Postoje trenuci u životu pozorišnog reditelja kada se zapita ima li smisla ono što radi. Ne zbog glumaca, ne zbog zahtjevnosti teksta, ne zbog produkcijskih muka koje su sastavni dio našeg posla, nego zbog nečeg mnogo ozbiljnijeg: zbog sumnje da li umjetnost još uvijek uspijeva doprijeti do stvarnosti ili smo se zatvorili u vlastite scenske svjetove, uvjereni da je dovoljno nešto dobro odigrati, a onda se mirno vratiti kući.

U Tirani sam, radeći Orwellovu 1984 u Nacionalnom eksperimentalnom teatru „Kujtim Spahivogli“, ponovo osjetio tu nelagodu.

Ona nije nastala na probi, u razgovoru s glumcima ili u potrazi za pravim scenskim rješenjem. Došla je s ulice. Dok smo na sceni istraživali mehanizme moći koja želi upravljati ljudskom sviješću, kontrolirati jezik, prepravljati istinu i čovjeka uvjeriti da je njegova sloboda samo privid, studenti su u Tirani počeli glasno govoriti o svojoj budućnosti, o obrazovanju, nepravdi, korupciji i društvu u kojem više ne žele pristajati na ulogu pasivnih posmatrača.

U tim danima, od 13. oktobra, studentski protesti prerasli su okvire zahtjeva za boljim uslovima na univerzitetima, pristupačnijim obrazovanjem, većom finansijskom podrškom i izglednijom budućnošću nakon diplomiranja. Povezali su se sa širim građanskim nezadovoljstvom, višemjesečnim protestima protiv kontroverznog turističkog projekta na albanskoj obali i zahtjevima za političkom odgovornošću, uključujući i pozive na ostavku premijera Edija Rame. Ulice su postale prostor sukoba, policija je odgovorila suzavcem i vodenim topovima, a nasilje i razaranje imovine pokazali su koliko se duboko društveno nezadovoljstvo može zaoštriti kada se izgubi povjerenje u institucije.

Kada stvarnost sustigne Orwella

Odjednom sam se našao u neobičnoj situaciji. Radio sam predstavu o svijetu u kojem se ljudima oduzima pravo da samostalno misle, dok su mladi ljudi izvan teatra zahtijevali upravo to pravo: da misle, govore, pitaju i osporavaju. Orwellova književna imaginacija i stvarnost nisu se doslovno poklopile, ali su se njihova pitanja opasno približila.

Ne vjerujem u jednostavne analogije. Nije svaka politička kriza 1984, niti je svaka vlast Veliki Brat. Takve usporedbe mogu biti efektne, ali često pojednostavljuju stvarnost koju bi trebalo razumjeti. Ipak, vjerujem da postoje trenuci kada umjetničko djelo, nastalo u jednom vremenu i iz jednog iskustva, iznenada počne govoriti jezikom našeg sadašnjeg trenutka. Tada više nije važno samo šta je pisac želio reći. Važno je šta smo mi, decenijama kasnije, učinili sa svijetom u kojem živimo.

Orwell me u ovom procesu ne zanima kao autor koji je navodno predvidio budućnost. Mnogo me više zanima kao pisac koji je razumio koliko je čovjek ranjiv kada se moć umiješa u njegov odnos prema istini. Nije najstrašnije kada vam neko zabrani da govorite. Strašnije je kada vas uvjeri da nema smisla govoriti. Nije najveći uspjeh represije kada čovjeka ušutka silom, nego kada ga navikne na vlastitu nemoć, kada ga uvjeri da je sve već odlučeno, da su svi isti, da se ništa ne može promijeniti i da je najbolje sačuvati vlastiti mir.

