Skip to main content

ADAM SVETLIK: Poverenje u vlast na nizbrdici?

Vojvodina 16. феб 2022.
4 min čitanja

Poverenje se ne stiče ni brzo a ni lako. A kada je reč politici i o izborima, poverenje građana može se izgubiti  mnogo brže no što se stiče.

Nakon godinu i devet meseci od odžanih parlamentarnih izbora i nakon  pet godina od održanih predsedničkih izbora slede nam novi. Slede još i izbori za grad Beograd i za još nekoliko lokalnih samouprava na kojima se biraju odbornici za lokalne skupštine.

Glasanje na poslednjim parlamentarnim izborima i izborima za Predsednika, kao i ovogodišnje januarsko izjašnjavanje građana na referendumu za predložene ustavne promene, te nezadovoljstvo iskazano na ulicama i putevima od strane ekoloških pokreta ukazuju da je poverenje građana u aktuelnu vlast poljuljano/narušeno.

Ako su tačni podaci: glasačko pravo/pravo na izjašnavanje na referendumu imalo je cca 6,51 miliona građana “upisanih” u birački spisak i ako je na referendum izašlo cca 1,9 miliona, odnosno oko 30 odsto u odnosu na ukupan broj građana sa pravom glasa, od kojih je cca 1,2 miliona ili oko 18 odsto  glasalo „za predloženu promenu Ustava“ a da čak  82 odsto ili cca 5,3 miliona građana sa pravom izlaska na referendumsko izjašnjavanje, što svojim neizlaskom ili pak izjašnjenjem ”protiv” nije dalo podršku predloženoj izmeni Ustava.

Poređenja radi, na izborima za Predsednika pravo glasa imalo je cca 6,73 miliona građana, što je oko 0,22 miliona više nego za referendumsko izjašnjavanje, od kojih se na glasanje odazvalo cca 3,66 miliona ili 54,34 odsto njih, dok je na parlamentarnim izborima 2020. godine pravo glasa imalo 6,584 miliona građana, od kojeg je broja na izbore izašlo 3,22 miliona ili cca 49 odsto a od tog broja za SNS listu glasalo je 1,95.miliona. Da se opet vratimo referendumu: na njemu se od cca 1,9 miliona  “za” izjasnilo svega cca 1,2 miliona ili samo 18 odsto od ukupnog broja građana sa pravom glasa.

Gledano u apsolutnim brojkama, rezultati referenduma pokazuju da je poverenje u vlast i u predsednika države u ozbiljnijem padu.

Treba se podsetiti da je na poslednjim parlamentarnim izborima, kao i za izbor predsednika, mereno opet prema ukupnom boju građana sa pravom glasa, za aktuelnu vlast, kao i za predsednika države glasala cca 1/3 ukupnog glasačkog tela.

Zaboravna vlast

Svojstveno je svakoj vlasti, pa i sadašnjoj, to da „previđa“ činjenicu da vlast nije osvojila/nije došla na vlast zato što je bila dobra i pouzdana već zato što je vlast pre nje, činjenjem i nečinjenjem i svojim rezultatima, razočarala/izneverila kako svoje glasače tako i one “neopredeljene” (zar to, na primer, ne potvrđuje i smena vlasti 2000, kada je “demokratska vlast” smenila “crveno-crnu koaliciju”, kao i promena vlasti 2012. godine, kada je ”demokratska vlast” smenjena od “naprednjačke”, u koaliciji sa SPS-om”).

Ukoliko građanski bunt/nezadovoljstvo “prelije čašu”, jer je očigledno da je nepoverenje građana u porastu, nije nemoguće da će se smena vlasti dogoditi već i na ovim izborima najavljenim za 3. april.

I pred vlastrodršcima, ali i pred onima koji bi da budu vlast, ozbiljni su izazovi.

Prvi imaju sve instrumente moći u svojim rukama, kao i sve medije sa nacionalnom frekvencijom i najtiražnije štampane medije pod svojom kontrolom. Drugi su uskraćeni za ravnopravnost u medijskom prostoru, posebno u medijima sa nacionalnom frekvencijom. Prvi su ubedili svoje biračko telo da već živi u boljoj budućnosti, drugima je zadatak da građane uvere da zaista mogu obezbediti bolju i sigurniju budućnost.

Aktuelna vlast, dakle, ima daleko bolju startnu poziciju u odnosu na opoziciju.

