Duboko je i bolno pitanje „zašto neće i ne može biti bolje?“ To je suštinsko pitanje koje ne poznaje brza rješenja i paušalne odgovore. Ono otvara širok prostor za raspravu o psihološkim, sociološkim i političkim mehanizmima koji se ponavljaju kroz istoriju. Ne postoji samo jedan jedini razlog za status quo u našoj zemlji, ali je moguće navesti one koji se najčešće izdvajaju.

Ljudi koji su doživjeli nasilje, poniženje ili gubitak često ostaju bez adekvatne i stručne pomoći, te im se na taj način oduzima pravo da izraze ili prerade tu traumu. Kada ta bol ostane potisnuta ili neartikulirana, ona se vremenom transformiše u bijes, nerijetko i u mržnju, kao i potrebu za osvetom, koja ne mora uvijek biti konkretizovana u fizičkom obliku, već se može ispoljavati i u verbalnim oblicima. U psihologiji je taj fenomen poznat pod pojmom „identifikacija sa agresorom“. U tim procesima žrtva preuzima obrasce ponašanja onoga ko joj je nanio bol, jer se takav vid ponašanja, paradoksalno, doživljava kao način vraćanja kontrole i preživljavanja.

Kada se bol, gubici i patnja pretoče u kolektivni identitet („mi smo vječne žrtve“), tada automatski nestaje nijansirano razmišljanje. Svijet i događaji se počinju posmatrati u podjelama na „mi“ i „oni.“  Sve što „oni“ rade vidi se kao prijetnja, a sve što mi radimo opravdava se kao „nužna odbrana“.

I tu smo svi zajedno u velikom problemu postavljajući sami sebi stupice i prepreke ka bilo kakvom napretku, podržavajući uvijek isto stanje protiv koga se većina buni, ali uglavnom sasvim nesvjesno i učestvuje u tom vrzinom kolu jer političke elite i mediji vrlo svjesno koriste kolektivne traume kako bi homogenizirale društvo i opravdale nove oblike nasilja.

Priče o ugroženosti se instrumentaliziraju da bi se stvorila jaka slika i narativ u kojem svi učestvuju, tako da onda većinsko stanovništvo, ali i same žrtve postaju sredstvo u rukama moćnika, što dovodi do toga da društvo gradi kolektivne mitove o sebi kao vječnim žrtvama. Plodno tlo za ovakva stanja i procese svakako su u totalnom odsustvu pravde, jer neprerađene traume nisu samo psihologija ličnosti, već je to i te kako politički projekt. Lideri, ali i mnogi novinari jako dobro znaju da ranjeni ljudi traže smisao, pa im ga konstantno nude u podjelama stanovništva na nacije i pripadnosti istima.

Bez obzira na stare tvrdnje da je Bosna i Hercegovina postojala i opstajala, mnogi se hvataju za tu izreku kao pijan plota, jer im je tako jednostavnije opravdati dešavanja u zemlji zbog nedostataka metoda koje bi se suprotstavile razaranju države koje se već godinama unazad potpuno nesmetano odvija.

Ponavljanje ove mantre bez ozbiljnog i planskog rada uopšte ne čudi u zemlji piramida i iscjelitelja sa skenerima u očima koji izvrsno zarađuju na ljudskoj gluposti, tako da bez obzira koliko to stereotipno zvučalo narod ipak ima realno društveno uređenje i političare koje zaslužuje.

Statistika od prije par godina pokazala je da je protiv mješovitih brakova 43% Hrvata u Bosni i Hercegovini, 33% Bošnjaka i 55% Srba, na šta je Srđan Puhalo uzviknuo: „Ovu zemlju mogu spasiti samo Bosanci i Hercegovci“, u čemu je bio potpuno u pravu jer se danas više skoro pa i ne spominju u ozbiljnim tekstovima i retorikama političara, bili oni lijevo ili desno orijentisani, a sve se svelo na grupacije i omjere između Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Možemo se naravno žaliti na „Dejton“, to je uvijek sigurna karta, ali ni u jednom jedinom kontekstu taj isti sporazum ne zabranjuje priču, retoriku i iskazivanje državljanstva i građanske, sekularne svijesti umjesto nacionalnih podjela. Dakle, dobrovoljno se pristalo na to, bez trunka razmišljanja, kao da je razum davno odustao od svakog pokušaja.

