Dok iščekujemo ovih dana hoće li URA ponovo sabotirati izbor sudija Ustavnoga suda i time odložiti neminovne vanredne izbore i kupiti još vremena za Dritanovu vladu koja ima 2,8% podrške građana, kad god da se ti izbori dogode, nazire se formiranje nove koalicije koja će činiti politički projekat lažne sredine.

Lažna sredina je projekat na kojem već duže od decenije rade bivši vlasnici propagandne platforme Vijesti, a konstruisan je kako bi se Crna Gora, baš kao i njihova propagandna platforma – kad se za to steknu povoljni geopolitički uslovi – prodala Beogradu. Konstrukcija lažne sredine započela je inicijativom pod imenom „istorijsko pomirenje Srba i Crnogoraca“, a politički efektuirano najprije formiranjem Pozitivne Crne Gore, a potom i njenoga otpatka URA, uz postepeno stvaranje novih „srednjičarskih“ struktura, poput Demokrata i Evrope sad.

Ideja je jednostavna – plasirati narativ o dva ekstremizma i potrebi za zlatnom sredinom koja će društvo izvući iz začaranoga kruga dominacije ekstremista, a potom kroz političko pozicioniranje lažne sredine ući u državotvorno biračko tijelo (odnosno u onaj njegov dio opravdano razočaran mnogim deformitetima dugogodišnje vladavine DPS-SDP koalicije), kako bi se dio suverenista anestezirao i pripremio za dolazak na vlast u međuvremenu rebrendiranog DF-a, kao „manjega“ ekstremističkog zla. To je suština političkih procesa koji se odvijaju u Crnoj Gori u posljednjih nekoliko godina i kojima se upravlja iz Beograda i Moskve.

Naravno da je već početna premisa o dva ekstremizma prvorazredni idiotluk i naravno da nikakve političke sredine u Crnoj Gori nema. Crnogorsko društvo jeste snažno politički polarizovano, ali je linija polarizacije povučena između dva suprotstavljena ideološka, a ne etnička ili nacionalna pola.

Prvi politički pol Crnu Goru vidi kao dio evro-atlantske političke i bezbjednosne zajednice te kao građansku, sekularnu i multikulturnu državu kojom se upravlja s Cetinja, a drugi Crnu Goru vidi kao srpsku državu, provinciju Rusko-srpskoga sveta, kojom se upravlja iz Beograda i Moskve. Između ta dva politička koncepta ne može biti nikakve sredine, kao što nikakve sredine nema između fašizma i antifašizma, sekularnosti i klerofašizma, promotera građanskoga društva i slavitelja genocida i sl.

No, da bi antizapadna politička platforma stekla preimućstvo, bilo je potrebno promijeniti strategiju djelovanja i jedan dio njenih protagonista istrenirati da verbalno propagiraju evro-atlantsku agendu, dok ne dođe vrijeme da zajedno s DF-om preuzmu vlast. A kako scenario koaliranja s DF-om predstavnika lažne sredine izgleda na djelu uveliko gledamo na lokalnome nivou.

Kakva je vizija Crne Gore koju reprezentuje vlast DF-a, Demokrata, Evrope Sad, SNP-a i Ure u Mojkovcu ili Nikšiću viđeli smo nedavno na poklonjenju predśednika dijela crnogorskih opština u Skupštini Srbije, što je bila direktna najava da će se u slučaju propasti projekta Srpskoga sveta na državnome nivou, preći na rezervni plan saoizacije Crne Gore.

Što su vrijednosti takve vlasti pokazuje zorno Marko Kovačević ne samo sramotno referišući Milici Zavetnici, već i egzaltirano kličući fašističke stihove o „Turcima i bulama“. No mržnjom zadojeni Marko nije reprezent samo DF-a. Tog Marka na vlast su doveli Demokrate i URA i ono što on radi zapravo je ono što i oni podržavaju. Lokalno koaliranje tzv. srednjaša s fašistima probni je balon za ono što nas čeka na državnome nivou.

Tvrdnja da su tzv. suverenističke partije poražene zbog korupcije i kriminala smiješna je ne što korupcije, nepotizma i kriminala nije bilo, već što takve tvrdnje izriču simpatizeri i sljedbenici Aleksandra Vučića i Vladimira Putina!? Samo neupućeni danas ne vide da Đukanović od 1997. godine nije postao smrtni neprijatelj zbog korupcije i kriminala (koji jeste bio realni problem za izgradnju institucija i države), već što je imao politički instinkt da raskrsti sa zločinačkim velikosrpskim nacionalizmom i Crnu Goru usmjeri ka Zapadu.

I samo neznaveni danas ne vide da antizapadnome bloku nikad nije ni bila prijetnja DPS, već njegov lider Đukanović. Zato kad danas Vučićevi izmećari – bilo da dolaze iz DF-a, Demokrata, SNP-a, Ure ili Evrope sad – najavljuju da će jednom možda i moći sarađivati s nekim „reformisanim“ DPS-om, oni zapravo otkrivaju svoj ključni politički plan. Srušiti DPS ne znači ništa ako se ne sruši Đukanović. Jer postđukanovićevski DPS mogao bi za antizapadne snage biti i prihvatljiv partner, kao struktura rasparčana na male feude ambicioznih nasljednika, lišena stvarne mogućnosti uticaja na političke procese i spremna na kojekakve kompromise za djeliće političke moći.

Kad se konačno obnaroduje formiranje lažne sredine, projektovane da na budućim izborima pokrije makar trećinu biračkoga tijela i time i formalno uruši dezorijentisani državotvorni blok, steći će se uslovi da oni kao „garant očuvanja suvereniteta“ s umivenim „nužnim zlom“ od DF-a, finalizuju Vučićeve planove o postepenom ekonomskom i političkom potčinjavanju Crne Gore.

Proces je uveliko odmakao, no to ne znači da se plan ne može izjaloviti. A izjaloviti se neće ako prozapadna Crna Gora nastavi da baulja bez strategije što i kako dalje, zarobljena uskim partijskim nazorima i bez ideje kako da aktuelni razur države približi svojim biračima, a kamoli zapadnim partnerima.

Prije ili kasnije uslijediće izbori, a nakon njih lažna sredina kani postati dominantni politički faktor u službi beogradskih planova o rekonfiguraciji Crne Gore. Nagradno pitanje za partijski i nepartijski nikad uvezani prozapadni blok glasi – a što ćemo mi preduzeti da to spriječimo!?

(Portal Analitika)