„Novinari koji izvještavaju o ratnim zločinima, pomirenju ili svjedočenjima žrtava često se suočavaju sa cenzurom, zastrašivanjem i blaćenjem. Istovremeno, njihov rad je ključan za dosezanje široke i raznolike publike, uključujući mlađe generacije koje su sve više izložene fragmentiranim historijskim narativima i digitalnim dezinformacijama. Suočavanje s prošlošću putem medija zbog toga se mora proširiti izvan komemoracija; mora nastojati angažirati javnost preko političkih, etničkih i generacijskih podjela“.

Napisao je to Alexander Vojvoda, regionalni savjetnik za zagovaranje i komuniciranje u organizaciji Pro Peace, u uvodu dokumenta pod naslovom „Medijsko izvještavanje o suočavanju s prošlošću na Zapadnom Balkanu“, kojeg su pripremili Getoarbë Mulliqi, izvršna direktorica Udruženja novinara Kosova, i Dinko Gruhonjić, profesor na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu i programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine.

Dokument, čiju je izradu koordinirao Pro Peace, ima za cilj mapirati medijske trendove, profesionalne izazove i strukturne barijere koje ometaju smisleno izvještavanje o tranzicijskoj pravdi, pomirenju i kolektivnom sjećanju u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji i Srbiji. Utemeljen je na procesu konsultacija s lokalnim stručnjacima, novinarima, predstavnicima civilnog društva kako bi se identificirale mogućnosti za izgradnju mira putem medija.

To je bio i povod za razgovor s Dinkom Gruhonjićem, jednim od autora dokumenta.

Kroz intervjue i analize, istraživanje koje ste proveli s kolegicom Getoarbë Mulliqi pokazuje da, iako svaka zemlja ima jedinstvene izazove, postoje zajednički obrasci strukturne medijske slabosti, uredničkih pritisaka i nerazvijenih etičkih okvira za praćenje nedavnih sukoba. Politički utjecaj na uređivačku politiku, manipulacija ratnim narativima i ograničeni profesionalni kapaciteti za izvještavanje o osjetljivim temama nastavljaju potkopavati povjerenje građana u medije u sve četiri države – Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji, koje se i dalje bore sa suočavanjem s nedavnom prošlošću. Kako uz sva navedena ograničenja i izazove jedan novinar, koji se bavi osjetljivim ratnim temama, može neometano i profesionalni raditi svoj posao – u bilo kojoj od navedenih država?

Mislim da je danas gotovo nemoguće govoriti o „neometanom“ radu novinara koji se bavi temama poput ratnih zločina, tranzicijske pravde ili suočavanja s prošlošću. U svim zemljama koje smo analizirali postoje različiti oblici pritisaka: od političkih i ekonomskih do društvenih i digitalnih. Međutim, ono što istraživanje pokazuje jeste da profesionalno novinarstvo opstaje zahvaljujući mrežama solidarnosti, međunarodnoj podršci, malim nezavisnim redakcijama i pojedincima koji uprkos svemu insistiraju na činjenicama. Problem je što je takav rad često prepušten entuzijazmu pojedinaca, umjesto da bude sistemski zaštićen.

Dezinformacije, politički pritisci, ugrožene medijske slobode, spomenuti pad povjerenja u medije – samo su neki od izazova koje spominjete u izvještaju o istraživanju. Ako možemo pretpostaviti da tim procesima upravljaju političari, da ih provode njima sklone ili o njima ovisne medijske kuće, da su im društvene mreže idealno tlo za djelovanje, kako u takvim okolnostima provoditi kampanje suočavanja s prošlošću?

Danas više nije dovoljno samo „objaviti činjenice“ i očekivati da će one same proizvesti društveni efekat. Dezinformacije preplavljuju prostor društvenih mreža i funkcionišu emocionalno, identitetski i algoritamski. Zato kampanje suočavanja s prošlošću moraju kombinovati profesionalno novinarstvo, medijsku pismenost, rad s mladima i nove digitalne formate komunikacije, prilagođene novom vremenu i novom načinu konzumiranja medijskih sadržaja. Drugim riječima, ne možemo se protiv savremenih propagandnih mehanizama boriti isključivo alatima iz devedesetih godina.

Sve su očigledniji i, rekao bih, sve intenzivniji napadi na novinare – ne više samo verbalni, nego i fizički. Vodi li takvo nasilje dodatnom utišavanju novinara i medija, gašenju kritičkog propitivanja, autocenzuri, medijskom mraku?

Nažalost, da. I to je jedan od najopasnijih efekata. Fizički i verbalni napadi ne utiču samo na pojedinačne novinare, nego proizvode širu atmosferu straha. I nije uvijek u pitanju direktna cenzura, nego mnogo suptilniji proces autocenzure: kolege počinju sami izbjegavati određene teme kako bi zaštitili sebe i svoje porodice. To dugoročno vodi osiromašenju javnog prostora i nestanku kritičkog novinarstva. Uostalom, već sada imamo nešto što zvuči na prvi pogled paradoksalno: veliki broj medija u kojima uopšte nema novinarstva. I to nije nekakav spontani proces, već globalni plan neprijatelja slobode. Takoreći, globalna populistička franšiza za uništavanje novinarstva, kao jedne od posljednjih brana autoritarizmu ili nečemu još opasnijem.

