"U pitanju je intelektualna zagonetka koja će se istraživati i izučavati po naučnim radovima, knjigama i udžbenicima"

Izborni rezultat ili istorija su nam najbolji svedok – studenti su tačno sve uradili kako treba. A mnogi uticajni, pa i dobronamerni, nisu verovali u to. Sumnjali su i mrsomudili, poturali krive savete, sabotirali ili turali klipove u biciklističke točkove ove studentske revolucije. Ali kako drugačije? Umorni, rezignirani, očajni i cinični, toliko puta razočarani i iznevereni, pa i vešto obmanuti iluzijom o nadnaravnoj nadmoći režima, kako poverovati u nešto toliko lepo, bistro i krajnje jednostavno: Studenti pobeđuju? Pa opet, neretko pomislim sledeće.
Kao profesor i kolumnista, koliko truba ili bezveze bih se osećao da nisam podržavao studentski pokret od samog početka i bez naročite rezerve? I koliko glupavo se danas osećaju oni što nisu? Moji razlozi bili su i moralni i osećajni, ali i pragmatični i naučni. Ipak, činjenica da je labavo organizovan, decentralizovan i direktno-demokratski pokret bez lidera, veza, medija i novca toliko ubedljivo porazio moćnu političku mašineriju jeste istorijski presedan ravan čudu. A pošto čuda ne postoje, u pitanju je intelektualna zagonetka koja će se istraživati i izučavati po naučnim radovima, knjigama i udžbenicima.
I zato, pitanje ostaje. Kako su pobedili? Naravno da su mišljenja o tome kao dupeta – svako ima svoje. Za ovog sociologa, studentski pokret Srbije postao je ovolika politička snaga zbog najmanje tri odlike (i o svakoj je, i mnogo ranije, drobio u gomili „Fusnota“), odnosno na tri načina. Prvo, izgradnjom kolektiva, zajednice ili „bezlične“ moći bez lidera. Drugo, vraćanjem nauke, struke i institucija u središte politike i javnog života. Treće, obnovom poverenja u demokratiju, naročito kroz isticanje načela neposredne demokratije i kolektivnog odlučivanja. I to je, otprilike, to. Pobedio je „pokret bez vođe, zasnovan na kolektivnom samoupravljanju i političkom obrazovanju“, sažetim rečima Aleksandra Matkovića u Gardijanu. A takođe ispravnim rečima Dušana Pavlovića: studenti su pobedili režim tako što nisu usvojili njegove metode, odnosno pobedili su Vučića tako što – nisu igrali njegovu igru.
Studenti su pobedili radeći sve kontraintuitivno ili protivu uobičajenoj politici u zemlji i svetu. Srbija i Srbi traže lidera? Studentski pokret nema lidera, imena i lica. Ne mogu se donositi odluke bez hijerarhije i centrale? Studentski pokret počiva na plenumima bez hijerarhije i centralnog odlučivanja. Ne može se pobediti bez saradnje sa opozicijom? Studenti glatko odbili, a zatim i oduvali opoziciju sa političke scene. Ne može ni bez dijaloga ili bar debate sa vlastima? Studenti: Nisi nadležan. Najbolje rešenje je prelazna vlada? Ma kakvi, pobedićemo i formirati je sami ubrzo. Ne znamo ko je na Studentskoj listi, pa mačka u džaku i drugo zlo & naopako? Studenti su istu strpljivo gradili i mudro ćutali – a zatim objavili impresivnu listu sa preko 130 doktora nauka. Đokić i Lompar su prepoznatljive figure pokreta? Studenti vetirali i Đokića i Lompara. Građani Srbije su apatični i neorganizovani? Studenti zakuvali zborove građana, i još nezabeleženu mobilizaciju, te proteste istorijskog obima usput.
Idemo dalje. Ne mogu se pomiriti „građansko“ i „nacionalno“? Studenti komotno pomirili „dve Srbije“. Ne može bez podrške Zapada i međunarodne zajednice? Studenti se fokusiraju isključivo na unutrašnju politiku i teme, uopšte ne bendajući spoljni faktor. Priča o zakonima i institucijama je nedovoljno atraktivna u Srbiji? Studenti pričali samo o tome, umesto „identitetskih“ trabunjanja. Za pobedu su potrebni iskusni političari? Studenti ponudili 250 ljudi koji su nepoznati široj javnosti i nikada se nisu profesionalno bavili politikom. Digitalne društvene mreže su danas najvažnije? Studenti su peške ili biciklima obišli celu Srbiju i nogama stigli „do svakog sela“. Mora se učestvovati u predizbornim debatama na televizoru? Studenti odbili većinu istih, turite praznu stolicu slobodno. Ne može se pokriti svako biračko mesto? Studenti pokrili baš svako, i kontrolorima, i posmatračima, i mobilnim i pravnim timom. Ne može se pobediti pod ovakvim izbornim i medijskim uslovima? Studenti razvalili, tj. postigli rezultat neviđen od 2000. godine (i drugi najveći procenat glasova od 1990. i uvođenja višestranačja), i tako dalje.
