Smena vlasti nije dovoljna za raskid sa nacionalističkom ideologijom, poricanjem ratnih zločina i duhom samoizolacije koji je decenijama oblikovao srpsko društvo

Posle svrgavanja naprednjačkog režima sledi čišćenje Augijevih štala, đubreta je mnogo, veliki je to posao, potrajaće, ali važno je da je taj proces započet. Demontiranje kriminalno-političke mašinerije će još nekako i ići, kao i kakvo-takvo sređivanje institucija, ali mračno nasleđe miloševićevsko-vučićevske epohe zadire mnogo dublje, a naslage memorandum-dum ideologije su se odavno preobrazile u okamenjene sedimente. Predugo je trajalo ukorenjivanje jednog nakaradnog pogleda na svet, sumanutog i izvitoperenog svetonazora koji je ušao u, kako se to obično kaže, sve pore društva.
Retrogradna ideologija nametana sa mesta moći prožela je svest, svakodnevnu praksu, običaje, društveno tkivo, međuljudske odnose, oblikovala je izokrenutu percepciju realnosti, pa i psihologiju građana i njihove sentimente. O paranormalnom svetu falsifikata o prošlosti, ratovima, raspadu Jugoslavije, susednim narodima, istoriji nedavnoj i davnoj, srpskim intelektualcima, crkvi, zločinima i sličnim nezgodnim temama – da i ne govorim. Umesto elementarnih činjenica, znanih svima na svetu koji su za to zainteresovani, u svesti većine stoje zablude, deluzije i krivotvorine.
Žilavi ideološki korov
Autoritarnost, klerikalizam, netrpeljivost prema svemu što štrči i ističe se, kolektivizam, konzervativnost, autoviktimizacija, preterano osećanje pripadnosti zajednici, strah od stranog i tuđeg, homogenost, težnja ka jedinstvu i monolitnosti, odsustvo tolerancije prema drugom i drugačijem, resantiman, ogorčenost, mržnja prema slobodnoj ličnosti, samoizolacija – samo su neki sastojci te otrovne kaše koja je nalivana u mozgove, duše i ostale unutrašnje organe.
Teško je reći koji je korov najžilaviji, koji je uhvatio najdublji koren u ljudskoj nutrini, pa će ga biti najteže i iščupati. Možda je to težnja ka zatvaranju, ka izolaciji od drugih, ka samodovoljnom postojanju, odakle neminovno sledi nezainteresovanost za druge, za naše sapostojanje sa nekakvim njima koji nisu mi (ko god se krio iza ove zamenice). Takva težnja je starija i od Miloševića, i od Vučića, i od Memoranduma SANU, i od Ćosića, Bećkovića i ostalih proizvođača ideološke magle u tvrdom i mekom povezu.
Duh samoizolacije zapravo je duh palanke, onako kako ga je video Radomir Konstantinović u svojoj „Filosofiji palanke“. Duh palanke se upravo „javlja kao rodonačelni duh svake težnje ka zatvaranju u svoj svet, kao svake težnje da se svet preobrazi u svet palanke“, njegova suština je u težnji ka izolaciji od sveta, to je „duh ustremljen apsolutnom zatvaranju“. U svojoj osnovnoj težnji duh palanke ide do kraja: „Ono što duh palanke očekuje od plemena, on očekuje i od misli: stvaranje jedne potpuno zatvorene sfere. On sanja zadovoljenje svog osnovnog načela zatvaranja i u vaseljeni; on bi da i svet kosmosa postane svet palanački, da vaseljena bude takođe jedna velika palanka u kojoj je sve usklađeno sa svim i svačim i u kojoj je sve opšte-poznato“.
Otcepljenje od sveta
Takav duh luta kroz svetonazore i ideologije, a u nekima se baš razbaškari, jer se oseća kao kod kuće. Na primer, u nacionalizmu. Vuk Perišić u eseju „Kad zaboraviš juli“ piše: „Nacionalizam je psihološka i moralna implozija, potreba za usamljenim trajanjem u ustajaloj praznini. On nije samo kultura smrti nego i paničan strah od života i svijeta. Nacionalisti teže samodovoljnosti i na svijet gledaju kao na nekakav privremeni eksces koji će nestati ako dovoljno čvrsto zatvore oči“.
Miloševićeva politika bila je oličenje tog duha izolacije, njegova čista inkarnacija. I pre nego što su uvedene međunarodne sankcije, režim ih je prizivao svakim svojim postupkom. A ta politika sprovodila je u delo ideologiju koja je zakuvana u književnim i kulturnim retortama takozvane intelektualne elite, mada tu ničeg intelektualnog nije bilo, ali eto, takvo ime im je dodeljeno, jer su razni banauzi imali status intelektualaca, pisaca, mudrih glava.