Sadašnji  je predsednik a bivši ministar informisanja u vlasti S. Miloševića, očigledno dobro savladao lekciju o značaju kontrole nad medijima, pa je od starta sve medije sa nacionalnom frekvencijom, kao I one na “lokalu” ubrzo po osvajanju vlasti 2012. stavio pod kontrolu/praktično u funkciju propagandne mašinerije vlasti, kako se to i inače radi nakon državnih prevrata.

No, očigledno je da su “ekolozi”, kao i brojne otvorene ”afere” bez ishoda pred zakonom, zatim od javnosti skriveni veliki investicioni aranžmani zasnovani na kreditnim aranžmanima, nejednakost građana pred zakonom, koja se podvodi pod partijsku pripadnost…, ozbiljnije poljuljali samouverenost aktuelne vlasti  i “načeli” joj poverenje u biračkom telu i isto značajnije preusmerili ka opoziciji, pre svega onoj “prodemokratskoj” .

Stablizirajući a ne remetilački faktor

Nije dovoljno jasno to zašto se tako burna reakcija s vrha vlasti čuje ovih dana na zahtev da se zakonom na duži rok zabrani ”rudarenje” po život građana i po životnu sredinu evidentno opasnim tehnologijama i metodama  (litijuma, bora i zlata, zatim bakra…) jer bi uticala i na raseljavanje, na trajno uništenje obradivog zemljišta ali i na trajnu/dugoročnu zagađenost zemlje, nadzemnih i podzemnih voda i vazduha.

Da li možda zbog toga, što se se brojne najavljene investicije i značajnija zaposlenost i, shodno tome, stope privrednog rasta, najavljene zarade i penzije… zasnivaju baš na „prljavim“ tehnologijama, kojih je, svedoci smo poslednjih godina, sve više. Ne samo na nacionalnom već i na lokalnom nivou.

Ili je pak u pitanju nešto drugo, što bi moglo da izostane?

Nakon (ne ponovile se) “devedesetih” godina prošlog veka, tokom koji je društvo propalo u svakom pogledu (ekonomskom, tehnološkom, socijalnom, vojnom, kulturnom, moralnom) bilo je jasno to da bi se razvoj privrede pa time i zemlje mogao bazirati najbrže i najlakše na “prljavim” investicijama i tehnologijama i na “velikim gutačima jeftine energije” (kod nas), o čemu sam, pored ostalog, i sam pisao u  tekstu  objavljenom pod naslovom “Otvoreno pismo vlastima u republici i pokrajini” objavljenom u časopisu “Ekonomska politika” broj: 2565, 18. juna 2001.godine).

Vlast insistira na razvoju zasnovanom na “prljavim” i na ekološki neodrživim tehnologijama, kojima se ugrožava normalan/zdrav život i isti trajno unazađuje (poput rudarenja i eksploatacije litijuma i bora, ili pak Linglonga). Insistira i na razvoju zasnovanom na velikim potrošačima/”gutačima” sve skuplje i perspektivno deficitarne  energije sa niskim ekonomskim efektima po jedinici  (mereno odnosom/prirastom BDP sa utrošenom jedinicom energije), uz nisku/malu korist za drušvo a veliku za investitore, uz istovremeno zanemarivanje potreba građana (poput zdrave pijaće vode u Vojvodini, nezagađenog vazduha u Smederevu, Boru…). Vlast insistira i na razvoju  zasnovanom na kreditnom zaduživanju bez jasnog ishoda kada je efektivnost po zemlju i građane takvog razvoja u pitanju. Sve to moglo bi posledično da dovede do nesagledivih ekonomskih i socijalnih posledica, uz ozbiljno narušenu ekonomsku i političku nezavisnost.

Da se to ne bi dogodilo, i sadašnjim vlastodršcima, kao i svima onima koji pretenduju da budu vlast nakon održanih izbora, trebalo bi biti jasno da se treba osloboditi “stega” koje nas udaljavaju od izvesnije budućnosti, kako za sadašnje tako i one dolazeće generacije koje stasavaju ili će tek stasavati. Dakle, da nas svet/politiku koja se vodi u ime zemlje i naše bliže i dalje okruženje prepoznaju kao stabilizirajući  a ne remetilački faktor na ovim prostorima i šire.

Izbori će uskoro pokazati u kom ćemo pravcu, s kim i kako krenuti dalje.

Autor je diplomirani ekonomista iz Novog Sada.

(Autonomija, karikatura: STUPS)