Skip to main content

TIHOMIR NOVAK: Kad ćemo naučiti da nacija nije zločinačko udruženje?

Autonomija 13. јул 2017.
2 min čitanja

Srbija je doživela moralni bankrot – ovaj zaključak što ga je prosečan konzument štampanih stvari formirao prateći ranijih godina napise o Srebrenici, ovog je jula dodatno osnažen. Jama u koju su etničke patriote svojevremeno gurnule Srbiju za današnje je vrele Srbe preduboka, da bi iz nje lako izašlo. Oni, kako mi se čini, iz te jame ni ne žele da izađu.

Šta bi drugo pristojan čovek mogao i pomisliti kada u novinama pročita da su Nenad Čanak, Saša Janković i Čeda Jovanović učinili ogromnu štetu Srbiji, kao i procesu pomirenja Srba i Bošnjaka, svojim priznanjem da je u Srebrenici – šta? – počinjen genocid!?

Šteta je počinjena pre 22 godine i počinio ju je onaj ko je izvršio zločin, a ne onaj ko ga je kasnije priznao. Zločin duboko uznemirava, pa oni koji ga priznaju, pokušavaju da se tim zločinom nekako izbore. On, taj zločin, poput noža zadire u njihov, i ne samo njihov, kolektivni identitet.

Nije jasno zašto bi priznavanje genocida nad Bošnjacima vređalo srpske žrtve?!  O srpskim žrtvama godinama već govore političari, mediji i predstavnici raznih srpskih udruženja. Moralna i politička većina, dakle. U njihovoj retorici, pripadnici srpske nacije su uvek žrtve, a nikad počinioci. Samo se malobrojni usuđuju da govore o zločinima počinjenim u ime Srbije i Srba. Treba li ih zbog toga politički diskreditovati i medijski ućutkati?

Naravno da ne. Sa mračnim stranicama vlastite istorije treba se otvoreno suočiti, a ne kidati ih, cepati i bacati u koš. Pripadnici nacije koji ne žele da se suoče sa zločinima, koji odbijaju da vlastito ponašanje u vreme zločina, a i nakon njega, podvrgnu neprijatnom, ali za zdravlje zajednice preko potrebnom logičko-analitičkom tretmanu, ne mogu se ni nazvati pripadnicima nacije. Nacija nije plemenska etnička družina, a nije ni zločinačko udruženje, nego zajednica slobodnih i u pravima jednakih ljudi. Uz to i sposobnih da razlikuju dobro od zla, da se zlu suprotstave i svaki zločin, naročito ako je počinjen u njihovo ime, jasno i nedvosmisleno osude, te da energično zahtevaju da se počiniocima zločina sudi.

Spočitavati ljudima zato što su zločin nazvali genocidom i besramno ih zbog toga nazivati promoterima genocida nije samo vrhunac bezobrazluka, nego, kako mnijem, i izraz želje da se u toj mračnoj i krvavoj jami ostane i strpljivo čeka nova i zgodna prilika za neko buduće teritorijalno proširenje Srbije do krajnjih etničkih granica. Kao da jedna Srebrenica nije bila dovoljna.

(Autonomija)