Ni izborni zakon takav kakav jest, koji svaki put de facto pretvara opšte izbore u lokalne, te ozbiljno narušava glas građana i dovodi ih u neravnomjernu poziciju, nije prepreka za sljedeće:

– građenje paralelnih građanskih prostora, izvan sistema

– testiranje građanskih inicijativa na izborima

– dekodiranje sistema i demistificiranje lažnih zaštitnika naroda

– totalna promjena retorike

– bacanje plašta žrtve sa sebe

– pametna, sistematska međunarodna strategija, ne protiv stranaca, nego protiv njihove dvoličnosti, koja jednostavno mora biti precizna, etički i politički artikulirana

– identificiranje ključnih slabosti OHR-a i EU u Bosni i Hercegovini (npr.  podržavanje etničkih lidera u ime stabilnosti)

– dokumentiranje i arhiviranje njihovih slabosti i posljedica po cjelokupno društvo, te organizovani pritisci da se izjasne da li su za građansku državu ili za trajne podjele.

Međutim, nisam sigurna da bilo ko u Bosni i Hercegovini ima bilo kakav ozbiljniji i dugoročniji plan za bilo šta, mada želja svakako ima u izobilju, i tu se onda postavlja jedno važno reflektirajuće pitanje – koliko zaista želimo da doprinesemo društvu, a koliko želimo da doprinesemo sami sebi.

Obično se „djelovanje“ svodi na situaciju u datom momentu, konstatovanje kad je već sve gotovo, stalnu reprodukciju istoga umjesto produkciju novoga. Oni koji produciraju nešto novo nisu interesantni ni društvu u cijelosti ni političkoj eliti, što ukazuje ponovo na duboku traumatizaciju društva i idealno okruženje za upravo tu elitu, a što automatski ne znači i da sva elita mora biti bogata, već nažalost nju mogu sačinjavati i oni koji imaju drugačije sitnosopstveničke interese.

Obećanja, radosti i navijanja naravno ima! Ona su zamijenila rad i normalan život čovjeka koji savija kičmu ograđujući i štiteći se svojim vlastitim mikrosvijetom koji se svodi na preživljavanje i snalaženje iz dana u dan. Mentalitet male palanke s kompleksom velike sredine tako se proširio kao kakva epidemija, a sam pojam je vrlo zanimljiv i često paradoksalan, te jasno prisutan kako u Bosni i Hercegovini tako i na širem postjugoslovenskom prostoru. Taj fenomen je već jako dobro opisao Radomir Konstantinović, pa nema potrebe da se ovdje ponavlja jer se lako uočava u ponašanju i razgovoru s ljudima.

Političari malih prostora, poput RS-a ili Federacije, nikada ne mogu biti svjetske diplomate i već tu ujedno u vodu pada svaki pokušaj ekonomske izgradnje zemlje, jer oni nisu dorasli ni u komunikaciji, ni pregovorima, a ni diplomatiji, koja se vodi oko, a bez dobrobiti Bosne i Hercegovine.  

To jednostavno znam jer sam srela i mnoge diplomate iz svijeta i vodila duge razgovore s njima. Način ponašanja, pristup problemu, medijsko razotkrivanje korupcije i jaki pritisci civilnog društva uveliko se razlikuju u Evropi i u našoj zemlji. Sigurno da će mnogi reagovati nakon ove rečenice, jer „šta zna ta Evropa, kad su i oni u problemu“,  što ujedno oslikava nikakvo ili vrlo šturo poznavanje društveno-političkih sistema zapadnih zemalja, a to opet ide njima u korist, a nama na štetu. U takvom okruženju instrumentalizovana je i kolektivna svijest ljudi, pa je nemoguće da dođe do bilo kakve promjene sve dok ne počnemo mijenjati i sami sebe, svoju kritičku svijest i želju za društvenom a ne privatnom koristi.