Kad govorite o Bosni i Hercegovini, navodite da govorenje istine ovisi o geografiji, a smisleno pomirenje ostaje nedostižno, jer svaki od naroda promovira vlastitu verziju ratne historije. Kakva je u tome uloga medija i kakva bi, zapravo, trebala biti?

Uloga medija u Bosni i Hercegovini je od ogromne važnosti jer oni ne samo da izvještavaju o prošlosti, nego aktivno učestvuju u proizvodnji kolektivnog pamćenja. Problem je što je medijski prostor duboko fragmentiran i često prati etničke i političke podjele. Međutim, važno je reći da ti narativi nisu simetrični ni po intenzitetu ni po institucionalnoj podršci u svim dijelovima države. Ono što bi mediji trebali raditi jeste otvarati prostor za višeperspektivno, na činjenicama zasnovano i etički odgovorno izvještavanje koje neće relativizovati zločine ili – još gore – slaviti ratne zločince i vrijeđati žrtve, što je najviše primjetno u entitetu Republika Srpska, ali ni ostati zarobljeno unutar zatvorenih nacionalnih narativa.

Ako politika baš direktno i ne diktira uređivačke smjernice medija, onda to čini indirektno kroz budžetsko financiranje, pogotovo u lokalnim sredinama. Jesu li to jedini otežavajući faktori na putu do nezavisnosti medija ili ih ima još?

Nisu jedini. Finansijska zavisnost jeste ogroman problem, posebno na lokalnom nivou, ali nije jedini. Tu su i koncentracija vlasništva, politički uticaj na regulatore, nesigurni radni uslovi, pad profesionalnih standarda, algoritamska logika društvenih mreža i sve veća tabloidizacija medija u pokušaju prilagođavanja tabloidnim algoritmima. Dakle, danas uredničke politike često oblikuju i politički i tržišni pritisci istovremeno.

Za Srbiju ste naveli da predstavlja možda najizraženiji primjer sistemskog otpora prema izvještavanju o suočavanju s prošlošću. Dok slobode medija slabe, novinari koji rade na pričama o tranzicijskoj pravdi suočavaju se s koordiniranim institucionalnim, političkim i društvenim pritiskom. Dominantni narativi u medijima, posebno u državnim ili državno orijentiranim medijskim kućama, su veličanje ratnih zločinaca, podrivanje presude međunarodnih sudova i promocija revizionističkih tumačenja jugoslavenskih ratova. U kojoj se mjeri, po principu spojenih posuda, takvi narativi prelijevaju preko državnih granica?

Vrlo intenzivno. Medijski prostor Zapadnog Balkana funkcioniše transnacionalno, posebno kada govorimo o jezicima koje međusobno razumijemo. Narativi proizvedeni u Srbiji veoma lako i veoma organizovano ulaze u Crnu Goru i dijelove Bosne i Hercegovine. Riječ je o modelu političkog i medijskog uticaja koji se oslanja na zajednički jezik, kulturni prostor i snažnu infrastrukturu prorežimskih medija. U tom smislu možemo govoriti o obliku regionalnog informacijskog i političkog uticaja koji prevazilazi granice pojedinačnih država. To liči na demonstraciju „meke moći“ i hibridno podrivanje suvereniteta susjednih država.

Za novinare koji u Srbiji izvještavaju o ratnim zločinima, nestalima ili regionalnim naporima za pomirenje naveli ste da se često suočavaju s kampanjama blaćenja, pravnim uznemiravanjem ili javnim klevetanjem. Zar to nije tako sa svakim ko se na bilo koji način suprotstavi vladajućima ili bilo kako iskače izvan okvira izvještavanja prorežimskih medija?

Ne u potpunosti. U Srbiji se pritisci vrše na gotovo sve kritičke glasove – od istraživačkih novinara do univerzitetskih profesora i civilnog društva. Međutim, teme ratnih zločina, suočavanja s prošlošću i regionalnog pomirenja posebno su osjetljive jer direktno dovode u pitanje dominantne državne revizionističke i kleronacionalističke narative. Zato novinari koji se time bave često postaju mete mnogo agresivnijih kampanja diskreditacije. Tim prije što se veoma mali broj novinara u Srbiji time uopšte bavi. Nažalost, preovlađujuća atmosfera u društvu jeste nacionalistička i revizionistička, pa ti novinari, blago rečeno, nisu omiljeni ne samo u režimskim već ni u značajnom dijelu opozicionih i drugih alternativnih krugova. Time je njihova situacija znatno složenija u odnosu na novinare kojima svaka čast jer se bave istraživanjem korupcije i kriminala. Ipak, oni barem imaju gotovo nepodijeljenu podršku antirežimskog dijela društva.

Koliko je postojeća atmosfera u Srbiji, zapravo, obeshrabrujuća za buduće novinare, odnosno mlade ljude koji bi možda i studirali novinarstvo ili jednog dana postali medijski radnici, ali i aktivisti?

