Evo tačno dvadeset godina je proteklo, kako su se u studiju RTS-a uoči crnogorskog referenduma o međuzavisnosti Srbije i Crne Gore, udružili Predrag Sekulić, tadašnji portparol DPS-a i profesor Univerziteta u Beogradu Radoš Ljušić, istaknuti srpski istoričar, da sučelje argumente za i protiv. Tema viševjekovnog suživota dvije stare balkanske države nije se mogla zaobići u diskusiji, posebno period nakon takozvanog ujedinjenja iz 1918. godine. Jer, jedan od sagovornika je ovo ujedinjenje nazvao okupacijom Crne Gore od strane Srpske armije, pozivajući se i citirajući mnogobrojna arhivska dokumenta, dok se drugi našao zatečen, počeo da zamuckuje poput lošeg studenta koga je profesor na ispitu zatekao u neznanju, pokušavajući da pronađe neku primjereniju riječ, koja bi javnosti bolje predočila taj, za Crnogorce i Crnu Goru, po zlu upamćen, tragičan i nesrećan sled događaja.

U ljudskom odrastanju i sazrijevanju, osviješćivanje nacionalnog bića nastaje posljednje u nizu, u zrelim godinama, skoro da je nemoguće bez poznavanja istorije, učiteljice svih života. Posvetio sam pune tri godine detaljnom proučavanju istorije, opšte i nacionalne, uključujući i srpsku, jer je to država u kojoj sam poodavno bio izabrao da živim, još dok je Beograd bio glavni grad SFR Jugoslavije. Tema tragične okupacije Crne Gore bila mi je odlično, na žalost, poznata.

Zato mi je profesorovo zamuckivanje i zatajenje da istorijska dešavanja nazove onako kako su ona u istorijskim dokumentima navedena, bilo začudno i iznenađujuće, zapitao sam se – možda profesoru nijesu poznata dokumenta, možda nije proučavao bogatu istorijsku građu za ratni i poratni period prve Jugoslavije. Možda i nije, računam, jer znam što tamo može zateći, užas i nečovječstvo, poput onog Njegoševog zakona o topuzu. Možda mu se pričinjava da je najbolje sve ovo zauvijek zaboraviti?

Poslijeratna socijalistička istoriografija relativno korektno se odnijela prema zaslugama Crnogorske vojske za ujedinjenje, ispravljajući nepravdu i podmetačinu kojoj je bio pribjegao, između mnogih, i čuveni doktor nauka Vladimir Ćorović („Velika Srbija“ iz 1924. godine).  Pročitao sam knjigu Vojnoistorijskog instituta JNA „Operacije Crnogorske vojske u Prvom svetskom ratu“ iz 1954. godine od grupe autora. U ofanzivu na Srbiju kojom je komandovao feldmaršal fon Makenzen pokrenute su četiri armije, dvije bugarske i po jedna njemačka i austrougarska, od 5. oktobra 1915. godine do 7. januara 1916. godine, ukupno 94 dana. Na frontu od Višegrada, preko Javor planine do Novog Pazara, Crnogorska vojska je vodila svakodnevne žestoke bitke, kako bi omogućila povlačenje glavnine snaga Srpske armije put Grčke. Nije to samo Mojkovačka bitka, u kojoj su se borili „divovi junaci“, već 94 paklena i krvava dana, tokom kojih su 30.000 Crnogoraca svakodnevno održavali front u dužini od oko 120 kilometara, imajući naspram sebe i do 150.000 vojnika i 950 artiljerijskih oruđa.

Kralj Nikola je, na insistiranje Rusije, vrhovnu komandu nad Crnogorskom vojskom bio povjerio oficirima Srpske armije: za načelnika štaba crnogorske Vrhovne komande postavljen je pukovnik Petar Pešić. Ne čudi da je ovaj zadatak vođenja odsudne odbrane povjeren Crnogorskoj vojsci. Prema strategijskoj situaciji u kojoj se tada našla Crnogorska vojska, jedino pravilno rješenje bilo je da se ona povuče sa Srpskom vojskom, umjesto što joj se naredilo da vodi odsudnu odbranu na svim frontovima, ravno samoubilačkim operacijama, jer nije postojao niti jedan taktičko-operativni preduslov za uspješnu odbranu. „Može se sa sigurnošću tvrditi da je načelnik štaba crnogorske Vrhovne komande pukovnik Petar Pešić planski radio na likvidaciji crnogorske vojske“, istoriografija se pozitivno odredila, razriješila ovu dilemu. Kao i: „Srpska vlada i Vrhovna komanda bile su dužne da se iskreno i blagovremeno angažuju da se crnogorska vojska evakuiše s srpskom“, …“srpska vlada i Vrhovna komanda snose znatan deo odgovornosti za kapitulaciju crnogorske vojske.“

No, državno prisajedinjenje i nestanak Crne Gore kao ratni ciljevi srpske ideologije i politike nijesu neshvatljivi, nije Crna Gora ni prva ni poslednja država koja je doživjela zlu sudbinu od svojih saveznika. Ali depeša koju iz Skadra šalje Nikola Pašić regentu Aleksandru Karađorđeviću u januaru 1916. godine, u kojoj doslovno stoji: „Vaše visočanstvo, Srbija trenutno gubi rat od Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore“, spada u izvanredne primjere beščašća i podlosti.