Ovdje je važno zastati na trenutak i razjasniti zašto ljudi često misle ili sebe ubjeđuju da „rade“ za širu društvenu zajednicu, dok u suštini rade za svoje lične interese (novac, moć, status) ili glume „zaštitnike naroda i pravde“ kako bi učvrstili vlastitu poziciju. Ovakve pojave više nisu usamljene, već su postale obrazac koji se koristi u javnom prostoru vrlo moćno sa dugoročnim posljedicama po cijelo društvo, koje sve više tone u bespomoćnost i apatičnost.

Psihički mehanizam takvih ljudi je vrlo jednostavan i jednostavno vodi ka samoopravdanju. Većina ljudi sebe ne žele vidjeti kao sebične ili željne moći, pa se upravo zbog toga pojedinci ubjeđuju da rade za zajednicu iako ih u principu vode lični interesi. To samozavaravanje im omogućava da žive sa osjećajem moralne nadmoći.

Kod nekih ljudi postoji urođena ili naučena potreba da vjeruju da su jedini sposobni „urediti stvari, organizovati ljude, voditi različite organizacije“ i slično, što se javlja zbog inflacije ega, nesigurnosti prikrivene autoritetom i osjećaja mesijske misije.

U društvima gdje institucije slabo rade ovakvi likovi se razvijaju kao gljive poslije kiše, a kada je sistem neuređen poput našeg pojedinci često na ovaj način dolaze do brzog uticaja, resursa i klijentelističkih mreža. To stvara uvjerenje da upravo ta ličnost ima „posebnu ulogu“, jer sistem objektivno ne radi na principu timova i stručnosti.

Sve ovo nije svojstveno samo političkoj sceni, već je postalo obrazac ponašanja, jer šire društvene zajednice potpuno nesvjesno nagrađuju improvizovane vođe. Uz validaciju ovakvih obrazaca ponašanja raste i uvjerenje „vođa“ i „spasilaca“ da su nezamjenjivi.

Kompleksni društveni i politički problemi zahtijevaju timski rad, dugoročne procese i strukturu, međutim to je dosadna istina kojoj niko ne želi posvetiti vrijeme, te tako nemamo čak ni u zametku kontinuitet rada kroz dugi vremenski period, pa stalno upadamo u istu zamku bez obzira na to da li se radi o organizacijama, NVO-ima, savezima, političkoj sceni, medijima, pokretima, projektima ili nečemu sasvim drugome.

Ljudi koji glume zaštitnike naroda i žele da se iskažu sami, bez dobro organizovanog tima, vrlo dobro manipulišu strahom, nepravdom, osjećajem poniženja i potrebom za sigurnošću. S druge strane, kolektivna trauma stvara potrebu za vođom, te postoji duboka želja za „nekim“ ko će se „izboriti i donijet red“. Sve to je psihološka posljedica trauma, haosa i nesigurnosti.

Kad institucije i sistem ne funkcionišu, ljudi se okreću pojedincima i slijepo im vjeruju, što je potpuno pogrešno, ali i razumljivo. Dobar marketing, perfomans i narativ znaju sve zamagliti, pa se vjeruje nastupima „spasilaca“ koji imaju dobro izgrađenu retoriku i jasnu poruku koju ponavljaju. Ljudi vrlo rijetko prepoznaju manipulaciju kada dolazi u uvjerljivom pakovanju. Ukratko – ljudi vjeruju malim vođama jer trebaju nadu i osjećaj da će neko drugi riješiti sve ono što je preveliko i preteško za njih, a vođe vjeruju sebi jer trebaju smisao i vole mit u kojem su nezamjenljivi. U tome se zatvara cijeli krug manipulacije.

