Ratko Mladić, presuđeni ratni zločinac, umro je u četvrtak, u bolničkom odjelu pritvorske jedinice Ujedinjenih naroda u Haagu. Mehanizam je istog dana potvrdio smrt i naredio punu istragu njenih okolnosti. Ove dvije faktografski suhe rečenice sadrže sve što će historija imati da kaže o njegovom kraju. Umro je kao osuđenik za najgore zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid, počinjene nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, Biologija je uradila svoje.

Ali biologija nije ono što je u proteklih 24 sata od objave vijesti o smrti ratnog zločinca Mladića, dominiralo javnim prostorom istočno od Drine i sjeverno od Save. Dominirala je liturgija, što je vidljivo iz diskursa i prakse političkih aktera. Predsjednik vladajuće partije u Rs Milorad Dodik je Mladića ispratio kao čovjeka koji je “vodio Vojsku Republike Srpske u borbi za slobodu srpskog naroda”. On je njegovu smrt proglasio ubistvom, organiziranim pristupom koji je, kako tvrdi, trebao dovesti do smrtnog ishoda, po uzoru na Miloševića. Čovjek koji je bio kotačić u odlučivanju dok su vršeni najgnusniji zločini nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, a danas je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prošle je sedmice pisao Tribunalu tražeći da ratni zločinac umre u Srbiji, a nakon smrti poručio da nije posebno začuđen što mu to nije dopušteno. Ministar pravde Srbije, Nenad Vujić, najavio je sahranu uz sve državne i vojne počasti. Vučićev ideološki tvorac i politički otac Vojislav Šešelj je, očekivano, ponovio tezu o ubistvu. Predsjednik crnogorskog Parlamenta Andrija Mandić je izrazio saučešće porodici ratnog zločinca. Beogradski tabloidi su, umjesto izvještavanja o osobi osuđenoj za genocid, u prvi plan stavili “skandalozne” objave onih građana Srbije koji se nisu osjećali dužnima da žale, označavajući ih kao blokadere kojima je Mladićeva smrt pokazala “pravo lice”. U Zvorniku i Višegradu, mjestima u kojima su Bošnjaci masovno ubijani, progonjeni, živi spaljivani, a žene silovane, održani su defilei u čast ratnog zločinca.

Ništa od ovoga što se čulo i vidjelo nije neočekivano. Neočekivano je čuđenje onih koji su očekivali nešto drugačije ili smatrali da oni koji odlučuju u Srbiji i entitetu Republika Srpska, te oni koji im daju glasove podrške na izborima, pripadaju civiliziranom dijelu svijeta koji ne može slaviti genocid i glorificirati njegove počinitelje. Ono što je počelo kao priprema za genocid 80-tih, a kulminiralo njegovim počinjenjem 90-tih, nastavljeno je i prethodne tri decenije, tako što je faktička negacija, koja je osporavala brojeve i grobnice, evoluirala u ono što je Stanley Cohen nazvao interpretativnim poricanjem. Radi se o tome da i kada se činjenica ne može osporiti, nastoji joj se oduzeti moralni sadržaj. Činjenicu da je Mladić presuđeni ratni zločinac je nemoguće osporiti. Međutim, on u narativu i praksi političkih struktura i onih koji ih podržavaju na izborima u Srbiji, Rs-u, te dijelu Crne Gore nije komandant koji je, prema pravosnažnoj presudi, planirao i nadzirao istrebljenje, nego komandant koji je “branio svoj narod”, a njegova smrt u zatvoru nije posljedica presude nego dokaz progona. U toj operaciji koja je institucionalizirana presude, potkrijepljene neoborivim dokazima, postaje sastavni dio mučeništva.

Tu dolazimo i do pitanja distribucije krivice. Poznato je da je Karl Jaspers napravio razliku između četiri vrste krivice i odgovornosti. Prva je krivična, koju utvrđuje sud. Druga politička, koju nosi svaki građanin države u čije je ime zločin počinjen. Treća je moralna, koja se tiče pojedinačnog odnosa prema učinjenom, a četvrta metafizička, koja proizlazi iz same činjenice da smo preživjeli dok su drugi ubijani. Ono što se vidi u reakcijama političara iz Srbije, Rs-a i dijela Crne Gore i njihovih sljedbenka na Mladićevu smrt jeste pokušaj da se cijeli taj spektar krivice suzi na prvu kategoriju i da se potom i ona proglasi nelegitimnom. Po toj logici kriminalna krivica je stvar Haaga, a Haag je politički sud. Politička krivica ne postoji jer je rat bio “odbrambeni”, iako je i presuda Međunarodnog suda pravde pokazala da je bio genocidan. Moralna krivica se proglašava uvredom. Ono što se nastoji ostaviti kroz takvu institucionaliziranu operaciju jeste samo samo tuga za generalom, koji je neosporivo ratni zločinac. Sve to je rezultat trideset godina sistematskog rada na proizvodnji znanja o prošlosti, i kreiranju politika koje bi, ukoliko okolnosti dozvole, tu prošlost ponovile.

