On je u to doba, nema tome davno, bio član HDZ-a i gradonačelnik Vukovara, grada koji je najviše stradao u zadnjem ratu, s malim brojem preostalih građana srpske nacionalnosti i izraženim međunacionalnim trvenjima. Ipak, u povodu Dana antifašističke borbe gradonačelnik je revno polagao vijence i odavao počast Crvenoj armiji i jugoslavenskim partizanima poginulima 1944. u borbama za oslobođenje Vukovara.

I ovako zborio: „Ovom gestom prisjećamo se velikog zla koje je zadesilo čovječanstvo 40-tih godina prošlog stoljeća. Još više prisjećamo se ljudi koji su ustali protiv tog zla. Nažalost mnogi su to platili svojim životima. Njima u spomen i iz pijeteta prema podnesenoj žrtvi, hrabrosti, dostojanstvu i obrani ljudskih vrijednosti već tradicionalno na ovom mjestu odajemo počast žrtvama fašizma.“

Bilo je to vrijeme kada je šef vukovarskog gradonačelnika, sadašnji premijer, još lutao između klerikalnog nacionalizma i od Evrope nametnutih demokratskih vrijednosti, pa svoju stranku pozicionirao kao desno centrističku, ma što to značilo, i još pokazivao neke znakove liberalnog vođe, a onda… Onda se u deset godina vladavine Andrej Plenković pretvorio u cezarističkog vladara kojemu je svaka bena dobrodošla za kreiranje vlasti. Tako je i onaj gradonačelnik Vukovara, sada kao osnivač rigidne nacionalističke stranke, Domovinskog pokreta, postao moneta kojom je HDZ na zadnjim izborima jedva uspio sklepati koalicijsku vladu.

Isti čovjek sada, u promijenjenim okolnostima, uz službeno promoviranje fašizma iz razdoblja NDH kao poželjne društvene pojave, na Dan oslobođenja Zagreba – koji se tradicionalno slavi pod nazivom Trnjanski kresovi i na obali Save okuplja značajan broj antifašista – upućuje ogavno pismo zagrebačkom gradonačelniku. I zahtjev da povuče pokroviteljstvo nad Trnjanskim kresovima. Jer da je „za tisuće obitelji u Zagrebu i Hrvatskoj taj dan i oni koji su uslijedili početak patnje, otimanja imovine, sustavnih likvidacija, nestanaka i grobova bez imena. Zagreb 1945. nije bio oslobođen grad kako mu vi tepate, Zagreb je bio ispražnjen grad.“

Kineziolog po struci, lik koji je iz Vukovara doplazio u Zagreb, danas je, odlukom premijera, istaknuti grobar koji luta po Hrvatskoj i Sloveniji, tražeći kosti ubijenih ustaša, te s pozicije iskusnog povjesničara piše taj Penava kako su u Zagreb toga davnog svibnja „umarširale komunističke postrojbe, ne da bi ga oslobodile jer u gradu nije bilo nacista, ni fašista, već da bi u njemu uspostavile novu vlast. Stahovlada koja je uslijedila, a koju osuđuje sav civilizirani svijet, počiva na kostima žrtava koje su smaknute bez suda… To je Zagreb koji ne želite vidjeti. To je lice tzv. oslobođenja koje slavite“, stoji u uratku čovjeka koji je koliko jučer polagao vijence na spomenik partizanima. Šef proustaške partije još i naredbodavno traži od gradonačelnika Zagreba da ugasi Trnjanske kresove, uz izravnu prijetnju neka „ne pali plamen čije posljedice ne može kontrolirati“.

Koji je onda pravi Ivan Penava: onaj od prije ili ovaj danas? Šizofreničar ili puž slinavac koji se samo dobro prilagođava danim okolnostima? Onima koje dobro detektira njegov partijski drug: „Vjetrovi koji danas pušu u svijetu mogu i hoće spržiti potpaljivače zagrebačkih kresova i autore toga đavoljeg rituala, a to neće proći bez nas.“ Nazvati slavljenje antifašizma đavoljim ritualom civilizacijski je korak niže čak i za hrvatske prilike, izgovoren od strane parlamentarnog zastupnika, člana DP-a, utjecajnog dijela hrvatske vlasti, koji javno pjeva o „zlatnoj grobnici“ ustaškog vođe Ante Pavelića u Madridu. Grobnici koje bi se Španjolci rado riješili, a ovdašnji fašisti s veseljem dočekali. Dotični voli i pucati iz raznog oružja, smuca se zbog toga po sudu, ali svejedno baljezga kako „moramo osloboditi Hrvate od zla“, to jest antifašizma, i „znamo to itekako uraditi“. Potom prijeti ovima „što pale i skakuću oko vatre“ da „neće dugo“!

I što na sve te gadne poruke članova svoje koalicije kaže prvi čovjek Vlade? Ništa. Nema ga. Ni na Danu oslobođenja Zagreba, ni inače. Njegova je šutnja, njegova poruka, a rezultati su novo divljanje ustaša, i ne samo na Trnjanskim kresovima u Zagrebu. U Splitu je tako na revizionističkoj proslavi protesta građana pred zgradom JNA ’91., kada je iz okupljene mase netko pucao i ubio mladog makedonskog vojnika Saška Gešovskog, skandaloznim riječima vrijeđan i četnikom – kojemu se „popišamo u bradu“ – nazivan kolumnist srpskog tjednika Novosti, sve uz rječiti muk i izostanak bilo kakve reakcije predstavnika lokalne i središnje vlasti. Već sutradan usred grada još je jedan suradnik istog tjednika prvo izvrijeđan, a potom i fizički napadnut. Motikom!

Uglavnom, vlast u Hrvatskoj skroz je digla nogu s kočnice, razuzdano vozi kroz crveno; proždiruća je inflacija dosegla čak 5,8 posto – gora je samo u Bugarskoj – fašističke grupacije opasno, ničim ometane, mahnitaju, a većina šuti. Kao valjan dokaz da se autokracija ne oslanja nužno na podršku masa, nego na njenu tupu ravnodušnost.

(Tacno.net)