Objektivno jeste, ali naše istraživanje pokazuje i jednu zanimljivu kontradikciju. S jedne strane, mladi vide nesigurne uslove rada, političke pritiske i degradaciju profesije. S druge strane, upravo posljednjih godina vidimo nove generacije koje pokazuju mnogo veću društvenu i političku senzibilnost nego što smo očekivali. Posebno u Srbiji, studentski protesti pokazuju da apatija nije nepovratno stanje. Zato je ključno otvoriti prostor mladim novinarima da u profesiji vide smisao, a ne samo rizik. Uostalom, oni ga već sami otvaraju kroz omladinske medije, kojih zaista ima sve više.

Što se tiče konkretno studenata novinarstva kojima predajem, primjetan je manji pad interesovanja za studije žurnalistike, ali mi još uvijek uspijevamo ispuniti kvotu i upisujemo godišnje 35 studenata na novinarstvo i 35 studenata na komunikologiju. Možda zvuči iznenađujuće, ali Odsjek za medijske studije je i dalje jedan od najpopularnijih odsjeka na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. I ponosni smo na mnogobrojne novinare koje smo iškolovali i koji su među najboljim novinarima u Vojvodini i Srbiji. Samim tim, naš odsjek je najviše na meti režima. Naši studenti imaju i svoje medije koje sami uređuju: Univerzitetski odjek, Blokada.info, Revolt…

Regionalno gledano, u izvještaju ste naveli kako bi, da se stvari poprave, trebalo imati stratešku strpljivost i političku volju da se stane uz novinare, pedagoge i aktere civilnog društva dok rade na izgradnji novih narativa – utemeljenih na činjenicama, odgovornosti i pomirenju. Kako je to moguće uraditi?

To je dug i spor proces. Ne postoji jedno „veliko rješenje“. Potrebna je kombinacija obrazovanja, podrške nezavisnim medijima, regionalne saradnje i stvaranja prostora gdje ljudi mogu čuti drugačije glasove. Ključna riječ ovdje je povjerenje. Bez obnove povjerenja u činjenice, institucije i profesionalno novinarstvo, teško možemo govoriti o ozbiljnom procesu pomirenja. Kažem, to je dug i spor proces jer mi danas živimo u vremenu mišljenja a ne argumenata. To je posljedica logike društvenih mreža. Vidimo, međutim, da Evropska unija pokušava pronaći modalitet u kojem će društvene mreže plaćati profesionalnim medijima za proizvedene sadržaje, a ne obrnuto, kao što je sada.

Jedna od preporuka odnosi se i na institucionalizaciju novinarstva osjetljivog na sukobe ili mirovnog novinarstva – nisam siguran kako je bolje prevesti pojam conflict-sensitive journalism – u obrazovanje. Na žalost, i neke mnogo jednostavnije stvari jako je teško uvrstiti u kurikulume.

Da, „novinarstvo osjetljivo na sukobe“ je vjerovatno najbolji prevod. To ne znači „neutralizaciju“ činjenica niti izbjegavanje odgovornosti, nego način izvještavanja koji vodi računa o kontekstu, jeziku, posljedicama i mogućem dodatnom produbljivanju konflikta. Drugim riječima, cilj nije samo informisati, nego informisati odgovorno, bez reprodukcije mržnje i stereotipa. A dok čekamo da se uvrsti u kurikulume, niko nas profesore ne ograničava u tome da i sami u naše predmete uvedemo te veoma važne sadržaje.

Predlažete i stvaranje regionalne digitalne memorijske medijske arhive. Šta bi ona podrazumijevala i kakav bi mogući značaj imala?

Ideja je da se stvori regionalni digitalni prostor koji bi dokumentovao kako su mediji kroz vrijeme izvještavali o ratovima, zločinima, žrtvama i procesima tranzicijske pravde. Materijala, sasvim sigurno, ima dovoljno, a Vaš Mediacentar i njegov Infobiro je jedan od najboljih primjera u regionu, kada je ta vrsta arhive u pitanju. Objedinjena regionalna digitalna arhiva bi bila važan resurs za istraživače, novinare, studente i građane, ali i svojevrsna zaštita od istorijskog revizionizma. U vremenu deepfake tehnologije i digitalnih manipulacija, pitanje arhiviranja vjerodostojnih izvora jeste pitanje demokratske otpornosti.

Na kraju, a ne manje važno i vjerovatno kao odgovor na mnoga od postavljenih pitanja javlja se potreba daljeg ulaganja u razvoj medijske pismenosti – ne samo više među osobama starije životne dobi, nego i među mladima. Koliko je ona važna u dugoročnoj izgradnji mira?

Mislim da je to danas jedno od ključnih pitanja dugoročne izgradnje mira. Ljudi više ne razlikuju jasno profesionalno novinarstvo od propagande, niti novinare od influensera ili anonimnih digitalnih aktera. Bez medijske pismenosti građani postaju mnogo podložniji manipulaciji strahom, emocijama i dezinformacijama. Zato medijska pismenost nije samo obrazovno pitanje, već pitanje demokratske kulture, ali itekako i bezbjednosti.

(media.ba)