Normalizacija nemoći

Upravo me ta normalizacija nemoći najviše uznemirava. Društva ne gube slobodu samo onda kada se pojave otvoreni oblici represije. Gube je i onda kada se naviknu na nepravdu, kada korupcija postane dio svakodnevnog folklora, kada se javni interes podredi interesima političkih i ekonomskih moćnika, a mladi ljudi počnu planirati odlazak ne zato što ih negdje drugdje čeka avantura, nego zato što kod kuće više ne vide razlog da ostanu.

Zato mi se studentski protesti u Tirani čine važnim mnogo više od njihovog neposrednog povoda. Oni su znak da generacija koja bi trebala tek zakoračiti u svoju budućnost ne pristaje da joj drugi unaprijed određuju njene granice.

Pitanje obrazovanja nikada nije samo pitanje univerzitetskih zgrada, školarina, studentskih domova ili budžetskih izdvajanja. Ono je pitanje društvenih prioriteta, raspodjele mogućnosti i političke odgovornosti. Kada mladi ljudi pitaju kakvo obrazovanje im nudimo i kakva ih budućnost čeka nakon diplome, oni zapravo pitaju kakvo društvo gradimo i kome ono pripada.

Kada institucije prestanu slušati

Ali ono što se događa u Tirani ne može se razumjeti samo kroz studentske zahtjeve. Protesti su povezani i sa širim nepovjerenjem prema vlasti, optužbama za korupciju i nezadovoljstvom zbog projekta luksuznog turističkog kompleksa na jugu Albanije, čija je povezanost s poslovnim interesima bliskim američkom političkom vrhu postala simbol pitanja transparentnosti i jednakosti pred zakonom.

U takvom kontekstu studentski bunt prerasta u nešto šire: u pitanje ko odlučuje o zajedničkim resursima, ko snosi posljedice političkih odluka i imaju li građani stvarnu mogućnost utjecati na ono što se radi u njihovo ime.

Ne mislim da se svaka takva situacija može svesti na jednostavan sukob dobrih i loših. Ne mislim ni da je svako nezadovoljstvo samo po sebi dokaz političke mudrosti. Nasilje, razaranje i ugrožavanje drugih ne postaju opravdani zato što se događaju u ime pravednog cilja. Ali bilo bi jednako pogrešno zaustaviti se na slikama sukoba, razbijenih objekata i policijskih intervencija, a onda se praviti da pitanja koja su ljude izvela na ulicu više ne postoje.

Odgovornost za nasilje mora se utvrđivati, ali ona ne smije postati izgovor da se zanemare društveni uzroci nezadovoljstva.

Kada institucije odgovaraju samo na posljedicu, a odbijaju razgovarati o uzroku, one ne rješavaju krizu. One je odgađaju.

Možda sam zato, tokom rada na 1984, posebno osjetljiv na odnos između moći i straha. U pozorištu taj odnos moramo učiniti vidljivim. Moramo ga pronaći u tijelu glumca, u njegovom pogledu, u pauzi prije odgovora, u načinu na koji izgovara rečenicu koju više ne smije izgovoriti slobodno. Ali na ulici se taj odnos ne može posmatrati kao estetski problem. Tamo ima konkretne posljedice po živote ljudi, njihovo dostojanstvo i njihovo povjerenje u društvo.

To je trenutak u kojem rediteljska distanca prestaje biti dovoljna. Mogu analizirati strukturu drame, tumačiti karaktere, tražiti preciznost scenskog jezika i insistirati na tome da predstava ne sklizne u ilustraciju. Ali ne mogu se praviti da ono što se događa izvan teatra nema veze s onim što radim unutra. Umjetnik nema obavezu da svaki događaj pretvori u komentar, niti svaku predstavu u političku deklaraciju. Ima, međutim, odgovornost da ne zatvara oči pred vremenom u kojem stvara.

