Skip to main content

TOMISLAV MARKOVIĆ: Anatomija jednog nemorala

Stav 13. apr 2026.
6 min čitanja

O univerzitetu koji će osnovati bezbožna crkva i razbojnička država

Na sednici takozvane Vlade Srbije usvojen je tekst Memoranduma o razumevanju između Republike Srbije i Srpske pravoslavne crkve o saradnji na osnivanju univerziteta “Sveti Sava”. Razumevanje između crkve i države je odavno na najvišem nivou koji doseže neprevaziđeni ideal simfonije oltara i trona, koji baštinimo iz neprežaljene Vizantije, a ovo je samo još jedan korak dalje koji bi trebalo da dovede do konačne i definitivne simbioze svetovnog i duhovnog.

Iz takozvane Vlade su saopštili & priopćili da su gorepomenuti tekst Memoranduma (nije SANU) doneli “imajući u vidu potrebu za stalnim unapređivanjem obrazovnog sistema i podizanjem njegovog kvaliteta u skladu sa načelima znanja, vaspitanja i morala”. Znanje je vazda bilo crkveni prioritet, a svakom polurazumnom je jasno da sadašnje visokoškolske ustanove ne zadovoljavaju visoke kriterijume vaspitanja i morala kakvi vladaju u srpskoj crkvi i srpskoj Vladi.

Ustuk studentskoj raspojasanosti

Studentarija se načisto raspojasala, to sve nevaspitano i nemoralno, umesto da poštuju starije, pogotovo političare i episkope na čelu sa njegovom svetošću, oni su se odali nekakvom buntu, traženju pravde za pobijene nadstrešnicom, hteli bi da ustanove rade svoj posao, ne sviđa im se korupcija, rečju – nimalo ne drže do vekovnih tradicija, vaspitanja i morala. Takvo raspojasano stanje svesti, duše, duha i ostalih unutrašnjih organa više se ne da trpeti, pa su državna crkva i crkvena država naprosto bili prinuđeni da nešto preduzmu.

Sve su pokušali, ništa nije dalo rezultata. Probali su da gaze studente, da ih prebijaju, lomili su im vilice i kosti lobanje, hapsili su ih, trpali u pritvore i zatvore, sprovodili nad njima nepravedna suđenja, satanizovali ih u pravoslavnim tabloidima, razapinjali ih po televizijama i ostalim trovačnicama, ali uzalud. Na kraju su ljudi u crnom i ljudi koji zavijaju građane u crno dokonali da je jedino rešenje stvaranje novog univerziteta na kojem neće biti prostora za slobodnu misao, pobunu i slične zapadnjačke tričarije, mahom ateističkog i agnostičkog tipa, čak i kada se oni koji ih upražnjavaju predstavljaju kao pravoslavci.

“Ovaj univerzitet osniva se sa namerom da saradnja države i Crkve u oblasti visokog obrazovanja bude zasnovana na zajedničkoj odgovornosti za razvoj znanja, očuvanje temeljnih vrednosti pojedinca i društva i negovanje kulturnog i duhovnog nasleđa”, saopšteno je iz takozvane Vlade.

Temeljne bezvrednosti

Sudeći po dosadašnjim aktivnostima naprednjačke i crkvenjačke elite, narečene temeljne vrednosti pojedinca i društva su: krađa, otimačina, laž, licemerje, ratni zločin, mržnja, ubistvo, masovno ubistvo, genocid, etničko čišćenje, konc-logorovanje, masovno silovanje, šovinizam, pohlepa, nezajažljivost, podlost, pritvornost, glupost, idiotizam, bestidnost, besramlje, obožavanje tirana, prezir prema svakom ko je slabiji i potrebit, prezir prema ljudskom biću kao takvom i vaskolikom čovečanstvu, zlo i naopako, klerikalizam, nesloboda, poniznost, lakejstvo, kvislinštvo, kolaboracija, fašizam, staljinizam, nacizam, tiranija, autoritarizam, totalitarizam, mizoginija, femicid, diskriminacija po svim zamislivim i nezamislivim osnovama, poltronstvo, jadnost, bedništvo, četništvo, nedićevština, ljotićevština, smrtoljublje, strah od života, neljubav, delatni nihilizam, bezbožništvo, satanizam, demonijaštvo, ogrehovljenost do balčaka, ništavilo u svim nijansama sive, mediokritetstvo, banalnost, plagijarizam, razbojništvo, otimanje iz oka, zavlačenje ruke u svačiji džep, krađa iz kolevke, moralni sunovrat, duhovna beda, intelektualna defektnost, mentalna ubogost, emotivna sakatost, rušilaštvo, herostratizam, sebičnost, egoizam, gordost, oblapornost, nebriga za druge, gađenje nad vrlinom, mržnja prema svemu dobrom, lepom, plemenitom, velikodušnom, ljudskom, poštenom, čestitom, stvaralačkom, živom i još hiljadu bezvrednosti od istog brašna.

