Igra je poznata, ona je etnoreligijantska, tj. ona u kojoj se sakralizira etnonacionalistička ideologija sa krajnjom konzekvencom svećenja ratnih zločina i njihovih protagonista. Paklene perle su pak brojanica koja se tom prigodom koristi kako bi se etnoreligijantska pastva dublje involvirala u takvu vrst palanačke duhovnosti u kojoj krv pregaženih postaje svetom vodom za pričešće pred zločincima koje slavimo. Dana 7. rujna 2026. u Beogradu Porfirije Perić je stajao na čelu jednog takvog komemorativnog skupa pred odrom Ratka Mladića, pokušavajući svojim crkvenim autoritetom, prostoj etnonacionalističkoj i ubilačkoj ideologiji, pridodati eshatološki značaj. Bio je to krajnji iskaz onog što nazivam etnoreligijantstvom, spojem etnototalitarne ideologije i etnoklerikalnih aspiracija, u ovom slučaju, velikosrpske, četničke agende i težnje stanovitih crkvenih krugova da se unutar jedne takve ideologije Srpska pravoslavna crkva etablira kao središnjica društveno-političkog života. Porfirije Perić, pak, u tom svemu, igra centralnu ulogu, kao počinitelj i žrtva, počinitelj jer je time, s jedne strane, izvršio duhovno ubojstvo eklezijalnog integriteta SPC-a, a žrtva jer je, s druge strane, izvršio duhovno samoubojstvo svojeg svećeničkog poziva.

Proces je to pak koji se nije dogodio najednom, već je trajao nekoliko godina, otkad je Porfirije od srdačnog i progresivnog zagrebačkog mitropolita postao poglavar Srpske pravoslavne crkve, čime se njegov poziv sve više transformirao iz ekumenskog u ekonomski, postajući od pravoslavnog svećenika otvorenog svjetonazora u duhu Isusa iz Nazareta, menadžer skučenog srpskog etnonacionalizma u službi režima Aleksandra Vučića. Drugim riječima „srpski svet“ je entropijski progutao sav preostali svijet, ali ne globalno, već isključivo u samoj Perićevoj nutrini, onoj pak u kojoj je žuč etnoklerikalizma postepeno nagrizala njegovu kršćansku dušu, preobražavajući ga najzad iz Božjeg u režimskog čovjeka, biće vulgaris, ono naime koje je obilježeno kategoričkom razlikom između proroka i „proroka“. Pokojni fra Božo Lujić, polazeći od Jeremijina iskustva, opisuje tu razliku, ističući kako se i jedni i drugi pozivaju na Božji autoritet, ali dok istinski prorok prenosi poruku koja ga nerijetko dovodi u sukob s vlastitim narodom i političkom moći, „prorok“ Božje ime koristi kao sredstvo vlastitog društvenog prestiža i političke korisnosti. Kada pak zahtjevi političkog trenutka počnu određivati sadržaj navještaja, prorok prestaje govoriti vlasti ono što ona ne želi čuti i počinje govoriti narodu upravo ono što vlast želi da čuje, te takvi „proroci“ Boga postupno počinju doživljavati kao vlastitu svojinu, stavljajući u njegova usta želje vlastitoga srca, vlastite strahove i ideološke potrebe, sve dok vlastitu podsvijest ne proglase Božjim glasom. Narod pritom takvu obmanu lako prihvaća upravo zato što je ugodnija od stvarnosti, jer umjesto suočavanja sa sadašnjošću lažni se prorok zatvara u mitologiziranu prošlost, u stare tradicije i drevne naracije iz kojih potom proizvodi iluziju budućnosti. Njegovo djelovanje zato više nije usmjereno prema povijesti spasenja, nego prema očuvanju ideološkog poretka i upravo tada nastupa konačna inverzija gdje se nasilje prikazuje kao obrana, zločin kao žrtva, politička poslušnost kao vjernost Bogu, a iluzija počinje funkcionirati kao stvarnost.

