U madridskoj vili koju je kupio 1819, Goja je na zidovima naslikao 14 murala. Bili su to prizori apsolutnog užasa, oslikani na crnoj podlozi. Na tim tamnim radovima, svjetlost je imala samo jednu funkciju: da otkrije, vidljivom učini stravu. Ne da zabljesne, ne da uljepša, ne da razvedri – nego da iz tame istrgne ono najjezivije u njoj. Nema pozadine, osim tame. Nema detalja. Nema konteksta. Ničega na što bismo mogli skrenuti pogled, ničega što bi nam moglo smetnuti misli sa onoga što ne želimo da vidimo. Postoji samo užas u koji smo prisiljeni gledati.

Tako izgleda istina. Rilke je tvrdio kako je umjetnost posljedni veo na licu užasa. Gojina umjetnost je ruka koja uklanja, podiže taj veo.

Slike, jasno, nisu bile namijenjene javnosti. Goja ih je naslikao za sebe. Kao da je imao potrebu da se okruži užasom – da kamo god pogleda, vidi njega.

U Quinta Del Sordo, Vili gluvog čovjeka, Goja je živio do 1823, kada je odselio u Bordo, gdje će i umrijeti.

Nakon njegove smrti, slike su prebačene na platna i izložene u Pradu.

Jedna od tih slika je „Saturn“.

Rimski bog Saturn pojeo je svoju djecu zato što se plašio da će ga svrgnuti i zauzeti njegovo mjesto. Isto čine mačori. Kao i ljudi. Ima bezbroj načina na koji se roditelji hrane svojom djecom. To zovu „ljubav“. Mnogi od tih načina podrazumijevaju da dijete bude pojedeno a ostane živo. Roditelj, međutim, nikad nije sit i do posljednjeg daha smatra da polaže pravo na život djeteta, za koji drži da ga je on dao.

Uz malo – posve malo – pretjerivanja, moglo bi se reći da je roditelj osoba koja, od dana djetetova začeća pa do svoje smrti, neprekidno čini zlo tom djetetu, tvrdeći pritom da to radi iz najboljih namjera, neprekidno se, katkad agresivno, a češće pasivno-agresivno pozivajući na dug koji dijete ima prema njemu, iako je djetetu dug nametnut. Niko, naime, nije potpisao da želi da se rodi. Ovako ili onako, iako okružen beskrajnom roditeljskom ljubavlju i časnim namjerama, niko nikada nije odrastao nesjeban.

Kao što kaže Sveti Pavle u Poslanici Rimljanima: Jer dobro, što hoću, ne činim, nego zlo, što neću, ono činim.

Je li vam neko od roditelja nekada rekao onu čuvenu: ja sam te rodila/o, ja ću te i ubiti? Šta nam kazuje ta rečenica, ako ne o uvjerenju da su oni vlasnici djetetova života, pa stoga ono što su dali imaju pravo i uzeti?

Za mnoge ljude biti roditelj znači biti vladar.

Ne bi li vladavinu održali, neki će, poput Saturna, pojesti svoju djecu, koju vide kao konkurenciju i prijetnju. Ne bi li vladavinu uspostavili, neki će roditi djecu, koju vide kao podanike.

Natrag na Goju. Istoričari umjetnosti sigurni su da je veliki slikar, prije nego će stvoriti svog Saturna, vidio Rubensovog. Saturn proždire svog sina flamanskog starog majstora bitno je drugačiji od Gojinog. Kod Rubensa vidimo lice djeteta: kod Goje ne. Zato što je centar Rubensove slike užas na licu djeteta – dok je ono u što zurimo na Gojinom muralu užasno, ludilom i strahom posjednuto lice samog Saturna.

I revolucija, to znamo, jede svoju djecu. Staljin je Saturn među ljudima. Čim su razotkrivene njene manjkavosti, počinje revolucionarni teror u kojem djeca revolucije stradaju prva. U nastojanju da spasi sebe, revolucija će proždrati sve pred sobom.

Isto je, u principu, i sa kontrarevolucijama. Ali ne i onom crnogorskom.

Crnoj Gori su se u tri decenije – i na tome nam treba čestitati, jer takva propast malo kome pođe za rukom – desile dvije kontrarevolucije.

Da pojasnim.

„Antibirokratska revolucija“ zapravo je bila kontrarevolucija. Neposredno nakon imenovanja novog komunističkog vodstva, klasnu retoriku zamijenila je nacionalistička.

