Viktor Orban, jedan od najdugovječnijih evropskih autokrata, ispraćen je od mađarskog naroda u ropotarnicu prošlosti, a onda i na povijesnu deponiju gdje mu je i mjesto. Taj islamofobični, trbušasti čovječuljak s Putinovom značkom na reveru unazadio je i Mađarsku i Evropu, ali još više – raspirio ultradesno sjeme od slovačkog Fica na sjeveru do Vučića i Dodika na jugu u srpskom svetu. I ko god ga je podržao – autokrata je. Od Trumpa do Putina.

Pa se nameće jedno sasvim ljudsko pitanje: hoće li u cijelom RS-u, ili makar u Laktašima, biti proglašen dan žalosti zbog Orbanovog pada od strane Dodika i ekipe koja je ljubila Viktoru skute?

Pad dvije iluzije

Jer ovdje ne pada samo jedan političar. Ovdje se ruše dvije opasne iluzije.

Prva je ona o nekakvoj “hrišćansko-putinovskoj Evropi”, mitskom prostoru u kojem su demokratija i ljudska prava tek ukras na papiru, dok stvarnu vlast drže vođe koji “znaju šta rade”. Orban je bio simbol te fantazije sa svojim ortačkim kapitalizmom. Njegova Mađarska je godinama predstavljana kao empirijski dokaz da se može vladati tvrdom rukom, gaziti institucije, ušutkavati medije i ostati neka vrsta evropskog uzora za autoritarne snove.

Druga iluzija je još opasnija: da vlastodršci poput Vučića i Dodika mogu trajati vječno.

Zato ovaj pad boli. Zato ledi pogled. Domino efekat je nad glavom, da ne kažem glavana.

Jer ako je Viktor iz Budimpešte, čovjek koji je od 2010. preorao ustav, savio institucije pod svoju volju, disciplinovao medije, pretvorio strah od migranata u političku religiju, mogao pasti – onda može pasti svako. Itekako.

Mađarska i RS

Sjetimo se samo kakvim je riječima Milorad Dodik ispraćao svog političkog saborca Orbana u izbornu bitku prije neki dan. “Mađarska i Republika Srpska dijele iste vrijednosti”, napisao je. “Orban je lider koji ima hrabrosti da štiti nacionalne interese i slobodu svog naroda.”

Prevedeno na jezik stvarnosti: divljenje modelu u kojem jedan čovjek postaje država, a država njegov privatni alat.

U tom ogledalu Dodik vidi sebe. Ili bi barem volio da vidi sebe.

Zato Orbanov poraz nije samo mađarska priča. To je politički zemljotres koji se osjeća od Budimpešte do Banjaluke. To je pucanje jednog narativa koji je godinama hranio balkanske autokrate: da je demokratija slaba, da su institucije prepreka, da narod traži vođu, a ne sistem.

Orban je bio dokaz te teze. Sada je postao njen grobar.

U Laktašima bi, dakle, mogla da zavlada tišina. Ona neprijatna, kada shvatite da se nešto krupno promijenilo, a niste sigurni kako to objasniti svojim sljedbenicima. Jer kako sada objasniti da “model” više ne postoji? Kako uvjeriti ljude da je put kojim ih vodite siguran, kad je najjači primjer tog puta upravo završio u političkom otpadu?

Teško.

Jer autokratije funkcionišu na mitu o nepobjedivosti. Dok god vođa izgleda nepobjedivo, sistem stoji. Onog trenutka kad padne – sve počinje da se klima. Ljudi počinju da postavljaju pitanja. Strah popušta. Ironija se vraća u javni prostor. A to je početak kraja.

Svjetski signal

Zato ovaj poraz nije lokalna vijest. Ovo je signal.

Signal da ni propaganda, ni kontrola medija, ni nacionalistička retorika, ni stalno prizivanje neprijatelja ne mogu zauvijek sakriti stvarnost. A stvarnost je jednostavna: građani prije ili kasnije shvate da su prevareni.

Orban je vladao godinama uvjeravajući Mađare da ih štiti. Na kraju su odlučili da im takva “zaštita” više ne treba.

I tu dolazimo do ključne tačke.

Šta će se desiti kada isti zaključak počnu donositi građani u Srbiji? Ili u Republici Srpskoj?

Jer obrazac je isti. Retorika je ista. Strahovi su isti. I obećanja su ista.

Razlika je samo u vremenu.

Zato bi danas u RS-u zaista mogao biti dan žalosti. Ne zbog Orbana kao čovjeka, nego zbog kraja jedne političke fantazije. Zbog pucanja balona u kojem su živjeli oni koji su vjerovali da se može vladati bez ograničenja, bez odgovornosti i bez kraja.

Jer kraj uvijek dođe.

I to najčešće onda kad ga niko od njih ne očekuje.

Žalost već traje

U tom smislu, Orbanov pad je mnogo više od promjene vlasti u jednoj zemlji. To je poruka svima koji su godinama gradili svoje male, balkanske verzije Budimpešte: račun stiže.

A kada stigne, nema više prijateljskih sastanaka, nema tvitova podrške, nema velikih riječi o “suverenitetu” i “identitetu”.

Ostaje samo politička realnost.

I ona je neumoljiva.

Zato pitanje s početka više ne zvuči kao šala. Ono je dijagnoza.

Hoće li u RS-u biti dan žalosti zbog Orbanovog poraza?

Možda i neće biti zvanično proglašen.

Ali u glavama onih koji su u njemu vidjeli uzor – već traje.

(Hayat.ba, foto: Beta-AP)