Gledajući preksinoć emisiju, navodno informativnog karaktera (naziv joj tako sugerira), na samom početku sam, zajedno sa ostalim gledaocima, obaviješten da je ta nedjelja bila dan bez previše vijesti, ali da ima jedna dobra – i to sportska; naime, da je FIBA odlučila da se naša košarkaška reprezentacija, i pored kvalifikacijskog debakla, direktno plasira na završnicu narednog evropskog prvenstva. Bio sam zbunjen. Je li to FIBA uvela nekakav „wild card“, pitao sam se. Ako jest, otkud to da se dodijeli baš Bosni i Hercegovini? Na kraju navedene centralne kvaziinformativne emisije, pomenuta se vijest, kao najvažnija u danu, ponavlja, opet bez ikakvog pojašnjenja.
Sutradan ujutro, novine su ponudile objašnjenje: „Košarkaška reprezentacija BiH igraće na Evropskom prvenstvu 2011. godine u Litvaniji nakon što je na jučerašnjem sastanku FIBA Board u Istanbulu odlučio da na narednom šampionatu Starog kontinenta učestvuju 24 reprezentacije umjesto 16.“ O tome je, znači, riječ: krug zemalja učesnica završnice proširen je za zelenim stolom, pa se, među osam (novih) zemalja, koje su se ni krive ni dužne plasirale u Litvaniju našla i Bosna i Hercegovina. U nekim poslijeratnim sezonama bosanskohercegovačke fudbalske lige, na sličan je način sprečavano ispadanje (pret)posljednjih klubova; liga bi se, naime, proširila pa bi u nju ušli i najbolji iz nižeg ranga, bez da ispadnu oni koji su ispadanje zaslužili. Ovaj put, međutim, sličan je princip promoviran kao evropska vrijednost. Pa nešto mislim, šteta je da tako zgodan presedan ostane ograničen samo na košarku. Mogao bi se on mnogo šire primijeniti.

Čemu reforme?

Eto, recimo, na evropskim prvenstvima će ubuduće umjesto šesnaest nastupati dvadeset i četiri reprezentacije, što će reći da je „zajednica najboljih evropskih košarkaških država“ jednim potezom pera povećana za pedeset posto. Zašto se slična stvar ne napravi i sa Evropskom unijom; eto, ne mora se ona povećati za pola, dovoljno je za trećinu, da umjesto dvadeset sedam ima trideset šest država? Ušle bi Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija, Albanija, Ukrajina, Turska, Moldavija, pa se na kraju ne bi mogla izbjeći ni Bosna i Hercegovina. Čemu reforme, ta bizarna politička inačica kvalifikacija, kad bi Evropska komisija, ta birokratsko-politička FIBA, mogla jednostavno odlučiti da Evropska unija treba odmah imati trideset šest zemalja članica pa nas primiti bez suvišnih zašto?
A moglo bi se širenje upotrijebiti i kao recept stabilnosti na unutarnjopolitičkom planu. Počela je brutalna izborna kampanja, a sve zarad ograničenog broja mjesta u tijelima vlasti. Sve bi moglo biti mnogo jednostavnije kad bi, recimo, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine imalo deset članova: po tri mjesta za sva tri konstitutivna naroda, plus jedno mjesto za pripadnike ostalih. Stvar bi bila dvojako korisna: u najvećoj mjeri bi se izbjegli bošnjačko-bošnjački, srpsko-srpski i hrvatsko-hrvatski predizborni obračuni, a usput bi se realizirala i strazburska presuda te se dokinula diskriminacija ostalih. Zatim bi se praksa sa najviših nivoa vlasti lako prenijela u bazu. Čemu prijemni ispiti i ograničen broj mjesta na fakultetima, kad bi se lijepo mogli primiti svi koji žele studirati? Čemu rang-liste kod konkursa za zaposlenje? Nezaposlenost nas ionako izjeda, najbolje je dekretom zaposliti sve nezaposlene, po mogućnosti u državne institucije i organe uprave.

Koncept „uravnilovke“

Koncept „uravnilovke“ ionako se pokazao kao najžilaviji dio socijalističke baštine u Bosni i Hercegovini. Svaka ideja koja ukida vrednovanje po rezultatima, a promovira svačije pravo da bude sve što želi i uzima sve što mu život pruža kod nas je dobrodošla. Uostalom, u većini sfera društvenog života ona je ionako implementirana, makar ne uvijek i institucionalno. Još od vremena prvog predizbornog vezivanja zastava, ovdašnji „raj za budale“ je sve širi.

(Oslobođenje)