Neki od nas to, nažalost, imaju u iskustvu – one duge dane, mjesece i godine u kojima politički poredak anulira naše profesionalnosti i stručnosti, ,,milosrdno“ nas svodeći na ,,službenike“ novouspostavljenog režima… Na one bez kojih se može i bez kojih bi zapravo i trebalo, jer su nam sumnjivi i poslovi i misli i djela. A tako je prirodno, u nekim režimima da sumnjivi moraju biti i što nečujniji. U takvim danima, mjesecima i godinama, mjestimično smo ili sasvim izolovani ili okruženi koleginicama i kolegama čije su stručnosti preko noći uznapredovale do nivoa neprepoznatljivosti, a koje rastu proporcionalno njihovoj političkoj podobnosti, ideološkom angažmanu ili, naprosto, samo prećutkivanju. Tih dana, neki među nama imali su ili imaju osjećaj da više ne pripadaju istoj slici, da su nekim neumoljivim, teško dokazivim i nevidljivim instrumentom jednostavno odstranjeni, izbrisani, neutralisani… Svi oni koji dijele ovo iskustvo saželi su ga u varijante neizgovorene, ali i te kako čujne rečenice: ,,Natjeraću te da odeš“ ili ,,Otići ćeš sam/sama“ ili ,,Nećeš tako dugo izdržati“.

Upravo ovo dogodilo se Tanji Šuković, dugogodišnjoj novinarki i urednici u Radio-Televiziji Crne Gore koja je, februara 2023. godine, viđena za radno mjesto šefa dokumentacije za koje sistematizacija ove kuće predviđa radno iskustvo od svega jedne godine. Ponuda za novo radno mjesto uslijedila je ubrzo nakon protesta ispred zgrade Javnog servisa i njene javne podrške kolegi kojem je, zbog upotrebe jotovane varijante crnogorskog jezika, zabranjen rad u informativnom programu. Novi radni zadatak Tanje Šuković, nakon skoro trideset godina novinarske i uredničke karijere, podrazumijeva čišćenje i sistematizaciju analognih video traka.

Međutim, ovakva vrsta profesionalnog tretmana za novinarku RTCG počela je septembra 2021. godine, nakon snimanja materijala za potrebe dokumentarnog programa RTCG kada je, zajedno s kolegama, pokušala da snimcima dokumentuje protest grupe aktivista ispred Cetinjskog manastira. Menadžment Javnog servisa Crne Gore tada je reagovao saopštenjem u kojem se Tanja Šuković optužuje za neodgovorno ponašanje koje dovodi do podizanja tenzija, a dvije nedjelje kasnije i ponudom za zaključenje aneksa ugovora o radu, kojim bi bila raspoređena na drugo radno mjesto – na poziciju urednice redakcije Parlamentarnog programa što je dalje trebalo da znači isključivanje njenog autorskog angažmana, niži koeficijent i manju zaradu. Sredinom 2022. godine, tokom bolovanja, Šuković je dobila i novo rješenje i aneks ugovora o radu koji je predviđao njeno raspoređivanje na radno mjesto urednika redakcije u Satelitskom programu…

U birokratsko-pravnom vokabularu, ovaj fenomen zove se mobing i podrazumijeva neke ili kombinaciju više metoda: napad na ličnost i njen socijalni ugled, napad na socijalne odnose i komunikaciju, napad na kvalitet rada i napad na zdravlje. Među najpoznatijim tehnikama mobinga nalazi se i sindrom praznog stola. Naime, ,,kod sindroma praznog stola žrtvi, naviknutoj da radi, ne daju se radni zadaci ili joj se zadaju zadaci neprilagođeni profesionalnoj kvalifikaciji (…) Zadaci su ili prejednostavni ili preteški (…) Osoba trpi stalne prigovore i kritike na svoj rad, pod pretjeranom je kontrolom, česta su kažnjavanja i niska je ocjena njenog rada“.

Psihološki gledano, riječ je o nasilju visokog intenziteta, koje se sa manjim ili većim odstupanjima uklapa u šemu psihičke torture koju je 1957. godine razvio sociolog Albert Biderman. Njome je ilustrovao metode korejske i kineske torture nad američkim ratnim zarobljenicima tokom Кorejskog rata, a ,,karta prisile“ ima osam hronoloških metoda, koje imaju za cilj da psihološki slome pojedinca ili grupu nad kojom se primjenjuju: 1) izolacija (žrtvi se oduzima svaka socijalna podrška); 2) monopolizacija percepcije (pažnja se fiksira isključivo na neposrednu situaciju); 3) indukovano iscrpljivanje (slabi se mentalna i fizička sposobnost da se pruži otpor); 4) prijetnje (razvija se anksioznost i očaj); 5) privremena popuštanja (povremene nagrade za poslušnost); 6) pokazivanje ,,svemoći“ i ,,sveznanja“ (sugeriše se uzaludnost otpora); 7) degradacija (svodi strah žrtve na elementarni nivo) i 8) sprovođenje trivijalnih zahtjeva (razvija navike poslušnosti i bezuslovnog prilagođavanja).

Tanju Šuković upoznala sam devedesetih u Podgorici kao rijetko hrabru novinarku. Ono što je ovih dana izgovorila kao reakciju na neizgovoreno ,,natjeraću te da odeš“, uprkos svemu, vraća vjeru u važnost profesionalnog integriteta: ,,Novinarstvo bi trebalo da bude, ono čemu nas ta profesija i struka uče, prije svega odgovorno prema ljudima“.

Najzad, sigurna sam da Tanja Šuković nije od onih koji lako odlaze. Čak ni u ,,osvježenoj“ Crnoj Gori.

(Pobjeda, foto: Antena M)