Da je sreće bilo prije 35 godina, pa da su napori hrvatske vojske dali željeni rezultat, a dio zapadne Bosne postao teritorij Hrvatske, da je, kažem, bilo sreće i nemiješanja međunarodne zajednice u srpsko-hrvatski projekt podjele BiH, danas bi Mostar, prelijepi grad na Neretvi, bio dio izdašne turističke ponude Hrvatske. Što, međutim, ne znači da barem hrvatski dio toga i danas podijeljenog grada ne pripada dušom i srcem Hrvatskoj, dok se bošnjačko stanovništvo i dalje tretira poput otpadnih voda Mostara.

To što dobar dio građana Mostara živi upornu isključivost prema matičnoj državi BiH ima se zahvaliti hrvatskoj politici i prema tom gradu, i prema ostalim mjestima zapadne Hercegovine iz koje su Bošnjaci mahom iseljeni. Uspjeh podjele na nas i njih – svjesno etabliran u Hrvatskoj i radikaliziran u dekadi ove hadezeove elite – uvjerljivo je preslikan upravo u Mostaru, a jedan nedavni događaj savršeno oslikava duboki moralni cinizam vječnog šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića, intimusa hrvatskog premijera i njegove ergele. Elem, stavio Čović na glavu židovsku kapicu, pa u ime sjećanja na holokaust održao još i govor – human i etičan – o tome kako se zlo ne smije ponoviti, kako je baš zbog toga sjećanje važno…, a bio je uz njega i izvjesni Amir Kabiri, Izraelac, direktor mostarske tvornice Aluminij, suvlasnik hrvatskog nogometnog kluba Zrinjski i šef Židovske općine u Mostaru. Taj, kao da je ispao iz crnog HDZ-ova šinjela, koristi svaku priliku da za krvavi rat na Bliskom istoku krivi isključivo Palestince koji su za njega otprilike ona sorta kakva su za Čovića Bošnjaci u Mostaru. Za koje bi bolje bilo da ih nema.

Stav toga Kabirija prema izraelskom uništenju Palestine istovjetan je naime stavu HDZ-a prema zločinima hrvatske države u ratu s Bošnjacima i pokušaju prisvajanja dijela BiH. I koliko moraš biti moralno deficitaran, znajući da dok laprdaš o potrebi sjećanja na holokaust, tek malo dalje ruši se spomenik onima koji su se borili protiv fašista i njihova zatiranja svakog traga postojanju Židova? To jest spomenik za 77 igrača nogometnog kluba Velež koji su se pridružili partizanima i poginuli u NOB-u. Pedeset je godina spomenik s tri kraka – simbol tri naroda u zajedničkoj borbi protiv okupatora – stajao na stadionu, jest doduše ’93. „obučen“ u hrvatsku šahovnicu, da bi ga se konačno srušilo, jer je, eto, „prostor dosta skučen“. Bagerom je tako ubijeno sjećanje i na partizansku momčad i na, svakom dobrom hadezeovcu mrsko, razdoblje antifašističke borbe.

Do 90-tih Mostar je, lišen nacionalističke podjele, disao za svoj kultni klub Velež, da bi 1993. stadion postao mjesto užasa za bošnjačke stanovnike, pa kao u svim fašističkim režimima i hrvatskoj vojsci poslužio za sabirni centar otkuda su uhapšeni Bošnjaci deportirani u logor Heliodrom. Već prvog dana na stadionu je okupljeno skoro 4.000 ljudi koje su vojnici Hrvatskog vijeća obrane, iscrpljene žeđu, glađu i strepnjom, krcali u autobuse i odvodili u logore – sve opisano na haškom suđenju šefovima hrvatske paradržave Herceg-Bosne.

I kao što su Bošnjaci u ratu protjerani preko Neretve, iz zapadnog u istočni dio grada, tako je protjeran i Velež, dekretom premijera samoproglašene Herceg-Bosne Jadranka Prlića, kasnije u Hagu osuđenog za ratne zločine, od kojih su brojni počinjeni upravo na Veležovom stadionu „Pod bijelim brijegom“. Stadion je preuzeo novonastali hrvatski klub Zrinjski, uz nogomet korišten često za proustaške derneke, poput parade postrojbi Hrvatskog vijeća obrane koje zborno pjevaju ustašku pjesmu: Evo zore, evo dana…

Iz Veleža, tobože tek privremeno premještenog s njegova stadiona, nakon rušenja spomenika, poručuju kako to nije samo fudbalski klub, nego ideja otpora nepravdi, te da imena njihovih 77 ubijenih igrača, među kojima je devet narodnih heroja, nisu fusnota historije već temelj moralnog identiteta grada. Jer već u jesen ’41. gotovo cijeli tim odlazi u partizane, sobom nose Veležove dresove s crvenom zvijezdom, a njih 77 nikada se neće vratiti.

Ubijanje uspomene na tu mladost jest rezultat pogubne nacionalističke politike importirane iz Hrvatske, nasilne reinterpretacije povijesti čiji je egzekutor onaj cinični lik koji će na Jevrejskom groblju lamentirati kako je Mostar grad „koji neće šutjeti pred mržnjom, već će čuvati dostojanstvo svakog čovjeka“, dok je mehanizacija rušila memorijal baš onima koji su živote dali braneći i Židove. A izjava kako je spomenik veležovim partizanima srušen zbog skučenosti prostora ravna je morbidnoj tvrdnji ustaškog gradonačelnika Zagreba, mesara Ivana Wernera iz ’41. da se – 70 godina nakon izgradnje – židovska sinagoga ne uklapa u glavni grad NDH, pa je dao srušiti. Nije izgrađena ni do danas, a kako i bi u državi u kojoj koalicijski partner HDZ-a, član parlamenta i bivši ministar upravo proizvodi novi skandal, javno pjevajući odu ustaškom poglavniku Anti Paveliću, kao „vođi svih Hrvata“, i to uz prijeteću posvetu šefu SDSS-a Miloradu Pupovcu.

Zato tužno pitanje za ulickanog premijera – monarha i pokrovitelja razbuktale mržnje: Može li niže? Tamo bageri, ovdje pjesma. Sve pod egidom ustaštva, kao društveno ustanovljene mjere patriotskog hrvatstva. A sve jednaki poraz temeljnih civilizacijskih vrijednosti.

(Tačno, foto: Pixabay)