Odavno je Aleksandar Vučić zaslužio najviše priznanje Američke akademije filmskih umjetnosti i nauka. Zato i ne čudi njegov nadimak u Sky prepiskama narko klanova. Mnogi se kunu da je Oskar iz kriminalnih chat soba glavom i bradom, i naočarima, i parizerom u pola hljeba, Aleksandar Vučić. Naravno, zvanične potvrde nema, a i kako bi je moglo biti kad je Vučić apsolutni gospodar i tajnih i javnih policija. U Srbiji, a od 2020. i u Crnoj Gori. I ne samo gospodar policije, vojske, i ostalih svjetovnih i ovozemaljskih institucija, već je, kao što znamo, i stvarni patrijarh pseudoreligijske organizacije koju Vaseljenska patrijaršija zove Crkvom Srbije. Jeste, nijesu to izmislili montenegrinski đavolčići i bogoborci, već je tako u knjigama carigradskim. No, vratimo se patrijarhu Aleksandru Vučiću. Njegovom stradanju i linču kojem je izložen otkad je babica preśekla pupčanu vrpcu. Vratimo se njegovom podvižništvu i mučeništvu. Ipak, put pravednika nije posut ružama, već staklom i trnjem.

Da ga je kojim slučajem poznavao Franc Kafka svoj bi „Proces“ počeo baš ovako: „Neko je oklevetao Aleksandra V.“ I jeste! Zar nije? Zar najbizarnijeg balkanskog dramosera ne klevetaju još od ranih 90-ih? Spočitavajući mu ratišta, sasluživanje snajperistima, ratna huškanja i iskanje sto muslimanskih glava za jednu srpsku? Najavu, a onda i seirenje nad pogibijom Zorana Đinđića. Nad atentatom na Zorana Đinđića. Nad ubistvom Slavka Ćuruvije i drugih koji su izdali srpstvo. I još toliko je toga znakovitog i jamačno izmišljenog, ne bi li se uprljala kao suza čista biografija Šešeljevog batlera. Neko mora da je i ovih dana oklevetao Aleksandra V. I jeste, i zar nije? A ko bi drugo do od Boga otpadnici i srbomrsci, koji su se 2006. drznuli da obnove nezavisnost svoje zemlje. Sama vjekovna želja i težnja da se obnovi crnogorska nezavisnost dokazuju koliko je srbomržnja usađena u svaku crnogorsku kost. Srasla je s kostima! Još od zlih komunista, i još prije njih, od nastanka svijeta ako ćemo pravo.

Voljeti Crnu Goru znači mrzjeti Srbe. Ne voljeti Aleksandra Vučića takođe znači mrzjeti Srbe. Tako je bilo i s Miloševićem, i s onima prije i nakon njega. I s Mladićem, Karadžićem, Mihailovićem, Đurišićem i tako redom sve do novih generacija koje brane srpstvo. Cijela je to tradicija srbomržnje ako mene pitate. Braniti pravo na svoj jezik, kulturu, istoriju, crkvu, golema je srbomržnja! Braniti se od poricanja i negiranja onoga što jesmo, skaredan je čin opake srbomržnje. Zato, i ovih dana Aleksandar Vučić na svojim leđima nosi teško breme koje smo natovarili srpskom narodu. Jesmo, kao da nam nije dovoljno što smo 2006. bezočno obnovili nezavisnost, već taj iskariotski nož u leđa i slavimo. I to svakog 21. maja. Jesmo naopaki dozlaboga. Umjesto da kao pristojan svijet slavimo ratne zločince i genocide, mi slavimo jubilej obnove nezavisnosti.

Stoga, mučno mi je ovih dana čitati kako grešni kleveću pravedne. A nakon Aleksandrove ispovijesti objavljene na Aleksandrovoj „Borbi“, plakao sam satima, krišom, ali ridajući, jer mi je, znate, neugodno zbog porodice i komšija. Mogli bi to nekome kazati. U tradicionalnoj Crnoj Gori muškarci ne plaču. To je slabost, pa makar plakali i nakon čitanja ljubavnog brodoloma, antičke drame u kojoj Aleksandar Vučić neodoljivo liči na tragične junake. Prosto, suza se ne može opravdati u tradicionalnoj, to jest petrovićevskoj Crnoj Gori. Čak i ako ridate dok gledate „Titanik“, „Ćirilicu“, ili čitate jadikovke Aleksandra Vučića. Njegove svakidašnje jadikovke rekao bi Ujević.

Mora da je neko oklevetao Aleksandra V. Neko bez stida, jer na kraju Kafkinog romana glavnog junaka će stid nadživjeti, a one koji su ga oklevetali? Što s njima takvima? Zar nije Crna Gora mogla otćutati još jedno zapišavanje iz Beograda? S vrha Avale, kao da kiši, ali u intenzivnim mlazovima. Budući da je kontinuitet zapišavanja prilično dug, umjesto pobune mogli smo jednostavno kazati: „Šaraj malo, dragi Aleksandre!“ A mogli smo biti i guske u magli, po ugledu na Aleksandrove sljedbenike u Crnoj Gori, pa onako dezorijentisani, pogubljeni, ne znajući ni što radimo, ni kud idemo, euforično zapljeskati taze zapišavanju i ponižavanju. Što nam teško? Što nam teško da se sagnemo do zemljice crne, povijemo kičmu, poljubimo čizmu, kao vaktile Milojko mrtvog Atanasija Jevtića.

Zar uvijek moramo našim glasovima narušiti svečanu tišinu? Zar je biti roblje toliko neprihvatljivo? Je li i to mržnja prema Srbima?

(tekst i foto: Antena M)