Dado Topić, rock legenda, svjedok zlatnog vremena jugoslavenske scene, ponovno je na cesti, kako kaže i sam naziv njegovog novog albuma izdanog za Croatia Records. Koncertna turneja i promocija knjige pjesama “Za koji život treba da se rodim”, naslovljene po kultnoj pjesmi s prvog albuma grupe Time, čine hazarderski povratak na scenu povodom 60 godina karijere ovog neumornog muzičkog nomada.

Čovjek boje “Boljeg života” svoj je glas ukrstio u monumentalnoj “Princezi” sa Slađanom Milošević, a svoj rokerski stav i slobodu je pokazao u antiratnim apelima uoči raspada Jugoslavije devedesetih. I dok se velika većina uvlačila u nove estradne boje i nacionalne zastave, ovaj rock vuk je odbio biti dio tog stada, izabrao je biti slobodan, s gitarom.

Za Novosti smo s Topićem razgovarali o njegovom prepoznatljivom rokerskom manifestu “Ne pripadam nikom”, o starom dobrom rock’n’rollu te o novom albumu na kojem poziva da “pojačamo Marshalla”.

60 godina na sceni je monumentalna brojka. Kad s ove vremenske distance pogledate rock početke u Osijeku i Zagrebu, osjećate li se danas strancem u ovoj estradnoj mašineriji?

Ima istine u tome. Danas, s potpuno umreženim globalnim medijima, prava je umjetnost pronaći prostor za rock produkciju. Sreća je da moj bend sa mnom grmi već četvrt stoljeća, pa smo kompaktna cjelina.

Znam da se u ovom digitalnom moru lako izgubiti, ali za svoju publiku i dalje uspijevam biti dovoljno interesantan, prepoznatljiv. Estradni svijet traži profesionalnu mudrost, dosljednost u kvaliteti, bez pretjerivanja s koncertima. Treba biti prisutan onoliko koliko publika to prati i zahtijeva. Radimo posao koji volimo i to je najvažnije.

Jedan od najutjecajnijih jugoslavenskih rock albuma je prvi album grupe Time iz 1972. godine – čista, progresivna i socijalno osviještena rock avangarda. Današnja muzička scena potpuno je izgubila tu vrstu društvene angažiranosti. Što vam je značio taj rock bunt?

Bilo je to burno, postvijetnamsko vrijeme s globalnom idejom o slobodi, revoluciji i pravu masa da glasno govore o socijali, politici, egzistenciji dostojnoj čovjeka. Taj album bio je čisti plod trenutka, posljedica vremena u kojem smo živjeli. Naravno, i ja se ponosim tim albumom.

Bila je to tek prva stepenica u mojim željama da njegujem progresivni žanr. Nismo bili jedini na ovim prostorima, ali smo kao nova kreativna snaga postavili posve nove parametre. Takvo zlatno vrijeme više se neće ponoviti. Logično je da takvi albumi nose epitet avangarde, bili su doista vjesnici novog načina života.

I za koji onda život treba da se rodi, po vašoj legendarnoj pjesmi iz tih vremena?

Pjesma je svjedok trenutka dinamične transformacije, sudbonosne odluke – kako živjeti život, kako se prilagoditi novom vremenu u potrazi za slobodom misli i ideja. Postavljaju se pitanja koja nas kreiraju, usmjeravaju prema životnim ciljevima koji su katkad i neostvarivi, ali na njima se mora raditi kako bi čovjek upotpunio sebe, ispunio svoja nadanja i snove. “Za koji život treba da se rodim” trajni je otisak svog vremena.

Gdje je taj čovjek danas?

Danas čovjeka na prvom mjestu čine rad i ljubav. Ako se vodite tim važnim životnim parametrima, onda se ne možete izgubiti u masi informacija, projekata i procesa. Jednostavno morate biti dostojni samih sebe i onda nije bitan trenutak koji proživljavate. Treba biti svjestan svojih vrijednosti i uvijek inzistirati na svom zvuku.

Bježanje od stvarnosti

Oporo ste stihovima govorili o opijatima, brzom novcu, jeftinom hedonizmu – svemu na čemu današnji estradni mainstream počiva. Živimo s mračnijim uzorima.

Danas je sve dostupno, svijet nije imun na toksične procese koji kroz sofisticirane medije uvijek nalaze kupce sklone virtualnom prividu, konzumaciji života kroz bježanje od stvarnosti. U toj viziji, uz poticaj raznih stimulansa, život je ljepši, sadržajniji i bogatiji. Uzalud svjetski napori da se te pojave suzbiju, poroci uvijek nalaze konzumente.