Šutnja nije neutralnost

Dolazim iz Sarajeva, grada čije je iskustvo rata zauvijek obilježilo moj odnos prema politici, istini i odgovornosti. Iz tog iskustva znam koliko brzo politička manipulacija može postati priprema za nasilje, koliko je opasno kada se laž pretvori u javnu istinu i kada se ljudi počnu dijeliti prema tome ko imaju pravo biti, a ko moraju postati neprijatelji. Znam i da se društva ne raspadaju samo onda kada oružje progovori. Ona se dugo prije toga navikavaju na govor mržnje, na relativizaciju činjenica, na ponižavanje drugih i na uvjerenje da je šutnja sigurnija od otpora.

Ne pravim poređenja između iskustva opsade Sarajeva i današnjih protesta u Tirani. Takva bi poređenja bila historijski neprecizna i neodgovorna. Ali iz Sarajeva nosim trajnu osjetljivost na trenutke kada društva počnu vjerovati da su riječi bezazlene, da su manipulacije samo politička retorika i da će institucije nekako same od sebe preživjeti sve ono što im se radi. Zbog toga sam se zalagao za suočavanje s prošlošću, za utvrđivanje istine o ratnim zločinima i za to da se zločinci ne pretvaraju u instrumente dnevne politike. Naučio sam da se mir ne može graditi na zaboravu, kao što se sloboda ne može graditi na odustajanju od istine.

To iskustvo nije mi dalo pravo da drugima dijelim lekcije, ali mi je nametnulo obavezu da prepoznam opasnost kada se pojavi i da o njoj govorim. Ne mogu prihvatiti da umjetnik bude društveno odgovoran samo dok su njegove riječi bezopasne, dok ne uznemiravaju nikoga i dok se mogu uklopiti u protokol javne pristojnosti. Ako nas je historija nečemu naučila, onda je to da odgovornost počinje upravo onda kada je lakše prešutjeti.

Pozorište koje uznemirava

Često se govori da pozorište treba biti ogledalo društva. Meni je ta metafora odavno nedovoljna. Ogledalo samo odražava ono što je pred njim. Mene više zanima pozorište koje nas tjera da se zapitamo zašto pristajemo na sliku koju gledamo, ko ju je proizveo, šta je izvan njenog kadra i koje smo dijelove stvarnosti naučili ne primjećivati. Pozorište ne bi trebalo samo potvrđivati ono što već znamo. Trebalo bi remetiti našu udobnost, razgrađivati gotove predstave o svijetu i otvarati prostor za pitanja koja u svakodnevnom životu prečesto potiskujemo.

Zbog toga mi je važno da 1984 ne bude samo predstava o jednom imaginarnom režimu. Ako publika izađe iz teatra s olakšanjem što ne živi u Orwellovom svijetu, onda smo možda napravili urednu, ali nedovoljno uznemirujuću predstavu. Mene zanima trenutak u kojem gledalac prestane tražiti Velikog Brata negdje daleko, u nekoj završenoj historijskoj priči, i počne prepoznavati koliko se sloboda svakodnevno troši, koliko se istina relativizira i koliko je lako opravdati vlastitu šutnju uvjerenjem da se nas to ne tiče.

U tome je, čini mi se, i razlog zbog kojeg se pozorište i stvarnost ponekad poklope. Ne zato što umjetnost posjeduje proročanske moći, nego zato što se bavi dubinskim obrascima ljudskog ponašanja i društvenih odnosa. Veliki pisci ne ostaju važni zato što su precizno opisali sve događaje koji će se tek desiti, nego zato što su prepoznali mehanizme koji se iznova pojavljuju u različitim historijskim okolnostima. Mijenjaju se države, političke parole, tehnologije i sredstva kontrole, ali ostaje iskušenje moći da sebe proglasi jedinom mogućom istinom. Ostaje i iskušenje pojedinca da, radi vlastite sigurnosti, odustane od pitanja.

