Otkako ih ne smiješ poslati po pivo i cigare, djeca su izgubila svaki smisao – kaže moj dobar prijatelj. Govori iz iskustva: ima tri punoljetna sina, evo najmlađi od njih završava fakultet a najstariji i dalje traži pare od oca. Što bi prijatelj rekao: imam tri sina, ko dvije zlatne jabuke.

Naše je vrijeme obilježeno ekscesivnom brigom za djecu, koja imaju pratnju do škole, vrtića, časova klavira, sporta… gdje god dijete kroči, barem dva odrasla ga slijede u stopu, kao tjelohranitelji. Djeca se nadziru na igralištima, čiji su rubovi puni odraslih pratilaca koji Boga mole da padne kiša i da mali smarači bježe kući, jer ne mogu više gledati kako se po 478. put spuštaju niz tobogan i padaju sa vrteške. Roditelji – evo ja sam prvi tako činio – po sat vremena stoje na obali i glume bejvoč dok im se dijete brčka u 30 centi vode na Velikoj plaži.

Djeca su divna – kao apstrakcija, kao sva djeca, uopšteno. Ono što se ne može trpjeti su pojedinačna djeca sa njihovim vrlo konkretnim zahtjevima i urlanjem koje slijedi ako zahtjevi nisu ispunjeni. Lako je voljeti dijete koje pomaziš po glavi i onda mu kažeš „mrš“. Ali mi se danas raspravljamo sa trogodišnjacima. Naša djeca sama sebe vaspitavaju – a i nas.

Mi odrasli u Titovoj Jugoslaviji smo na to „mrš“ bili navikli. Prvo, nema ko te nije slao u samoposlugu, između ostalog po pomenute pivo i cigare: slali te rođaci, komšije iz haustora, radnici u parku i penzioneri koji igraju šah ispred zgrade. Mi smo funkcionisali kao besplatne logistics firme. Doneseš ti to po šta su te poslalil pa si onda kao mangup – pitaš da ti daju nešto sitno, za rum pločicu. Kao odgovor dobiješ ne samo „mrš“, nego često i nogu u prkno, a gotovo uvijek i batine od majke, koja te bije i plače jer si joj okinuo obraz kad si komšinici tražio sitno što si joj kupio brašno i jaja.

Drugo. Dođu vam gosti u kuću. Ti bi da iz prikrajka slušaš šta odrasli pričaju i čekaš hoće li komšinici pasti kašika na pod, da joj vidiš sise kad se sagne da je podigne. Ali nećeš, jer slijedi „mrš na spavanje“ na koje se ne možeš žaliti Ustavnom sudu i koje je izvršno odmah.

Danas se djeci obraćamo kao da su potomci britanskog plemstva, kao da smo likovi u viktorijanskom romanu : „Ako bi vaše mlado gospodstvo bilo ljubazno razmotriti mogućnost da odloži tu tehničku spravu koja bi, usudićemo se reći, mogla ostaviti loše posljedice po kognitivne sposobnosti vaše visosti“. Tu su zakoni da ih štite, svuđe se „diže svijest“ o njihovim pravima i izazovima koji pred njima stoje u procesu odrastanja.

Zar onda kao šok ne stiže informacija da je Kalifornija – najprogresivnija savezna država najprogresivnije države na svijetu – tek prije neki dan zabranila brakove sa maloljtnicama/ima?

Da, tek od prije neki dan. A jeste li znali da je brak sa maloljetnicama i dalje legalan u tridesetidvije američke države?

Imate pedeset godina, imate para. Nešto biste mlado, neku piletinu. Nađete neku sirotinju. Ta sirotinja da dozvolu da se njihova kći uda za vas. I to je to – završeno. A što bi sa pravima djeteta, što bi sa zakonima protiv trgovine djecom?

Što bi sa pravnom državom? Đe je da štiti američku đecu? Pitam jer je u Misisipiju i Novom Meksiku, bukvalno, dakle bukvalno pa bukvalno, moguće oženiti dijete od 12 godina. Kako je to moguće? Zato što države Misisipi i Novi Meksiko nemaju propisanu donju starosnu granicu za stupanje u brak. I šta onda? Ovo onda: „Tamo gdje zakon ne postavlja donji prag, na snagu stupa istorijsko englesko običajno pravo. Prema njemu, tradicionalna donja granica za stupanje u brak iznosi 12 godina za djevojčice i 14 godina za dječake”.

Inače, dok prije neki dan nije zabranila brakove za mlađe od 18 godina, isto tako je bilo u Kaliforniji – nije bilo donjeg starosnog limita.

Kad smo već kod ove odvratne teme i besramnog barbarizma usred globalne imperije, “najrazvijenije demokratije” i “globalnog zaštitinika ljudskih prava”… Nesretno dijete koje roditelju udaju nema pravo na razvod dok ne postane punoljetno. Znači, brak može, ali razvod ne može. Brak sa mololjetnom osobom može biti dozvoljen i ako sud procijeni da je to u “njenom najboljem interesu”, kao i ako je maloljetnica trudna. Sad ste pomislili isto što i ja: ako je maloljetnica trudna sa punoljetnim muškarcem, zar ta trudunoća nije razlog da on ide u zatvor, a ne razlog da nju uvalite u brak sa njim?

Ne bih ja dalje. Uglavnom: nemojte nam, aman, vi čuvati đecu i nemojte nas, aman-zaman, učiti kako da ih čuvamo. Kad god vam počnu srati nešto o đeci, sjetite se da to dolazi od sistema za čije „najuspješnije“, „najprogresivnije“ i „društveno najodgovornije“ kompanije rade armije djece koja po Aziji i Africi lijepe i sastavljaju njihove patike i čipove.

Za dominantni sistem koji upravlja ovim svijetom i još uvijek se naziva kapitalizmom, dijete je tek ono što za male pare pravi mobilni telefon i ono čemu će roditelji kupiti telefon koji su sastavila neka druga, djeca Manjeg boga.

To je ono što jede umove, jezik i živote naše đece. To je ono od čega našu đecu nismo uspjeli sačuvati.

(CdM, foto: Tone Stojko)