Upravo se na toj razdjelnici može promatrati i Porfirijev put. U Zagrebu je, barem donekle, znao biti prorok, čovjek koji je izlazio iz sigurnosti vlastite zajednice, razgovarao s drugima i dopuštao da Evanđelje bude neugodna i konstruktivna kritika etnonacionalnog identiteta, dok je kao patrijarh sve više postajao „prorok“, onaj koji ne dovodi trijumf etnonacionalističke volje u pitanje, već joj osigurava religijski jezik, simbolički kapital i naposljetku sakralnu legitimaciju. Put od Zagreba do Mladićeva odra zato nije samo politička transformacija, već je to Porfirijev prijelaz od proroka prema „proroku“, onom stanju (zlo)duha u sklopu kojeg je izvršio ubojstvo ugleda vlastite crkve i samoubojstvo vlastitog poziva. Porfirijevi zagrebački kružoci su, pak, u tom svemu ostali u prahu i pepelu njegovog saboterskog miniranja samih temelja tih kružoka, ostavljajući iza sebe brojne žrtve u vidu svih onih ljudi koji su u dobroj vjeri pohodili ta okupljanja, vjerujući kako je drugačiji model bivanja od onog etnoreligijantskog ipak moguć. Njihove nade su pak pokopane zajedno sa lijesom Ratka Mladića, a pokop obiju tih stvari, ratnog zločinca i nade u drugačiji svijet, vršio je Porfirije lično i osobno, s tim da je kolac gurnut u srce spomenutoj nadi, dok se nad Mladićem vrši „lazarevski priziv“ povratka u život. Život je to koji, po etnoreligijantskoj recepturi, svoju snagu crpi iz najdubljeg, najcrnjeg zakutka Isusove rake, one u kojoj beživotno tijelo Nazarećanina krvari od torture i izdaje, ali i onog zakutka u kojem je tama toliko gusta da se lice Nazarećanina više niti ne razaznaje, te upravo tu nastupa konačna inverzija, jer u toj tami etnoreligijantska zajednica više ne prepoznaje Isusa, nego mrtvaca iz vlastitih etnonacionalnih redova. U ovom specifičnom slučaju Ratka Mladića. Drugim riječima, Krist je tu skrajnut, kako bi mjesto njega Mladić mogao uskrsnuti, jer uskrsnuće Isusa, snagom njegove miriteljske prakse, dokida postojanje etnoreligijantskog načina bivanja, a uskrsnuće Ratka, snagom njegovih genocidnih čini, istoj daje suštinu bivanja.

Mladić ovdje, dakako, neće uskrsnuti u onom kršćanskom smislu, kao povratnik životu koji raskida moć smrti, već će uskrsnuti kao figura etnonacionalnog pamćenja, u čijem će imaginariju kotirati kao heroj, mučenik i dokaz vlastite povijesne nevinosti. Time se njegovo mrtvo tijelo, na simboličkoj razini, izvlači iz pravnog i moralnog groba u koji ga je položila presuda za ratne zločine, te se kao takvo prenosi u prostor sakralne memorije etnoreligijantske zajednice unutar koje mu se sve zlo koje je učinio pripisuje u dobro, jer etnoreligijantske zajednice, inverzne kakve i jesu, zločin protiv Drugih i uzimaju kao ultimativni sveti čin odanosti. Porfirijevo opelo Mladiću, pak, potvrdni je čin takvog procesa, u sklopu kojeg se križ više ne doživljava kao mjesto na kojemu Bog stoji uz žrtvu nasilja, već ga se okreće, mijenja mu se perspektiva, te ga se kao takvog prilagođava agendi nasilnika. Time, na jednoj strani dobivamo one koje je povijest pregazila, ubila i zatrpala u masovne grobnice, a na drugoj one koji njihovu patnju pretvaraju u smetnju vlastitoj etnonacionalnoj nevinosti, a Porfirije je, pred Mladićevim odrom, izabrao upravo stranu potonjih, te se tu krije čitav sadržaj njegova metafizičkog samoubojstva. I ne, ono se nije dogodilo zato što je molio za mrtvog čovjeka. Kršćanska Crkva mora moći moliti i za takve poput Mladića, jer ona, po svojim teološko-dogmatskim postavkama i jest zajednica koja se moli za grešnika grijehu unatoč, te s obzirom na njen nauk o grijehu, smrti, milosti, oprostu i sudu, nijedan mrtvac ne može biti unaprijed izuzet iz molitve. Međutim, problem je drugdje, odnosno problem je u tome što je Perićeva „crkva“ izgleda naučila moliti za Ratka Mladića, a da još nije naučila plakati s njegovim žrtvama, što je, iz kristovskog rakursa, skandal i sablazan. Naime, na križu ne visi pobjednik, ne visi car, ne visi ni general, već žrtva političkog i religijskog poretka, čovjek kojega su vlasti proglasile problemom, izvele pred sud i smaknule izvan grada, zbog čega križ i jest najneugodniji mogući simbol za religiju koja želi biti kapelan etnonacionalne moći, s obzirom da on ne dozvoljava da konačno pitanje glasi: je li ovo „naš čovjek“, već nas tjera da se zapitamo gdje je žrtva. A potom odmah usljeđuje još neugodnije i apsolutno završno pitanje: na kojoj strani križa stojimo?