Uvijek postoji ta crna i bijela strana egzistencije. Iako taj svijet poroka i najnovijih tehnologija nudi lažni bolji život, mi umjetnici moramo reći da to nije prirodan način življenja. Trebamo ukazati na ljepše, kreativnije puteve, dokazivati to vlastitim primjerom, i kao profesionalci, i kao obični ljudi.

Jedan od vaših ranih stihova je “I kojem bogu treba da se molimo”, što je gotovo proročanska dijagnoza društva koje je devedesetih doživjelo masovnu klerikalnu renesansu. Pitate li se to i dalje u ovoj gomili molitava?

Ljudi su, i prije pojave Isusa Krista i kršćanstva, još od prvih plemenskih skupina, uvijek imali potrebu vjerovati u nešto apstraktno što im prijeti ili ih čuva. Svijet je naslijedio tu nit da se čovjek mora prikloniti tom vrhovnom stvoriteljskom biću. U genima ljudskog stvorenja je da uvijek traži dodatnu snagu ili zaštitu od nečega što je više i jače, što je negdje u svemirskim prostorima.

I danas imamo trend te potrebe za tim višim bićem. Ali štovanje tog višeg entiteta sadrži destruktivnu stranu, onu u službi pogubnih ideja koje bi srušile temelje čovječanstva. Ipak, postoji i jedna pozitivna strana: empatija, dobrota i potreba da se čini dobro, ljubavlju čovjeka prema čovjeku.

Prošli ste sve društvene revolucije ove regije, od jugoslavenskog rock vala do mračnih devedesetih i današnjeg divljeg kapitalizma. S vremenske distance, zrače li Vam i dalje zlatne godine kulturnog fenomena jugoslavenskog rocka istim sjajem?

Jugoslavenski rock je neponovljiva priča. Plod je šezdesetih godina, kada ta glazba na ovim prostorima zapravo nije bila poznata, osim u nagovještajima iz Velike Britanije i Amerike. Preko noći se dogodilo da je svaki veći grad dobio hrpu grupa koje su se htjele autentično izražavati. Korni grupa, Smak, YU grupa, Time, Leb i sol, Indexi…

Bila je to nova generacija muzičara, stvaralo se na potpuno nov način, mimo klišeja koje je diktirao svjetski poznati festival Sanremo. Do tada su kod nas vladali isključivo solisti uz velike orkestre, sve dok rock grupe s električnim gitarama nisu potpuno promijenile taj imidž pozornice. U Zagrebu je prvu ploču snimila Grupa 220 i legendarni Drago Mlinarec.

U našem okruženju nije bilo zemlje s tako bogatom ponudom i kvalitetnim bendovima kao na prostoru bivše Jugoslavije. Mi smo kvalitetom bili na razini engleske produkcije. Američka je ipak bila ispred svega – pamtimo Elvisa Presleyja i sve crne pjevače koji su svijetu donijeli blues, soul, fusion i jazz, no kod nas je to evoluiralo do pojave rock grupa. Iz tog vremena imamo najpopularnije pjesme i najkreativnija izdanja.

U tim vremenima kad se muzika živjela beskompromisno, grupa Time snimala je na posuđenim instrumentima u Ljubljani. Nedostaje li vam danas te rokerske i pjesničke slobode, daleko od komercijaliziranih pravila, glasova algoritama, Auto-tunea?

U pravu ste kad kažete da su danas dominantna komercijalna pravila. Umjetna inteligencija je vodeća među kreativcima, vidimo da je to produkcija kloniranja stvari koje smo već čuli, nečeg što je netko drugi već napravio. Potreban je samo pametni telefon i možete skladati zvuk, ne trebate studije i veliku produkciju, što na neki način demokratizira pristup. Ali ta globalna komercijalizacija ne dozvoljava intiman pristup kreativnom radu.

Rock kao avangarda, kakav je bio u svojim sedamdesetim i osamdesetim godinama, više sigurno ne postoji. Možda za utjehu, među mladim generacijama ipak postoje slični trendovi, većinom na internetskim portalima, kroz tendenciju vraćanja starom, analognom zvuku koji puno prirodnije i ljepše donosi muziku.

Nekadašnja vremena čiste gitare i čistog glasa nosila su primarnu želju da se čovjek izrazi, da pronalazi inspiraciju u svakodnevici. Kreativni ljudi su tada znali iskoristiti minimum tehnologije da kroz autentičan izraz starih mašina ostvare svoje ideje i donesu dobar zvuk. Žao mi je što te nosače zvuka više nitko ne kupuje.

