I onda kada dođu relativno fer i pošteni izbori, taj, moguće, posljednji čin pred nedemokratske uzurpacije, ne samo da nije svejedno za koga ćete glasati, još manje je svejedno da li ćete apstinirati i tako pustiti da stvari idu svojim tokom… Jer vi, zapravo, nikada niste željeli da se bavite politikom, jer vam je svega dosta, jer želite da kaznite dojučerašnju vlast, što bi bilo sasvim u redu da ponekad tako ne otjerate ,,lopove“, a dovedete egzekutore građanskih prava. Potencijalnih razloga bi, od države do države, moglo biti mnogo, ali se svi ovi izgovori najčešće pokazuju kao fatalni za čak i elementarno ustrojstvo društva u kojem ćemo nastaviti da živimo ne samo mi nego i naša djeca.

U Srbiji se priča da će se promocija novog Pokreta Aleksandra Vučića, poniklog na temeljima Srpske napredne stranke kao njegova još uznapredovanija, jača, brža i bolja vezija, dogoditi na Vidovdan, 28. juna. I dok u Srbiji traju protesti protiv nasilja istovremeno kad i pripreme za ustanovljenje novog Narodnog pokreta za državu, viđenog kao ,,nadstranačkog“ pokreta kojim je potrebno postići ,,jedinstvo“, u Moskvi je prilikom otkrivanja spomenika Slobodanu Miloševiću njegov sin Marko Milošević izgovorio da su ,,oni“ izgubili bitku, ali ne i rat. Taj san o ratu, kojim se makar i na silu postiže jedinstvo (pretpostavlja se diljem imaginarne teritorije Srpskog sveta) nikada nije prestao da postoji.

Prije 34 godine, na Vidovdan, 28. juna 1989. godine, tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević, na Gazimestanu je u obraćanju povodom šest vjekova od Kosovskog boja, izgovorio: ,,Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene. Ali, bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti i hrabrosti. Bez tih dobrih osobina koje su onda davno bile prisutne na Kosovu. Naša glavna bitka danas se odnosi na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog prosperiteta“. Sjećamo se da je svega nekoliko godina kasnije Jugoslavija krvavo uništena, a Srbija završila u potpunom ekonomskom, političkom, kulturnom, ali i vojnom slomu. Danas su djeca mnogih koji su tada pomislili da je Milošević idealan vođa za Srbiju odrasli ljudi i, vjerovatno, vaspitavani u ratničkom duhu uz priče za laku noć koje su obilovale ratnim sjećanjima. I nikad upokojenim mitomanijama. Pod uslovom, naravno, da su njihovi očevi preživjeli ovu svoju patriotsku ljubav i političku strast.

Maja 2023. godine, dok čekamo nova vidovdanska obraćanja, u knjižarama u Srbiji, uz bajke o jednorozima, pojavila se knjiga Dogodine u Prizrenu, san o slobodi. U marketinškoj noti izdavača precizira se da je riječ o knjizi namijenjenoj djeci uzrasta 10 do 12 godina, uz opis koji bi mogao da se parafrazira i kao posveta – Za našu djecu, s ljubavlju: ,,Jedan dečak zaspi slušajući poznatu pesmu Dogodine u Prizrenu i usni povratak Srpske vojske na Kosovo i Metohiju. U njegovom snu, srpski specijalci upadaju u Pećku patrijaršiju i Dečane da bi sprečili njihovo uništenje dok ne stigne glavnina vojske. Naši osvajaju Gazimestan, Gračanicu i Prištinu i slikaju se pred praznom američkom bazom Bondstil. On jasno vidi suze radosnice kod dece i vojnika u oslobođenom Orahovcu, konačno oslobođenje svih naših svetinja i trijumfalni ulazak srpskih tenkova u carski Prizren“. Naslovnica ove knjige za djecu (sa podnaslovom San o slobodi), ilustrovana je semantičko-vizuelnom kombinacijom koju čine knez Lazar, pripadnik neke vojne ili paravojne srpske formacije sa kalašnjikovim, tenkovi sa kojih vojnici oslobodilački pozdravljaju…

Nije nepoznato da militarizacija djece često označava jednu od posljednjih, očajničkih, faza autokratskih režima i totalitarnih ideologija. Zato, ako ne zbog nečeg drugog, onda makar zbog svijesti da nije svejedno ko vam i čemu uči djecu, ubuduće pažljivo birajte i pomno pratite kako i kakvim pričama i bajkama im se neko obraća

Vašoj djeci, “s ljubavlju”.

(Pobjeda)