Studentski protesti prekidaju tu tišinu. Njihova važnost nije u tome što su mladi ljudi uvijek u pravu, nego u tome što nijedno društvo ne bi smjelo doći u situaciju da se mladost mora boriti za pravo da joj budućnost bude ozbiljno shvaćena. Univerzitet nije samo mjesto na kojem se stiču znanja i diplome. On bi morao biti prostor u kojem se uči sloboda, razvija kritičko mišljenje i stiče uvjerenje da je javni život nešto za šta smo svi odgovorni. Kada studenti protestuju zbog uslova obrazovanja, životnih mogućnosti i političke odgovornosti, oni ne postavljaju samo zahtjeve svojoj vladi. Oni pitaju postoji li još uvijek društveni ugovor u kojem se znanje, rad i odgovornost prepoznaju kao vrijednosti koje imaju smisla.

Ne znam kakav će biti politički ishod ovih protesta u Tirani. Ne znam hoće li njihovi zahtjevi proizvesti konkretne promjene ili će ih politički sistem pokušati apsorbirati, razvodniti i pretvoriti u još jednu prolaznu epizodu javnog nezadovoljstva. Ali znam da društvo koje svoje mlade ljude doživljava kao smetnju, a ne kao sagovornike, pokazuje ozbiljnu slabost. I znam da se budućnost ne može graditi isključivo na zahtjevu za poslušnošću.

Dok nastavljamo rad na predstavi, sve više osjećam da Orwellova 1984 nije samo tekst koji postavljamo na scenu. Ona je i pitanje koje postavljamo sebi: koliko smo spremni braniti slobodu onda kada ona nije ugrožena u nekom velikom, dramatičnom činu, nego u malim ustupcima, u ravnodušnosti, u pristajanju da se nepravda nazove pragmatizmom, a šutnja odgovornošću?

Ne želim da predstava publici ponudi jednostavnu podjelu na dobre i loše, niti da joj objasni šta treba misliti o Tirani, Albaniji ili bilo kojem drugom društvu. Pozorište koje unaprijed zna sve odgovore prestaje biti prostor istraživanja. Ali želim da otvori nelagodu. Da podsjeti kako sloboda nije jednom osvojena pa zauvijek osigurana, nego se iznova potvrđuje kroz način na koji govorimo, mislimo, odlučujemo i odnosimo se prema drugima.

Možda je zato ovo iskustvo za mene toliko lično. Došao sam u Tiranu da režiram jednu veliku dramu o strahu i kontroli, a našao se u vremenu u kojem mladi ljudi na ulicama postavljaju pitanja koja toj drami daju novo značenje. Ne doživljavam to kao potvrdu da je Orwell bio u pravu u svakom detalju. Doživljavam ga kao upozorenje da se nijedno društvo ne može osloniti na pretpostavku da se loše stvari događaju samo drugima.

Kada se nakon predstave ugase svjetla, glumci napuste scenu, a publika izađe na ulicu, volio bih vjerovati da ono što smo zajedno otvorili neće ostati zatvoreno unutar pozorišne zgrade. Ne zato što očekujem da će jedna predstava promijeniti svijet, nego zato što vjerujem da društvene promjene počinju i u sposobnosti da stvarnost prestanemo prihvatati kao nepromjenjivu.

Umjetnost ne može zamijeniti političku odgovornost, studentski protest niti građansku hrabrost. Ali može podsjetiti na ono što moć najradije zaboravlja: da nijedna vlast ne posjeduje istinu, da nijedna generacija nema pravo drugoj oduzeti budućnost i da sloboda počinje mnogo prije nego što postane politički slogan.

Ponekad se, radeći predstavu, zapitamo hoće li ona biti aktuelna. U Tirani sam se počeo pitati nešto mnogo neugodnije: šta ako je naša predstava aktuelna upravo zato što nismo dovoljno naučili iz upozorenja koja nam je historija već ostavila?

Ne znam postoji li bolji razlog da nastavimo raditi pozorište. I ne znam postoji li ozbiljniji razlog da mladi ljudi izađu na ulicu.

Jer najopasniji trenutak za jedno društvo nije kada ljudi počnu postavljati pitanja. Najopasniji je kada prestanu vjerovati da imaju pravo na njih.

(Tačno.net, foto: N1)