Politički akteri u Banjoj Luci, Beogradu i onaj dio podgoričke političke scene koji sebe definira kroz odnos prema Beogradu ne glorificiraju Mladića samo kao iskren izraz njihovih uvjerenja. Glorificiraju ga zato što je njegova zločinačka figura postala nosivi zid identitetske politike koja im osigurava vlast. Tu dolazimo do činjenice da političke strukture ne bi mogle opstati na tom narativu da ga birači ne prihvataju, a birači ga ne bi prihvatali da nije dubinski utkan u svakodnevicu koju konzumiraju. Društveno tkivo Srbije, i entitetu Republika Srpska, u posljednjih tridesetak godina nije razoreno nekim vanjskim šokom nego sistemski, iznutra, kroz medijski prostor koji je pretvoren u industriju moralne desenzibilizacije. Rijaliti formati u kojima su nasilje, poniženje i laž trajno postavljeni kao zabavna norma, informativne emisije u kojima osuđeni ratni zločinci gostuju kao analitičari, tabloidne naslovnice u kojima su neprijatelji svakodnevno imenovani, sve to je način kako je društvo učeno da negira genocid i slavi zločince i njihova djela. Javnost u Srbiji i entitetu Republika Srpska učena je kroz te sadržaje da su kategorije krivice i nevinosti stvar ukusa, da je moralno rasuđivanje slabost, da je empatija prema drugome oblik izdaje. Društvo koje je godinama učeno da ne razlikuje ponižavanje od zabave kroz razne rijaliti šoue, koje su izvezeni i u ostatak regije, nema problem da genocid nazove odbranom.

Hannah Arendt je pisala o banalnosti zla misleći na birokrata koji ne misli. Ovdje imamo banalnost odobravanja, u kojoj masa ne mora da ne misli jer joj je unaprijed isporučen sav misaoni aparat zajedno sa zaključkom. Društvene mreže, na kojima je reakcija na Mladićevu smrt bila najsirovija su mjerni instrument koji pokazuju koliko je taj aparat prihvaćen, koliko je normaliziran, koliko je postao dio onoga što se u tom prostoru smatra pristojnim ponašanjem.

Nažalost, posljednjih godina je glorifikacija počinitelja i relativizacija zločina u prostoru koji naseljava Mladićeva sjena samo regionalna varijanta procesa koji se odvija na evropskom i globalnom nivou. Tu dolazimo do Evropske unije, koja je nastala kao odgovor upravo na ono što se sada u njenom susjedstvu, i sve više unutar nje same, normalizira. Evropski projekat nije bio prvenstveno ekonomski, nego i  pokušaj da se politički institucionalizira spoznaja da nacionalizam, kad se pretvori u kult naroda i vođe, završava u masovnim grobnicama. Njegova politička legitimacija oslanjala se na moralnu jasnoću o prošlosti, a ona se danas urušava iznutra, jer stranke koje osporavaju samu ideju evropskog ujedinjenja postaju kapilarni dio evropskih institucija, i izvana, jer Unija prema Zapadnom Balkanu godinama vodi politiku u kojoj je stabilnost prečica za pristanak na sve, uključujući i negiranje genocida od strane onih s kojima se pregovara. Ukoliko Evropska unija ne reagira snažnije, nego samim ispraznim saopćenjima za javnost, na to što će čovjek osuđen za genocid biti sahranjen s vojnim počastima u zemlji kandidatu za članstvo, ona će priznati da više nije sigurna šta je sama.

Može li se reći da je ovo što svjedočimo nakon objave smrti ratnog zločinca, posljednji trzaj generacije koja je rat vodila, a koja će biološki nestati zajedno sa svojim generalima? Taj optimizam djeluje neosnovano, jer ga podaci ne podržavaju. Glorifikacija Mladića najglasnija je upravo među onima koji ga se ne sjećaju iz devedesetih nego iz murala, pjesama i televizijskih emisija. Njegov kult nije samo naslijeđen, nego je proizveden, i proizvodi se dalje.

Mladić je mrtav, i to je jedino u ovoj priči što je zaista završeno. Ono što ostaje jeste društveni i politički poredak koji je njegovu smrt dočekao kao gubitak, koji tu žalost smatra civiliziranim ponašanjem. S tim poretkom Bosna i Hercegovina živi u istoj državi, Evropa u istom susjedstvu, a svijet u istom vremenu. Tako da pišući o smrti presuđenog zločinca, zapravo možda pišem nekrolog društvenom i moralnom poretku u kojem je njegova presuda za genocid i druge zločine protiv čovječnosti bila moguća.

(Tačno.net, foto: N1)