Vrlo vjerovatno i nažalost, profesor Jovo Bakić jeste u pravu – kad aktuelni režim u Srbiji bude potrošio sav svoj potencijal za manipulisanje masama i njihovo začaravanje, postaće i ekstremno represivan. Ovaj stepen represivnosti, koji je zapravo proporcionalan stepenu gubitka uticaja na građanstvo, karakterističan je za posljednje, dekadentne faze autokratije. Paradoksalno, upravo u tim trenucima simulacija realnosti, obmane i dirigovani spinovi postaju toliko besomučni i intenzivni da indukuju agresiju kod svih onih koji su uvjereni da je kraj autokratskog režima ujedno i kraj njihovih sumnjivo stečenih privilegija, novca, moći…

Neko je ovih dana na društvenim mrežama poslao gotovo očajničku poruku policiji da ne bude kao ozloglašena Sekuritatea iz Čaušeskuovog vremena. Abolirajući (odsustvom svake sankcije) vozača koji je prije par dana na haubi „vozio“ čovjeka iz grupe građana koji su protestvovali i koji mu je „smetao“, režim je zapravo dao svojevrsno zeleno svijetlo za žestoke obračune sa svima onima koji su ovih dana u Srbiji u protestu. Dakle, sa srednjoškolcima, studentima, profesorima, novinarima, naučnicima, penzionerima… Ukratko – s odmetnutim pripadnicima svih profesija. Po ko zna koji put nazvani su izdajnicima, srbomrscima, stranim plaćenicima, izrodima i odrodima, koji hoće da „zaustave Srbiju“ u njenom napretku kojem je samo nebo granica… I da – nazvani su i nečasnom i prodanom manjinom.

U tom i takvom novostvorenom tamnovilajetskom poretku u Srbiji, užasnuti smo ali ne i previše iznenađeni što su i ovog petka tokom petnaest minuta tišine gotovo pregažena četiri člana Beogradske filharmonije kada se, kako navode mediji, „na njih u punoj brzini, automobilom zaletio stariji muškarac, jer su mu „smetali“. Prema riječima očevidaca, „automobil je vozio muškarac star oko 60 godina, koji je pod punim gasom, oborio šest osoba. Povrijeđeni su odmah preveženi kolima Hitne pomoći u bolnicu“. Orkestri Narodnog pozorišta u Beogradu i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, u znak solidarnosti s kolegama, otkazali su predstave.

Sankcije, međutim, nijesu izostale za univerzitetskog profesora, dr Radivoja Jovovića, pokrajinskog poslanika. Iako je ostalo nerazjašnjeno na koji način je povrijeđen policajac, Jovoviću je zbog „napada na službeno lice“ presuđeno do tri mjeseca kućnog pritvora, bez upotrebe interneta i telefona. Baš ovih dana iz pritvora u Novom Sadu je, nakon mjesec dana, pušten i najmlađi politički pritvorenik u Srbiji – šesnaestogodišnji dječak.

Tamnovilajetska slika bila bi nepotpuna bez spiska do sada blokiranih fakulteta. A na njemu su: Fakultet dramskih umjetnosti, Filozofski fakultet, Filološki fakultet, Rekorat Univerziteta u Beogradu, Arhitektonski fakultet, Matematički fakultet, Hemijski fakultet, Fizički fakultet, Biološki fakultet, Geografski fakultet, Fakultet za fizičku hemiju, Fakultet političkih nauka, Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja, Građevinski fakultet, Mašinski fakultet, Filozofski fakultet u Novom Sadu, Akademija umjetnosti u Novom Sadu, zgrada Univerziteta u Nišu… Više od 30 fakulteta u Srbiji je u blokadi. Karlovački đaci su sa svojim profesorima, bivšim učenicima i roditeljima i danas, uz himnu karlovačkih đaka, protestno zastali ispred zgrade gimnazije. Prema informacijama koje dopiru do nas, i advokati iz cijele Srbije obustavljaju rad 11. decembra.

I dok Srbija vri u protestima, a prijatelji iz susjednih zemalja se solidarišu sa svojim prijateljima i građanima u Srbiji, u sasvim drugu dimenziju realnosti uvjerio nas je jedan gotovo fascinantni naslov. Naime, kako prenosi nekada slobodarski B92, švajcarski magazin Veltvohe Aleksandra Vučića nazvao je „čovjekom mira i graditeljem mostova“. Prema vlasniku i glavnom uredniku ovog švajcarskog magazina, Rožeru Kepelu, Vučić svojom pojavom podsjeća „koliku bogatu šarolikost i fascinirajuću snagu i dalje imaju evropske kulture. On“, kako kaže Kepel, „pažljivo bira riječi (…) govori tiho u doba u kojem svi viču. Dok drugi skupljaju pesnice, on pruža ruku u prijateljski pozdrav. Čovjek mira, više intelektualac nego političar, moglo bi se pomisliti da je profesor na Pravnom fakultetu“…

Ovoj dimenziji „realnosti“ valja dodati i činjenicu da evropska administracija Srbiji nije odobrila otvaranje Klastera 3. Kao glavne razloge za blokiranje otvaranja ovog klastera ukazano je na neusklađenost Srbije sa spoljnom politikom Evropske unije i sankcijama prema Rusiji, nejasno geo-političko opredjeljenje Beograda, probleme u odnosima s Prištinom, ali i probleme u vladavini prava.

I upravo u sudaru ove tri slike – blokiranih fakulteta i protestnog vrenja, uz sve više političkih zatvorenika i aktiviranje opskurnih, „noćnih“ odreda koji se obračunavaju s neposlušnima, predsjednika kojem se u Švajcarskoj dive skoro onoliko koliko to čine njegovi partneri iz fantazmagorično djelatne tvorevine „srpski svet“ u Crnoj Gori i Republici Srpskoj, kao i uskraćenog otvaranja Klastera 3, dobija se nešto najpribližnije pravoj slici onoga što jeste realnost u Srbiji.

Ovoj slici dodala bih i jedan zapis dr Stefana Janjića, mladog profesora književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. U završnim pasusima on piše: „Ova borba je užasno teška: mnogi divni ljudi nijesu dočekali njen kraj. Mnogi su ostali bez posla, bez spokoja, bez slobode, bez zdravlja. A onda te, s vremena na vrijeme, dodatno samelje misao da su svi ti napori bili uzaludni. Zbog toga mi je – bez obzira na ishod – toliko važno što su ovih dana učinili studenti. Toliko je ljepote na jednom mjestu da prizor djeluje gotovo religiozno. Toliko sam ponosan na njih da to ne umijem da opišem, iako je moj posao da ih učim pisanju: nedostaju mi riječi, isto kao onoj ženi koja je u dvije teške torbe donijela supu, domaći sok i vruć hljeb. Kada se sve ovo jednog dana završi, ja ću se sjećati: bili smo tu, zajedno“.

Izvjesno je da će se slika Srbije u narednim mjesecima mijenjati. Izvjesno je i to da će svi oni koji su čestito i bez straha učestvovali u ovoj promjeni jednom moći da kažu, baš kao i mladi profesor, bili smo tu i bili smo zajedno. Jer, oduvijek je bilo važno na kojoj si strani. I laž je da se poslije sve zaboravi.

Naprotiv, slika koja iz sijenke prelazi u nešto nalik svjetlosti, baš kao i svi koji učestvuju u njenom stvaranju, pamti se i pamte se zauvijek.

Jer je prava.

(Antena M/foto: Autonomija)