Skip to main content

DRAGAN MARKOVINA: Navijanje i emocije, BiH i Hrvatska

Jugoslavija 15. jun 2026.
4 min čitanja

"Potpuno razumijem situaciju kad se netko zbog simboličnih, ideoloških ili ljudskih razloga ne može identificirati s timom vlastite zemlje"

Sve što se upravo u Bosni i Hercegovini događa u vezi s Mundijalom i nastupom reprezentacije na njemu, predstavlja savršeni odraz sveopće unutrašnje destrukcije, ali i svega onoga lijepog od čega je ta zemlja sačinjena i svega onoga kakva bi u ljepšem svijetu mogla biti.

Kad je riječ o prvome, govorim o službenoj politici Republike Srpske, koja je napravila sve da niti jedan Srbin ne bude dio te reprezentacije, ali i o odlukama lokalnih hadezeovskih vlasti u nekoliko osjetljivijih i višenacionalnih sredina, u kojima su odlučili zabraniti fan zone ili ukloniti zastave postavljene iznad ulica. Što ja napravljeno u Novom Travniku, Vitezu i Čapljini. Treća destruktivna stvar usko je vezana uz prvu, a to je evidentni rat simbolima i zastavama i čitava rasprava oko toga, s argumentacijom među nacionalističkim dijelom Hrvata da bi oni sasvim sigurno navijali za BiH, da nema toliko zastava Republike Bosne i Hercegovine, s ljiljanima, koje njih traumatiziraju i podsjećaju ih na ratne traume.

Kada pak govorimo o drugome, ne možemo zaobići da su svim destruktivnim nastojanjima unatoč, vodstvo saveza, stručni štab i ekipa reprezentacije doista sastavljene od svih u Bosni i Hercegovini, da evidentno dišu kao jedno i da su tu činjenicu i emociju prepoznali mnogi u zemlji, regiji i svijetu. I konačno da je plasman na Mundijal probudio neku utopijsku nadu da je drugačija Bosna i Hercegovina moguća.

No, da se vratim na ključnu temu teksta, a to je pitanje navijanja za ili protiv reprezentacije, koja dovodi do uvreda, zlonamjernosti, povrijeđenosti ljudi i zle krvi. A o tome ću pisati iz vlastitog iskustva, odnosno iz prve ruke jer mislim da je to u ovakvoj situaciji najsvrsishodnije i da bi moglo pomoći. Naime, još prije petnaestak godina, kad nisam bio javna ličnost, sudjelujući u velikom projektu Documente o osobnim sjećanjima na ratove, govoreći pun bijesa zbog svega što nas je zateklo i zbog svijeta koji je nastao nakon rata, izvrijeđao sam manje-više sve ljude i simbole koje sam smatrao krivcima za sveopću destrukciju. Što su mi s desnice kasnije godinama vadili kao krunski argument protiv bilo čega što sam zastupao i govorio u javnosti. Ne bih, naravno, više tako govorio o simbolima i ljudima, niti sam to ikad više radio, ali baš mi je zbog toga jasno dokle nas bijes može dovesti. Uglavnom, tada sam rekao kako jednostavno navijam protiv hrvatske reprezentacije zbog kompletne simbolike koju ona nosi, da bi kasnije znao biti ironičan u onim razdobljima kad su navijači Hajduka masovno navijali protiv reprezentacije, govoreći da sam ja navijao protiv nje, kad se to nije smjelo. Međutim, ironiju i bijes na stranu, pitanje navijanja za reprezentaciju, jednako kao i pitanje voli li netko neku zemlju ili je ne voli, pa onda tjeranje iz zemlje, ako je po nečijim mjerilima ne voliš, jeste desničarski refleks i nasilje kolektiva prema osobi i njenim osjećajima. A to sam jako dobro iskusio u zadnjih petnaestak godina. Što se odnosa prema državi tiče, jedino je bitno poštuješ li njezine zakone, ljude koji u njoj i žive i jesi li pristojan građanin. Emocije su pak vezane za naše identitete, političke svjetonazore i pamćenja. I otprilike je ovo točka do koje vrijedi argumentacija srpskih i hrvatskih nacionalista na pitanju navijanja ili nenavijanja za BiH.

Iskreno govoreći, jesam godinama imao problem bilo kakve identifikacije s hrvatskom nogometnom reprezentacijom, iako sam i živio u Hrvatskoj, iako su moji dijelom iz te zemlje, pa i unatoč tome što tu zemlju volim, jer me čitav taj tuđmanistički folklor i suštinski nacionalizam kojeg je emitirala, a koji je kulminirao kad su igrači kolektivno potpisali peticiju podrške generalima koji su namjeravali napraviti državni udar, pa ih je Stipe Mesić umirovio, potpuno nervirao. A identičan je slučaj i s klerikalnim desničarenjem aktualnog izbornika Dalića. No, opet, htio-ne htio, kad se reprezentacija u Rusiji počela karakterom probijati prema finalu, naravno da ti bude stalo, da se identificiraš s njom i da mi je bilo žao što nisu osvojili Mundijal. Što je sve vrijedilo do povratka u Zagreb i Thompsona na dočeku. Ukratko, potpuno razumijem situaciju kad se netko zbog simboličnih, ideoloških ili ljudskih razloga ne može identificirati s timom vlastite zemlje.

Ali postoje dva ključna momenta zbog kojih ta moja situacija nije identična onoj koju ponavljaju oni koji ne bi navijali za BiH danas. Prvo, bitna je razlika u tome kako se ponašaju navijači, a kako sam savez ili u nekom slučaju klub. Uzmimo primjer Hajduka. Nitko od nas ne može utjecati, niti bi trebao dizati ruke od kluba, zato što su njegovi najvatreniji navijači realno u ogromnom postotku ustaše. Ali jeste problem kada klub službeno istrči na derbi s Dinamom s transparetom na kojem je pisalo: „HNK Hajduk za hrvatski Vukovar“. Dakle s podrškom nastojanjima da se ćirilica izbaci iz upotrebe u Vukovaru. To jeste službeni čin kluba s kojim se pristojan čovjek ne može identificirati.

Međutim, sve zamjerke upućene na zastave s ljiljanima i argumenti kako se u takvom ambijentu ne može doći i navijati sa srpskim ili hrvatskim zastavama iz BiH, među navijače, i da se zbog toga ne mogu identificirati s reprezentacijom, ne stoje iz nekoliko razloga. Prvi je što su te zastave bile one koje su ratovale protiv ideje te države, odnosno te zastave su simboli dviju paradržava stvorenih s namjerom da se odcijepe od BiH. I oni kojima je do tih simbola stalo svakako ne bi istinski navijali za tu zemlju, sve i da nema nijedne zastave s ljiljanima na tribinama.

A drugo, još bitnije je sljedeće. Da, moguće je osjećati se isključen i ne dijeliti simboliku većine navijača, ali za razliku od službene politike maloprije spomenutog Hrvatskog nogometnog saveza i same reprezentacije, odnosno njenih selektora i igrača, kod BiH je sve obratno. Jer ne postoji doslovno ništa što savez, stručni štab ili igrači tog tima rade da bi nekoga isključili, ponizili ili se prikazali kao ekskluzivni tim bilo koga u zemlji. Sve što ti ljudi rade jeste emitiranje pozitivne energije, a to je za ovakvo društvo iznimno ljekovito i nije fer ne prepoznati tu činjenicu.

(Peščanik, foto: Pixabay)