Otcepljenje od ostatka sveta nije jednostavan poduhvat, budući da smo, hteli-ne hteli, povezani sa svima, planeta je postala globalno selo. Međutim, postoji jedno efikasno sredstvo za zatvaranje u sebe, za razdvajanje od sveta. Postoji sredstvo koje kopa nesagledivi ponor između nas i drugih – zločin. Kao što kaže Vuk Perišić: „Zločinom se nacionalizam otcepljuje i od čovječanstva i od stvarnosti“. Počinjeni zločini nacionalistima omogućuju potpuno odvajanje od sveta i samoizolaciju u sopstveni zlikovački budžak.
Psihologija budžaka
Ništa tako ne odvaja čoveka od drugih ljudi kao ubistvo. Zato u „Zločinu i kazni“ Dostojevski piše o Raskoljnikovu, nakon što je ubio Aljonu Ivanovnu: „Učinilo mu se u tom trenutku kao da je makazama sam sebe odsekao od svih i od svakog na svetu”. Nacionalistička težnja za izolacijom od sveta najzad je urodila plodom, stigli su tamo gde su i želeli. Do budžaka izolovanog od sveta. Psihološkog, mentalnog, moralnog budžaka.
I na tom mestu drže čitavu jednu zemlju decenijama, u dobrovoljnom zarobljeništvu. Jer nema povratka u svet bez moralne refleksije o učinjenom zlu. A pošto većina odbija da se pozabavi prošlošću, onda joj se ta prošlost stalno povampiruje, na primer u liku Aleksandra Vučića. I status izolovanosti od sveta se produžava u nedogled. Čak i kad izgleda da se krećemo u obrnutom smeru, psihologija budžaka i dalje deluje.
Na primer, čitam ovih dana tekstove i komentare u kojima se ljudi iskreno čude što nas drugi ne vide onako kako mi vidimo sebe. Zameraju tamo neki susedi Studentskoj listi na nacionalističkim izlivima, na programu regionalne politike koji poprilično podseća na naprednjački, na neprekidnoj priči o zaštiti Srba u regionu (pošto su, je li, Srbi po difoltu ugroženi od suseda koji su nam ljuti neprijatelji), imaju komšije ponešto kritički da prozbore i o tome da se nismo bavili prošlošću, da perpetuiramo iste priče koje su nas dovde i dovele, reklo bi se da više baš i nemaju strpljenja sa nama, dozlogrdilo im je da čekaju da se prenemo iz ideološke narkoze i da se vratimo među ljude.
Iskreno čuđenje
Sve to našim ljudima zvuči čudno, ljute se, negoduju, nije lepo da se o nama tako priča, pa ne možemo mi sad da se bavimo tim, kako se ono zvaše, jeste, suočavanjem sa prošlošću, ne može naš čovek po vasceli bogovetni dan da se suočava sa prošlošću, ima on i pametnija posla. Hajde što ne može naš čovek, nego ne bi trebalo očekivati ni od Tužilaštva za ratne zločine i sudova da se bave tim ratnim zločinima, jer je sve to bilo davno, uostalom, svi su činili zlodela, zašto naše komšije ne učine nešto za to famozno pomirenje, ili bar one komšije koje smo velikodušno ostavili u životu, što stalno nešto mi moramo, zašto ta stigma samo nas stiže, mora da je to neka belosvetska zavera protiv Srba, jeste, svi nas mrze, u stvari, okruženi smo neprijateljima, niko nas ne razume, čak ni kad postignemo ovako veličanstvenu demokratsku promenu.
Naš čovek biva iskreno začuđen što na dunjaluku postoje i pripadnici ljudske vrste koji ne spadaju u grupu zvanu “naš čovek”, nije mu jasno da svi na svetu nisu mi, da postoji i neko drugi, i da taj drugi ima nekakvo drugačije viđenje stvari. Pa to je prosto nepristojno, drsko, pa kako to, nije u redu da se neko razlikuje od nas, a pogotovo je nepošteno da nam ispostavlja nekakve račune za davno prošle događaje i da očekuje od nas da preuzmemo odgovornost za sopstvene postupke. Pa ako počnemo sa tom praksom, stranom našem čoveku, od nas ništa neće ostati, ode na doboš naš čuveni nacionalni identitet, izgrađen upravo na tim zlodelima iz prošlosti, na negiranju stvarnosti i na izolaciji od sveta.
Šta znam, sve to nekome ovde može da zvuči logično, ali izvan granica srpskog sveta to su prosto nebuloze. Ako nećete da vas teraju na suočavanje s prošlošću, to je bar lako izbeći. Nemojte da vršite agresiju na susedne zemlje, nemojte otvarati logore, nemojte etnički čistiti teritorije, nemojte činiti zločine, pa nećete imati ni sa čim da se suočavate. A ako ste već potonuli u zlo, pa i nakon ratova dajete sve od sebe da budete strašilo, nastojite da pritiskate i zlostavljate okolinu, činite sve što možete da susedi od vas strahuju – onda je stvarno glupo da se čudite što vaše sulude akcije proizvode adekvatne reakcije. Što bi rekla poslovica: Nije ogledalo krivo ako je slika ružna. Naš čovek ima drugačiji, originalan pogled na istu stvar, koji bi se mogao izraziti stihom grupe Petar i zli vuci: Odlazi sa mog ogledala.

STUPS: Provetravanje