da li je na pravom putu ili ga zaista toliko nije briga?

Činjenica da još jedan od njegovih prethodnika, Christian Schwarz-Schilling, dugo vremena šuti treba biti znak indirektne kritike jer je upravo on jako podržavao Schmidta kada je preuzimao posao. On je nazvao Schmidta “pravim čovjekom za Bosnu i Hercegovinu” u ljeto 2021. i bilo bi interesantno pitati ga da li i dalje isto misli.

Premda je Schmidt još u februaru pristao govoriti pred Komitetom za vanjske poslove njemačkog Parlamenta kako bi odgovorio na kritike, još se ništa nije desilo. Zaista se nadam da će ispuniti obećanje i da će to biti javna sesija kao u Velikoj Britaniji.

Da li bi članstvo u NATO-u i EU umanjilo tenzije i opasnosti u Bosni i Hercegovini, te na Balkanu općenito?

– Sigurno bi, članstvo u NATO-u je od vitalne važnosti za opstanak Bosne i Hercegovine. Previše je neprijatelja, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u njenom susjedstvu. Za njih je prijetnja samo postojanje multinacionalne, multietničke i demokratske Bosne i Hercegovine, jednako kao što je ukrajinsko demokratsko postojanje Moskvi. Ponovo sličnost…

No, ovaj put se Zapad mora sabrati. Razumijem kako postoji mnogo sukoba i izazova u svijetu, a Zapad treba udruženo djelovati, koliko je god to moguće, kako bi se suočio sa tim prijetnjama. U slučaju Zapadnog Balkana, Washington je zakasnio, ali je ispravno djelovao kada je Clintonova administracija počela intervenirati 1993/94. Tada je Europa uglavnom griješila.

Danas su zamijenjene uloge. Sada EU treba uvjeriti Washington da griješi sa svojom “politikom fantazije”.

Ibrahim Sofić (Al Jazeera, foto: Pixabay)