“Šta ako se utvrdi da je u ljudskom safariju, u turističkom ubijanju djece po Sarajevu, današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio na snajperskim položajima? A šta ako se utvrdi još nešto gore? Da je prvi javni posao Vučića bio — na okidaču snajperskog nišana?”

“Aleksandar Vučić je bio dobrovoljac na Jevrejskom groblju kod Slavka Aleksića neko vreme. Posle je prešao da radi na televiziji na Palama. Dakle, ima popriličan ratni pedigre.”

Vidite, ove rečenice nije izgovorio ni Dragan Bursać, ni Domagoj Margetić, ni Tužilaštvo u Milanu, ni Haaški sud. Ovo je, bez mucanja i bez trunke kajanja, kazao pred kamerama lično Vojislav Šešelj — politički i ideološki otac Aleksandra Vučića. Onaj isti Šešelj koji je zločin pretvorio u političkim program, mržnju u političku platformu i smrt u malograđanski razonodu.

Hoću vam reći: Vučićevo bivanje na snajperskim položajima povrh Sarajeva nije bila stvar koja se skrivala. Ne! To je bio ponos srpskih četničkih radikala. Ponos!

Pa zašto onda danas ne pretpostaviti, s ogromnom vjerovatnoćom, da je taj isti Vučić — tada mladi radikal, dobrovoljac, “junačina” iz studentskih klupa — na ovaj ili onaj način sudionik onoga što Italija danas istražuje pod imenom Sarajevo Safari?

Tu je bio. To se zna. To su rekli njegovi. Namjere i intencije su jasne.

Sve što ću reći u nastavku ne potiče iz krugova sarajevske raje, iz nekakvih “želja Bošnjaka”, niti iz „muslimanske propagande“. Ne! Izvori su mnogo gori, mnogo mračniji, i mnogo bliži Vučiću nego što bi mu to danas odgovaralo:

-Šešelj ga je smjestio na Jevrejsko groblje.

-Zoran Krasić, šef pravnog tima Radikala u Hagu, potvrdio je njegovo dobrovoljačko učešće.

-Vojvoda Mirko Blagojević javno je izjavio: “Vučić je kao student došao u BiH i bio dobrovoljac.”

-Snimci iz 1993. godine prikazuju osobu nalik Vučiću, sa puškom, rame uz rame sa Aleksićevim ljudima.

-A sam Vučić je, a ovo ja ključno, u izjavi za ‘Dugu’ 1994. godine rekao:
“Kad je počeo rat u Bosni, ja sam otišao u srpsko Sarajevo i prijavio se kao dobrovoljac. Bio sam neko vreme na Jevrejskom groblju.”

Na tom istom Jevrejskom groblju — da ne okolišamo — smješteni su snajperski položaji s kojih su godinama ubijani ljudi po Sarajevu. Djeca. Trudnice. Starci. Ljudi koji su samo išli po vodu ili kruh.

A baš ti položaji, kako danas tvrdi istraga u Milanu, bili su među najskupljim, najtraženijim, “najluksuznijim”lokacijama za bogate evropske i svjetske zlikovce koji su dolazili da pucaju na ljude kao na divljač.

To je bio ljudski safari.

Turizam smrti.

Uživo.

I pitanje glasi, jednostavno i jezivo:

Ko im je držao puške? Ko je otvarao vrata tog pakla? Ko je bio tamo? Ko je činio logističku pozadinu?

Italija je pokrenula istragu.

Srbija je pokrenula kontrapropagandu

Dok se u Milanu otvara dosje težak kao sramota jednog kontinenta — jer je riječ o Italijanima koji su plaćali ubijanje Sarajlija — srbijanski mediji rade ono što jedino znaju: negiraju, relativizuju, izvrću i lažu.

List kojim “Večernje novosti” upravlja Milorad Vučelić, nekadašnji Miloševićev propagandista, danas Vučićev glasnogovornik, lansira naslov:

“Sarajevo ‘safari’ nišani Srpsku.”

Kakva bestidna laž.

Kakva hladna, dobro organizovana industrija poricanja.

Ti isti mediji, godinama, negirali su i genocid u Srebrenici, i logore, i žive lomače, i masovne grobnice, i zločine za koje postoje presude iz cijelog svijeta.

Zato nije čudo da negiraju i Sarajevo Safari.

Ali je novo, i opasno po njih, što ovaj put istragu vodi druga država.

Ne Sarajevo.

Ne BiH.

Ne Haag.

Nego — Italija.

I onda pravna bomba

Država čiji su građani plaćali tuđu krv.

A tamo se laži ne primaju tako lako. Tamo se papiri važu hladno, pravno, precizno. Tamo se ime Aleksandra Vučića pojavljuje na stolu rimskih tužilaca, ne kao predsjednika Srbije, nego kao osobe čije se ratno djelovanje ispituje u kontekstu međunarodnog kriminala.

Hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić — koji je već raskrinkao brojne kriminalne hobotnice u regiji — iznio je nešto što trese vrh Beograda:

-da postoje snimci, fotografije i svjedoci koji potvrđuju Vučićevo prisustvo na Jevrejskom groblju,

-da je tamo bio u vrijeme kad su se ljudski safariji odvijali,

-da je izbjegavao kamere jer je u rukama nosio pušku, a ne “kišobran”,

-da je, po svemu sudeći, bio na položaju koji je bio dio “turističke” ponude lova na ljude.

Jedan Margetićev opis udara ravno u stomak:

“Snimka dokazuje da je Vučić bio upravo na mjestu gdje su se ljudski safariji odvijali i gdje su bogati lovci iz Evrope i svijeta dolazili ubijat ljude.”

Razumijete li težinu ovoga?

Ovo više nije politička debata.

Ovo je itekako krivična materija.

A onda — srž stvari. Ono neizbježno pitanje:

Ako je Vučić bio na tom položaju — a njegovi najbliži to potvrđuju — onda je samo jedno pitanje ključno:

Šta je tamo radio?

Jer se na tim položajima nije sanjala demokratska Srbija.

Nisu se pisali govorčići o evrointegracijama.

Niko tamo nije držao kišobran, termos čaja ili bukvar iz Marksizma.

Tamo se pucalo.

Tamo se gađalo.

Tamo se ubijalo.

I zato je logično, strašno logično, i strašno jednostavno pitati:

Je li Aleksandar Vučić učestvovao u ubijanju civila u Sarajevo Safariju?

Ne zato što to neko želi.

Nego zato što se to moralo desiti.

Jer je to bila funkcija njegove jedinice.

Jer je to bio zadatak položaja.

Jer se za to zlo tamo nalazilo.

“Nisam znao.” “Bio sam mlad.” “Nosio sam kišobran.”

Godinama poslije, Vučić je pokušavao minimalizirati svoju ulogu.

Ali problem je što istina curi iz Srbije — ne iz Sarajeva.

Kad Šešelj kaže da si bio dobrovoljac na Aleksićevim položajima…

Kad snimci pokazuju čovjeka nalik tebi sa puškom u ruci…

Kad priznaješ u intervjuu da si bio na tom istom mjestu…

Kad se to poklopi sa svjedočenjima i jednom međunarodnom istragom…onda je tvoja riječ — nula.

I zato je ova priča toliko opasna za njega.

Jer nije došla iz Sarajeva.

Nego iz Beograda.

Iz njegovog krila.

Iz njegovog čopora.

Sarajevo Safari nije nikako završena priča

Ako Italija izvuče do kraja sve dokaze, ako dobiju svjedoke koji su godinama šutjeli, ako otvore dosjee Državne bezbjednosti, ako progovore ljudi iz Aleksićevog odreda — ovo može postati najveći međunarodni politički skandal na Balkanu od kraja rata.

Jer šta ako se utvrdi da je u ljudskom safariju, u turističkom ubijanju djece po Sarajevu, makar bio prisutan — a možda i sudjelovao — čovjek koji danas vodi Srbiju, pregovara o Kosovu, utiče na Crnu Goru, destabilizuje BiH i koketira sa Putinom?

Šta ako se utvrdi da je predsjednik Srbije bio — snajperista?

A šta ako se utvrdi još nešto gore?

Da je to bio njegov prvi politički staž.

Da je prvi javni posao Aleksandra Vučića bio — na okidaču snajperskog nišana?

A ne u Skupštini.

Zato Srbija urla. Zato propaganda brlja. Zato se sve poriče.

Jer Beograd dobro zna da se istina o ratu uvijek probije.

U Sarajevu, u Srebrenici, u Prijedoru, u Zvorniku, u Bijeljini, u Brčkom…

A sada bi mogla da se probije — u Milanu.

I zato je pitanje svih pitanja:

Ko je bio Aleksandar Vučić u Sarajevu 1992–1993?

Jer odgovor na to pitanje mijenja sve.

I o njemu.

I o Srbiji.

I o regionu.

I o onome što se danas naziva „srpskim svetom“.

Ako se utvrdi da je sudjelovao u Sarajevo Safariju, makar posredno — onda čovjek koji danas glumi državnika, reformatora i „mirotvorca“, nije ništa drugo nego zločinački snajperista koji je postao predsjednik.

A takva istina ruši čitavu zgradu laži na kojoj stoji politički poredak Srbije.

I zato ova priča neće nestati.

Koliko god Beograd pokušao da je uguši.

Jer krv uvijek progovori.

A Sarajevo pamti.

(CdM/foto: RFE)