Otkako ih ne smiješ poslati po pivo i cigare, djeca su izgubila svaki smisao – što rekao moj dobar prijatelj.

Sve je na ovom svijetu lomljivo. Prije svega sam život: nema te kristalne čaše koja će se slomiti brže od njega. No ništa na ovom svijetu nije izloženo tako sistematskom uništavanju kao nekoć čelični maskulinitet. Ako djecu, rekosmo, ne možeš poslati po pivo i ne smiješ podviknuti na ženu da prinese, nego se, sam kao ranjeni pas po suncu vučeš do prodavnice i sam sebi donosiš iz frižidera pa tako prekidaš gledanje fudbala – jesi li ti još uvijek muškarac? Mnogi misle da odgovor glasi: ne. Misle, još, da je istinska muškost gotova: nema te vijagre koja je može dići.

Mnogi bi vam rekli: to su znakovi zadnjih vremena. Kad muško bude pokorno kao žensko a žensko zavlada kao muško, kraj svijeta je blizu. Ili tako nekako.

Pronalaženje „znakova kraja“ vrlo je popularan sport. Neki misle da je kraj zato što moraju sami po pivo; neki zato što na ulici vide ljude drugih rasa koji govore drugim jezicima; neki zato što žene stalno nešto seru a ne smiješ ih udariti… Kad god je jedna represivna struktura ugrožena, njeni korisnici to vide kao najavu apsolutne propasti.

Svojevremeno je, sjetićete se, kao uzročnik kraja svijeta prozivan CERN-ov Veliki hadronski sudarač. Bila je to, ne tako davno, velika medijska priča.

Pisalo se i snimalo o tome koliko sudarač košta (mnogo), koliko najvećih umova svijeta učestvuje u ispitivanjima koja se u njemu vrše (mnogo). I očekivalo se mnogo. Tragalo se za takozvanom Božijom česticom, znanom i kao Higgsov bozon.

Ja sam vam slab iz oblasti nauke. Da mi lijepo nacrtaš Hadronski sudarač i tokom predavanja od tri sata mi, kao djetetu od osam godina, strpljivo objasniš njegovu veličinu i značaj, ja bih između obrazloženog mi otkrića vrijednog Nobela iz fizike i frižidera odabrao ovo drugo: ne razumijem kako radi ni jedno ni drugo, ali ovo drugo mi treba. Mea culpa, mea maxima culpa: od svega što ima veze sa ekperimentima u Velikom hadronskom sudaraču, na mene je najveći utisak ostavila Caveova pjesma „Higgs Boson Blues“.

Portali su kada je sudarač proradio izvijestili da su istraživanja naučnika iz CERN-a pokazala kako „svemir ne bi trebao postojati“.

Ah, znam. Isto se može reći i za Republiku Srpsku, AIDS, Davida Guettu, englesku kuhinju, tipa po imenu Paulo Coelho, gluten… Ali eto, ipak postoje. Pa još postoje ne manje od stvari koje postoje s najboljim razlogom. Baš kao što onoga čega bi moralo biti zbog tog „moralo“ nije ni za bozon više nego što ga nije.

Kad je već tako, živ se čovjek na sve navikne. Jednom me u Londonu draga prijateljica i moj britanski izdavač povela na fish and chips. I to pravi: dakle onaj poliven sirćetom i umotan u novinu. Odvratno, kažete?

E pa ja sam pojeo dva fish and chipsa. Šta ću: bio gladan, ona pitala hoćeš još jedan, i tako…

Pričala je žena koja me nahranila svojim engleskim prijateljima kako ima ljudi koji cijene englesku kuhnju – njen prijatelj Nikolaidis, iz Crne Gore, opalio dvije porcije fish and chipsa. Našto je jedan od Engleza rekao: „Well, we should give him a citizenship“.

Ne bi trebalo biti moguće da nacija čija kuhinja vrhuni u prženoj ribi i krtoli osvoji čitavi svijet – pa je baš tako bilo.

Mnogi i za religiju kažu da je još jedna stvar koje ima, a ne bi je trebalo biti. Iako ne znamo ni šta ćemo sa onim starima, ljudi neprekidno osnivaju nove religije. Evo na primjer… Nema tome deset godina, programer iz Silikonske doline po imenu Anthony Levandowski osnovao je novu religiju. Nova kompjuteraška vjera nazvana je “Way of the Future”.  Što zvuči kao svašta –  recimo naslov Netflixove nove naučno-fantastične serije ili reklamni slogan za liniju organske kozmetike za robote –  samo ne kao vjera.

No jeste vjera. Sljedbenici Way of the Future vjeruju u i obožavaju vještačku inteligenciju. Ističu da je cilj njihove vjere „da doprinesu boljitku društva“. Oni se spremaju za dan kada će kompjuteri postati svemoćni – a taj dan, vjeruju još, nije daleko.

Kako saznajem iz članka o Way of the Future koji je objavio Financial Times, Levandowski i sljedbenici u svom vjerovanju nisu usamljeni. Mnogi u Silikonskoj dolini spremaju se za trenutak Singularnosti: onaj čas kada će kompjuterska prevazići ljudsku inteligenciju. Neki od njih sebe nazivaju singularistima. Oni, singularisti, vjeruju da će se njihovi umovi u jednom trenutku stopiti sa umom komjutera, i da će im to omogućiti vječni život.

Brojni milijarderi nastanjeni u okolini San Franciska, piše Financial Times, ulažu bogatstvo u naučna istraživanja od kojih očekuju da im donesu besmrtnost.

Kako je primijetila novinarka Financial Timesa Leslie Hook, Silikonska dolina sebe vidi kao vrlo, vrlo sekularno mjesto.  Kao „mjesto gdje se nauka i tehnologija vide kao rješenje za svjetske probleme“. A gdje ćeš većeg problema od činjenice da ćemo svi, pa i oni najbogatiji od nas, da prostite, krepati.

Sad: da sam cinik, cinik sam. Da sam sklon sarkazmu, jesam. Pa ipak, bez trunke cinizma i sarkazma: ne uspijevam shvatiti kako je to ideja da ću se, budem li od drugih ljudskih bića oteo dovoljno milijardi i prikopčam li se na kompjuter postati besmrtan (ako pretpostavimo da besmrtnost želim: a ne želim, jetra mi je svjedok) racionalnija i naučno i tehnološki utemeljenija od ideje da ću, budem li čestito i prema drugima pažljivo ljudsko biće, otići u Raj i tamo vječno boraviti?

Dakako, razumijem da je onima koji imaju stotine milijardi dolara, onima koji su iznad ljudskih zakona, iznad ljudskih moralnih normi, iznad ljudskih strahova i problema, teško da prihvate da će umrijeti, jednako kao posljednji siromah iz Petnice, Delhija ili Mogadiša.

Ali takođe razumijem ono očito, što ne razumiju oni koji drže kako je vjerovati u monoteističkog boga nazadno, a vjerovati u kompjuter napredno. Reći ću to rječnikom Silikonske doline: Bog je superkompjuter siromašnih.

(CdM)