Do sada su mladi ljudi operisani od savesti, željni karijere, moći i novca po svaku cenu mahom bili prinuđeni da narečene vrednosti našeg društva usvajaju usmenim putem, kroz svakodnevnu praksu, kao deo lokalnih narodnih običaja i predanja, kroz usmenu i oralnu paradigmu. Naprosto, nije bilo institucije koja bi ovaj nezvanični, ali jedino priznati pogled na svet u našoj zajednici zvanično prenosila mlađariji. Takav deficit ključnih ustanova koje bi oblikovale mladost ove zemlje više se nije mogao trpeti.

Zvanični vakuum

Na kraju, strahoviti raskol između zvaničnih vrednosti, između svega onoga što je zapisano i usmene tradicije, stvarnih načela po kojima naš svet živi i radi – toliko je dubok da podseća na beskrajnu provaliju ili bezdan bez dna. Zvanični zakoni i propisi su jedno, stvarnost je nešto sasvim drugo, između te dve sfere gotovo da nema dodirnih tačaka. Zvanični moral zapravo i nemamo, jer se ovde religija nikad nije ozbiljnije ukorenila, pa hrišćanska etika naprosto nije nešto što igra značajnu ulogu u oblikovanju svakodnevnog ponašanja, uprkos silnim zaklinjanjima u pravoslavlje.

Građanske klase i nema, pa nema ni građanskog morala. Kod nas je nezamislivo postojanje sloja ljudi o kojem piše Sebastijan Hafner, čiji je državnički ideal Fridrih II, a filozof čije ideje smatraju svojim Imanuel Kant. Hafner piše o jednom delu nemačkog društva kojem je pripadao njegov otac, stari sudija, strastveni ljubitelj književnosti, pobornik kantovske etike, pripadnik građanstva sa jasnim idealima, moralnim kodeksom i predstavama o obavezama prema drugima. Naravno, kod nas bi neka druga imena figurirala, ali govoriti o sloju ljudi kojima su, recimo, Dositejevi spisi vodič za moralno ponašanje, a državnički uzor, šta znam, na primer Koča Popović – jednostavno je komično. Nema ovde ničeg sličnog.

Komunistička etika je davno pala u zaborav, bačena je u ropotarnicu istorije, a o antifašističkom nasleđu i vrednostima ovog ideološkog usmerenja takođe je komično govoriti u društvu koje rehabilituje četnike i ostale kvislinge. Tako da se ono malo propovedi o moralu, časti, poštenju, o tome da ne treba krasti, otimati i slično – drži pitaj boga na čemu. Kao da takve preporuke za život lebde u nekakvom apsolutnom vakuumu, bez ikakvog oslonca i uporišta u praksi, kulturi, istoriji, religiji, filozofiji, etici, bez bilo kakve reference.

Ustav drumom, stvarnost šumom

Jedino što postoji kao nekakav oficijelni normativni okvir su Ustav i zakoni, ali ti spisi nikakve veze sa životom nemaju. U Ustavu, recimo, stoji: “Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite”. U stvarnosti niko živi ne zna šta je to ljudsko dostojanstvo, niti može da objasni na čemu bi se to famozno dostojanstvo zasnivalo, niti bi ikoga mogao da ubedi da tako nešto uopšte postoji na dunjaluku.