Poštivanje muzičkih idola

Surađivali ste s najvećim rock legendama ovih prostora – od vašeg suborca iz grupe Time, Vedrana Božića, do Kornelija Kovača. Čini se da su tu čistu ljubav vaše generacije prema muzici, moralnu solidarnost, današnji muzičari usput negdje izgubili?

Vrijeme u kojemu smo mi radili izrodilo je ljude koji su moji dragi prijatelji i suradnici. Vedran Božić, Kornelije Kovač, Josip Boček, Vlatko Stefanovski, Radomir Mihajlović Točak – sve su to momci koji su svoj pristup instrumentima vodili idejom poštivanja svojih idola. Jimi Hendrix, Eric Clapton, Jeff Beck, pa sve do fusion jazz-rocka i grupe Weather Report, Joea Zawinula, Waynea Shortera, Petera Erskinea i Jaca Pastoriusa.

Oni su idoli koji su svojim radom naprosto povukli naše muzičare da se isključivo vode najboljim što je svjetska scena tada pružala. Zato nije čudo da te ljude i dan-danas pamtimo kao izvrsne soliste i autore muzike. Više nemamo tako velikih imena. Nemamo Jimija, nemamo Joea Zawinula, a i jazz muzika je na margini. Kada ste spomenuli riječ ljubav, malo ste me za trenutak rasplakali. Zašto to kažem?

Stvaraju li vam riječi i osmijesi i dalje čuda? Kao u vašoj “Princezi”, bezvremenskoj umjetničkoj i vokalnoj kemiji sa Slađanom Milošević, u jednom od najkarizmatičnijih dueta jugoslavenske muzičke povijesti. Čini li vam se da je ta vječna ljubav ipak negdje izvan planeta?

Ljubav je nevjerojatna pokretačka snaga, ta magija između muškarca i žene koja svijet obasja novim svjetlom, u spektru boja shvatljivom samo zaljubljenima, onima koji su voljeli nekoga ili bili voljeni. Dolazeći iz potpuno različitih muzičkih svjetova, Slađana i ja našli smo se zajedno u krasnoj pjesmi “Princeza”. Otpjevali smo je punim srcem i uveli je u bezvremenske prostore.

Slađana je bila avangarda jedne novonastale, kvalitetne punk scene. Punk nije uvijek donosio ljepotu i kvalitetu, bio je na određeni način destruktivan, dok sam ja dolazio iz rock prostora. Autor muzike Sanja Ilić poslao mi je materijal, s kratkom porukom: “Dado, napiši nešto za ovu pjesmu.” I naprosto su se spojile dobre vibracije, nastala je čista emocija, vječni izvor uzbuđenja, dubokog ushićenja, i trajne želje da se to nikada ne zaboravi.

Kao ultimativna himna jugoslavenske pop-kulture upisan je i vaš “Bolji život” za istoimenu seriju, kao posljednji osjećaj nade, melankolije, duboke sjete o jednom vremenu socijalne bezbrižnosti koje je, gledajući iz današnje perspektive, neumoljivo curilo kroz prste.

“Bolji život” je bio labuđi pjev jednog društva, jedne urbane misli. Bila je to slika blagostanja, mirnog načina življenja što dolazi svome kraju i sluti neka druga, lošija vremena. Imao sam sreću da budem upravo taj čovjek koji će te riječi otpjevati, ostaviti ih kao zalog jedne epohe.

Bilo je to lijepo razdoblje, ali je neminovno zalazilo u sivu zonu, u ponor kreativnog identiteta, donoseći potpuno novo, neizvjesno doba za generacije koje dolaze. U tim turbulentnim trenucima, polako i sigurno na horizontu rađalo se univerzalno zlo, donoseći olovne oblake. Povijesno gledano, kultura i umjetnost su uvijek ta neka nježna biljka; svi se naslanjaju i zaklanjaju u njezin hlad, među njene cvjetove i listove, kako bi se zaštitili i zaustavili nadolazeću destrukciju.

Žao mi je što se upravo to dogodilo. Bio bih sretniji da su ne samo ta pjesma već i sve iskrice svjetlosti tog vremena nastavile rasti, da su se razbuktale i donijele boljitak svima. Međutim, ono što je uslijedilo, demantiralo nas je. Od tog “Boljeg života” ostaju samo simboli jednog razdoblja bezbrižnog življenja.

Paulina Arbutina (Portal Novosti, foto: N1)