Druga strana istorije ujedinjenja, koja se tiče okupacije Crne Gore, ostaje uglavnom nepomenuta sve do 1997. godine, kada je Šerbo Rastoder, ugledni crnogorski profesor istorije, nekada doktorant i đak – gle sudbine – pomenutog profesora Radoša Ljušića, objavio četvorotomnu knjigu „Skrivana strana istorije: Crnogorska buna i odmetnički pokret 1918-1929: Dokumenti“. Ovo kapitalno djelo kroz originalnu arhivsku građu pruža uvid u otpor ujedinjenju, predočavajući dokumenta o Božićnom ustanku, komitskom pokretu, kao i o razmjerama zločina koje su činjeli pripadnici okupatorske srpske vojske.

Sami od sebe smo skrivali istoriju, sami je prećutkivali, izgleda mi. Tamo sam našao dokumenta o svom pretku Đuru Dragovom i njegova dva brata Blagoti i Nikoli Dragovim, koji su 9. oktobra 1919. godine okovani u lance, i odvedeni u zloglasni zatvor – Bogdanov kraj u Cetinje,  kao pripadnici Komitskog pokreta boraca za čast, pravo, pravdu i slobodu Crne Gore. Kuće su im zapaljene, žene i djeca prognana u zbijeg u planinu. Selo Tomići u Katunskoj Nahiji bilo je tada udaljeno 4 dobra sata hoda od Cetinja, kozijim stazama povezano s prijestonicom.

Đeda Đura sam odlično zapamtio, igrao karte s njim, kupovao mu „drinu“ bez filtera od nekakve moje đačke ušteđevine, imao je 93 godine kada je 1977. umro. Bio je učesnik Balkanskih i Prvog svjetskog rata. Nikada mi nije pomenuo, niti sam ga pitao za robiju i zlo vrijeme posle ujedinjenja, nijesam ga pitao ni za selo, ni za kuću, niti kako je živio i prije i poslije te 1919. godine.

S početka novog vijeka, plemenici vode akcije da se probije put do sela, iz godine u godinu put se produžava, uskoro se moglo kolima doći do sela. Prvi odlazak je bio svečan, proslava probijanja puta, za stotinak druga. Otišao sam put kućišta mog đeda, tamo se od rastinja nije moglo prići ni na stotinak metara, priroda je podivljala, a kućište jedva se razaznavalo. Buknuo je nečesovi oganj duboko u meni, probudilo se biće u svom ishodištu, pa sam se zavjetovao da kuću obnovim, što sam ubrzo uradio.

I dok je poslednjeg Crnogorca, mi ćemo ovo nesrećno vrijeme smatrati kao prvorazredno pitanje časti velike srpske nacije. Niti arogancija, niti neznanje i šutnja, najmanje zamuckivanje mogu sačuvati nacionalnu čast. Nikoga danas ne želim da podučavam o razmjerama počinjenih zločina, istorijska građa je bogata, još uvijek neistražena u potpunosti, tiče se zajedničke, naše koliko i srpske istorije, koja sada isijava duboku mržnju, a ništa tako užasno ne može doći iz prošlosti da se ne može razaznati i razvrstati ispravno. Dozvoliti smiraj tim sjenama naših predaka, kako zaslužuju.

I na kraju, kako je ovo pisanje posvećeno tim divovima junacima, poslednjim žrtvama za čast, pravo, pravdu i slobodu Crne Gore, kao izraz mog dubokog pijeteta i odanosti, nadasve razumijevanja dubine žrtve koju su podnijeli, a povodom dvadeset godina od obnove crnogorske državnosti, citiraću stihove poeme „Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića“ komite i Titovog generala i narodnog heroja Sava Čelebića:

„Oh Srbijo, da li imaš

Još sinova da se srame

Što se Šćepan Mijušković

Mrtav nađe u dno jame?!“

(Autonomija/Pobjeda, foto: Autonomija/suzavac iznad Cetinja, 6. septembar 2021)