U stvarnosti promjene donose mali, stručni timovi zato što nijedna kompleksna struktura ne može zavisiti od jedne osobe. Različita znanja i kompetencije moraju biti u međusobnom balansu, a procesi nikako ne smiju biti personalizirani, nego strukturirani, dok se odgovornost redovno dijeli i provjerava. Samim tim su i timovi efikasniji i otporniji na izazove koje nose konkretne promjene u društvu.

Svaka ozbiljna reforma u istoriji bila je rezultat dobro organizovanih grupa, a ne „heroja“ koji sve sami rješavaju.

Iskreni reformatori govore o sistemima, procedurama i timskom radu, ne ističući sebe u prvi plan, te nude transparentnost u više manjih koraka, bez velikih ciljeva i velike retorike, te se ne vrte oko sebe kao jedine linije odbrane. Prave promjene su spore i zahtijevaju stručnu logistiku i stabilne timove.

Lažni spasioci nikad ne rješavaju probleme dokraja. Kada neko stalno proizvodi atmosferu hitnosti, panike, sukoba ili moralnog rata, on zapravo održava teren za vlastiti ego. Iskren lider želi kompetentne saradnike koji će ga kontrolisati i govoriti o rješenjima, a rezultati su mu dokumenti, analize i procesi. Lažni lideri sakupljaju sljedbenike, iskreni lideri sakupljaju stručnjake. Razlika je ogromna! Ljudi koji zaista rade za javno dobro imaju jasne rokove, mjerne ciljeve, procedure, transparentnost i uvijek nude modele kako nešto postići, a ne samo zašto nešto uraditi.

Izaći iz tog začaranog kruga gdje se društvo stalno vrti između raznoraznih „spasilaca“, razočarenja, apatije i novih „spasilaca“ moguće je, ali ne preko velike reforme, nego preko skupa manjih, precizno koordiniranih promjena, sa detaljnim i realističnim planom kako se to zaista može dogoditi. Pravi heroji su dosadni: tihi, stručni, istrajni i orijentirani na procese. Ali upravo takvi ljudi pokreću najdublje promjene.

Ukoliko društvo ostane zarobljeno u matrici pojedinaca „spasitelja,“ „heroja,“ posljedice se ne vide odmah – ali se akumuliraju, produbljuju i na kraju postanu strukturalni obrasci, dok se talentovani, stručni i odgovorni ljudi povlače, jer oni ne vole okruženja u kojima dominira egotrip. Dok se „spasioci“ bore za pažnju i slavu, kompetentni ljudi biraju tišinu, predan rad i stručnost koja u ovakvim okvirima postaje nepoželjna, a cjelokupan sistem stagnira i trune. Sve to uništava mogućnost stvaranja malih, dobro organizovanih timova – onih koji bi zapravo mogli mijenjati stvari.

Društva, zajednice, organizacije, pokreti, razni projekti i slični koji zavise od „spasilaca“ izgledaju stabilno, ali dugoročno su jako krhki jer nemaju mehanizme za samoodržanje, te se vrlo često urušavaju jer se oslanjaju na kratkoročne hitne mjere, pa se problemi rješavaju ad hoc, a ne planirano, dugoročno i stručno. Drugim riječima, „spasioci“ i „heroji“ mogu pokrenuti pokret i kratkoročne promjene, ali samo dobro organizovani i stručni timovi ga mogu održati uz jasne strukture, pravila i delegiranja odgovornosti.

Sve dok društvo i promjene u njemu zavise od pojedinaca, organizacija i NVO-a bez jasne strukture i stručnih timova cijeli sistem je na stalnom rubu kolapsa i urušavanja.

(tekst i foto: Tačno.net)