I sad, iako jeste bilo osipanja i na režimskoj strani (oko 13 odsto glasova za Studentsku listu dolazi od bivših glasača SPS i SNS), studenti Srbije su svojim radikalnim pristupom pre svega konsolidovali ama baš sve što se u zemlji protivi režimu. Antirežimski blok se, prvo, značajno uvećao (za oko 600.000 glasova) i, drugo, koncentrisao oko samo jedne izborne liste. Osvojivši vrtoglavih 2,35 miliona glasova, bio je to odistinski „keč ol“ (catch all) koji jeste okupio i proevropski-liberalno i nacionalno-konzervativno orijentisane ljude, te artikulisao odavno nagomilano nezadovoljstvo režimom, odnosno partijom i bahatim kadrovima ogrezlim u sistemsku korupciju i organizovani kriminal. Međutim, sve se to znalo i osećalo i ranije, pa nije bilo dovoljno u prethodnih odurnih četrnaest godina. Uostalom, seća li se iko „1 od 5 miliona“, Saveza za Srbiju, Ujedinjenih za Srbiju, Srbije protiv nasilja, i ostalih „Sporazuma sa narodom“ kao takođe antirežimskih „keč olova“? Pa ništa. I zato, suština ili specifična razlika studenata bila je i ostala upravo u drugačijoj političkoj organizaciji, logici i kulturi. I koja se nevešto prozivala „antipolitikom“ (pa čak i populizmom), a zapravo su u pitanju i politika i demokratija u svom najizvornijem i najiskrenijem smislu. I to je ili That’s (catch) all, folks.
Dakle, da, pobedili su upravo famozni plenumi, odnosno horizontalna, decentralizovana i neposredna demokratija odozdo. I upravo zato je pokret ostao toliko otporan na sabotaže, saplitanja i bušenja spolja i iznutra. Zatim, pobedili su upotrebom znanja, nauke i obrazovanja umesto jalovih političkih analiza, smatranja i istraživanja javnog mnjenja. Naravno, i zbog neodoljive aure iskrenosti, tj. neosporne odvažnosti i žrtve koja se ne može folirati i marketinški tretirati. A tek onda i zbog prirodne privlačnosti novih lica i čistih obraza u ovoj političkoj močvari od društva. I konačno, zbog temeljnog i neumornog terenskog rada umesto partijskih saopštenja, tvitovanja, podkasta i snimanja za Instagram. S tim u vezi, i za razliku od mnogih svojih kolega u Evropi, (n)ovi studenti Srbije su davno shvatili da protesti nisu cilj po sebi. I da su i veliki entuzijazam i veliko nezadovoljstvo važni, ali nedovoljni uslov za promene – jer neophodna je i dobra strategija i organizacija. Eureka? Zvuči prosto kada se ovako poslaže, ali je to lakše reći nego uraditi ili sprovesti u delo.
Lako je sada generalisati posle bitke – i koja je i te kako mogla da bude krvoproliće, a ne ovako „plišana“ na izborni dan. Međutim, poenta je sledeća. Postoje oni dublji, strukturni ili sociološki uzroci koji su doveli do studentske pobede, i koji nisu baš tolika enigma. A to su horizontalni pokret bez vođe, kolektiv i zajednica umesto pojedinca, istinska smelost i verodostojnost delom, te nauka i struka – i što je zatim uzročno-posledično izgradilo poverenje, mobilisalo građane i obnovilo široko interesovanje za politiku i javne poslove. Drugim rečima, uprkos golemom gnevu sproću režima, ipak se nije glasalo za „kamen za kupus“, ma kakvi, već za nešto najzad atraktivno, drugačije i seksi. Umesto rasprostranjenog gubitništva, studenti su ponudili i zdravu dozu arogancije ili pobedničkog mentaliteta. I zato je jednostavni, koliko i slojeviti i sveprisutni slogan „Studenti pobeđuju“ toliko genijalan. Jednostavnije rečeno, pobedili su iskrenost umesto namazane prevrtljivosti, kreativnost umesto otrcanih fora, te osmeh, radost i ljubav nasuprot ucenama, pritiscima, ozlojeđenosti i mržnji. Studenti su pobedili drugačijom politikom, kulturom i organizacijom, uradivši sve suprotno od očekivanog i utabanog. „Blokadna kuharica“ je i pobedila i počistila staru političku kuhinju, takoreći. Tako su pobedili, tako smo pobedili.
(Danas, foto: Autonomija)

STUPS: Provetravanje