I upravo se tu ponovno vraćamo Porfiriju, jer slika patrijarha pred Mladićevim odrom nije tek politički incident, nego završna ikona jednoga prethodno spomenutog ubojstva i samoubojstva, jer tamo gdje je nekoć stajao čovjek koji je svoju vjerodostojnost gradio susretom s Drugima, sada stoji crkveni poglavar koji vlastitim autoritetom pomaže da se kolektivna memorija ratnog zločinca prenese iz prostora osude u prostor svetoga. Čovjek, dakako, može preživjeti vlastitu političku nedosljednost, može promijeniti retoriku, saveznike, pa čak i uvjerenja, ali svećenik koji počne služiti upravo onome pred čime bi morao biti posljednja brana ne gubi samo vjerodostojnost, već razlog vlastitog postojanja. Naime, svećenički poziv, ukoliko je kristovski, postoji upravo zato da bi moć doveo u pitanje, da bi naciji uskratio pravo na samoproglašenu nevinost i da bi pred lice zajednice neprestano vraćao lice njezine žrtve. Onog trenutka, pak, kada taj poziv prestane biti kritika moći i postane njezina dekoracija, križ više ne stoji uz poniženoga, pregaženoga i ubijenoga, nego počinje bdjeti nad onima koji su gazili, ponižavali i ubijali. I zato se kod Porfirija nije dogodila tek promjena na sociopolitičkom nivou, već nešto mnogo ozbiljnije, Porfirije Perić je, naime, promijenio stranu križa. Stao je na onu stranu s koje se više ne vidi lice žrtve, već lice onoga koji je nad njom imao moć, stao je na stranu s koje masovni grobovi postaju neugodna fusnota etnonacionalnog mita, a ratni zločinac figura čiju se biografiju može sprati jezikom sakralnih doskočica. To je ona strana križa na kojoj Boga više ne pitamo jesmo li nevini, nego od njega tražimo da našu nevinost potpiše bianco.

Upravo se tu zatvara i krug započet u najtamnijem zakutku rake, proces pred kojim žrtva biva skrajnuta da bi njezin nasilnik mogao biti uveden u sveto pamćenje zajednice, a Evanđelje se utišava da bi etnonacionalni mit mogao progovoriti Božjim glasom. To je konačna slika etnoreligijantske inverzije, gdje ne uskrsava više onaj koji razara logiku smrti, već onaj čija je biografija u tu logiku upisana. Samim time, ne pobjeđuje život, već bivanje s onu stranu života u kojoj smrt ima konačnu riječ, odnosno pobjeđuje vid bivanja koje nas uči genocid nazivati svetim. Dana 7. rujna 2026, na Topčiderskom groblju u Beogradu, upravo se to i dogodilo, time je igra paklenih perli dovršena. Ratko Mladić imao je sprovod, ali – u principu – pokopan je Porfirije Perić.

(Autonomija)