Tokom sljedeće dvije godine društvom se neobuzdano širila fašizacija, kao ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pokazalo se da je maksima Waltera Benjamina tačna: uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji (u ovom slučaju lažnoj). Jugoslavenski ratovi i sankcije iskorišteni su kako bi ubrzali ono što je bila sama srž raspada Jugoslavije – tranzicija socijalizma u kapitalizam.

Socio-ekonomski procesi u posljednjih četvrt stoljeća danas su ideološki retuširani i proglašeni ulaskom u doba parlamentarne demokratije, tranzicije, nezavisnosti i integracije u EU i NATO, no stvarne su posljedice nešto posve drugo: raširene fašističke sklonosti u društvu, rat, sve veća nezaposlenost, brisanje radničkih prava, privatizacija (jedan od sinonima za pljačku), komercijalizacija zdravstva i školstva, bujanje nejednakosti, deindustrijalizacija i desekularizacija.

Kontrarevolucija iz 1989. imala je dva osnovna cilja: uvođenje liberalnog kapitalizma i srbizaciju Crne Gore. Prvi cilj je ispunjen. Drugi nije, jer je Đukanović Crnu Goru odveo na drugu stranu – u nezavisnost i u NATO. To je trebala da ispravi druga kontrarevolucija, ona iz 2020.

Prva kontrarevolucija Đukanovića je dovela na vlast. Druga, ona koju je sproveo Amfilohije, sa vlasti ga je svrgla. Litijaška, klerikalna kontrarevolucija za cilj je, rekosmo, imala da ispravi „desna skretanja“ prve, neuspjele kontrarevolucije. Pogonsko gorivo obje kontrarevolucije bio je velikosrpski nacionalizam. Tješite se vi pričama o „demokratiji u razvoju“, „sazrijevanju društva“ i „antikorupcijskim inicijativama“ – povijest kaže da je jedina sila koja u današnjoj Crnoj Gori donosi politički prevrat upravo velikosrpski nacionalizam.

Cinično, jer istorija zna tako, oca crnogorske kontarevolucije u dovršenju njegovog antiprosvjetiteljskog projekta spriječila je vlastita neprosvijećenost – masovno lizanje iste kašike, masovna okupljanja i masovna cjelivanja u vrijeme pandemije.

Na koncu, Amfilohijeva kontrarevolucija, kao i ona „lijepih, mladih i pametnih“ biće nepotpuna: to znaju svi, pa i njeni arhitekti i prvoborci. Takozvani strani faktor je kontrarevoluciju omekšao i skrenuo, kao i onu prethodnu.

Kapitalizam je sve brutalniji i brutalniji, nove vlasti ga sprovode čak odlučnije od prošlih. Zemlja je i dalje čvrsto u NATO. Identitetski inžinjering ide traljavo, ako ikako. Ako Crna Gora uđe u EU, svojeručno će upokojiti ideju srpskog sveta, kojega bez Crne Gore nema. Amfilohijeva mitropolija je oslabljena i podijeljena. Njegove riječi i politički nauk su zaboravljeni, kao i ideologija drugog događanja naaaaroda. Djeca su pojela svoju kontrarevoluciju. Pojele su je državne službe, partijska zapošljenja, ručkovi na potpis, kabineti, vozači i službena putovanja.

Nikada se ništa, pa ni kukavičja jaja na avgustovskom žaropeku, nije pokvarilo brže od njihove kontrarevolucije.

Zašto se to desilo? Zato što su, pokazalo se, čak i četnici u srcu komunisti. I oni hoće društvenu pravdu, i oni hoće svoj dio. DPS do danas nije shvatio da nije pao na društvenom, nego na klasnom pitanju. Nije pao, kao što prošlost retušira Vujanović, zbog toga što je ušao u sukob sa crkvom, nego zato što je proizvodio sirotinju i nepravdu, zato što plate nisu bile 200 eura veće. Da ste posred litija digli plate za 200 e, ne biste pali, mili moji.

I šta sad? Ništa, nema se kuđ: ako nisu uspjele prve dvije kontrerevolucije, mora se dizat treća. A kako bi ta treća mogla izgledati? Viđećemo. Možda opet crkva i ulice. A možda dugi kontrarevolucionarni marš kroz institucije, kao što čini Mandić.

(CdM)