Prezir prema svakome, pogotovo prema onom ko stoji niže na društvenoj lestvici – to je ideja vodilja našeg društva, kakav crni ustav, kakvo vajno dostojanstvo. Ono što je Josif Brodski govorio za rusko društvo, podjednako važi i za naše, nismo mi uzalud rusofili do poslednjeg mekog i tvrdog znaka: “Reč je o tome da je osnovna tragedija ruskog političkog i društvenog života u ogromnom nepoštovanju čoveka prema čoveku – uopšte, ako hoćete, u preziru”.

U Ustavu takođe piše: “Svako ima pravo na slobodan razvoj ličnosti, ako time ne krši prava drugih zajemčena Ustavom”. Čuj, slobodan razvoj ličnosti, šta je to uopšte? Kakav crni razvoj kakve crne ličnosti, i još slobodan? Pa ovde i dalje važi poslovica “Pognutu glavu mač ne seče”, a na najvećoj ceni su oni koji su se “snašli”, što će reći namakli lovu i moć služeći se svim sredstvima, u prevodu – kradući od drugih zahvaljujući svojim partijskim vezama. Ćuti i trpi, strpljen – spasen, jači tlači, sila Boga ne moli, čija sila – toga i pravda: tako glase naši kategorički imperativi.

A u Ustav smo stavili sve same himere i halucinacije: slobodu mišljenja i izražavanja, slobodu govora, zabranu diskriminacije, jednakost pred zakonom, vladavinu prava, zabranu rasne, nacionalne, verske ili druge neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti. Problem je, naravno, što smo sve to prepisali, što je sve to uvezeno, i to tek onako, reda radi, svi imaju ustav i neke zakone, pa hajde i mi, kad se već mora, sve držeći figu u džepu donećemo te neke propise u pisanoj formi, ali ćemo i dalje živeti po naški, onako kako smo navikli. A da bismo zaštitili bezakonje i poštovanje gorenevadenih bezvrednosti, proglasićemo ih nacionalnim identitetom, narodnom svetinjom, totemom, božanstvom – i Bog da nas vidi. Bog u kojeg, normalno, ne verujemo, pogotovo ako smo pravoslavci.

Kolektivizam naš nasušni

Univerzitet koji će osnovati bezbožna crkva i razbojnička država konačno bi mogao da ukine nepodnošljivi raskol između zvaničnog vaspitno-moralnog katehizisa zapisanog u zakonima i stvarnog morala, svakidašnje prakse i narodnih običaja. Dosta je bilo robovanja zapadnjačkom importu, konačno je došlo vreme da budemo svoji na svome.

Jedino što malo škripi u čitavoj priči jeste to što univerzitete pohađaju dobrano formirane individue, a istinski vaspitni uticaj bi trebalo započeti u znatno ranijem uzrastu. Zato očekujemo da će posle ovog početnog udarca Vlada i SPC zajedničkim snagama osnovati i srednje i osnovne škole, a zatim i predškolske ustanove, vrtiće i jaslice.

Pa neka se mlađarija od najmanjih nogu uči da nema nikakve etike, morala, duha, umetnosti, filozofije, mišljenja, pevanja, stvaranja, ideala, slobode, vrednosti – da su sve to puke pričine, izmislice nekih dokonjaka, već da postoje samo snalaženje, otimačina, grabež i srodne delatnosti bliske našem poimanju sveta. Kod nas odavno, verovatno oduvek, niko ne veruje u samu stvar, pogotovu onu koja bi trebalo da bude srž nečije egzistencije: pravnici ne veruju u pravo, pisci u književnost, novinari preziru pismenost, profesori ne veruju u obrazovanje, popovi ne veruju u Boga, i tako redom.

A čak i ako pristojno rade svoj posao, dobro znaju da je to sporedno, a da je glavno nešto drugo – povinovanje opštem konsenzusu, ništavilu i besmislu. Kolektivizam naš nasušni, jedini Bog kojem se klanjamo. Praznina, duplo golo, pustoš, nigde ništa, nigde nikog. Ili, što bi rekao Pesoa: “Velike su pustinje i sve je pustinja”. Naš kolektiv to najbolje zna, iz bezličnog iskustva.

(Nomad.ba)