„Sve je isto u mom kraju, samo mene više nema…“, otpjevao je komemorativni hor nakon 16 minuta šutnje za 16 ubijenih pod nadstrešnicom renovirane Željezničke stanice, na godišnjicu tog državnog zločina.

Desetine hiljada ljudi došle su u Novi Sad na najveći i najtužniji skup u historiji glavnog grada Vojvodine. To su, zapravo, desetine hiljada slučajno živih ljudi. Jer se svako od nas sasvim slučajno nije našao pod nadstrešnicom, 1. novembra 2024. godine u 11:52. Željeznička stanica je, naime, mjesto okupljanja u svakom gradu, mjesto odakle ljudi dolaze i odlaze. Sjede bezbrižno pod nadstrešnicom ili pak žure, slušaju muziku, pričaju, čitaju… 

I onda – odjednom, u jednoj jedinoj milisekundi – više ne postoje. U trenutku rušenja nadstrešnice poginulo je 14 ljudi. Dvoje je naknadno preminulo od povreda, a jedna djevojka je preživjela s teškim povredama. 

Sara Firić (6), Valentina Firić (10) i Đorđe Firić (53), Milica Adamović (6), Sanja Ćirić Arbutina (35), Mileva Karanović (76), Nemanja Komar (17), Miloš Milosavljević (21), Stefan Hrka (27), Anđela Ruman (20), Goranka Raca (58), Đuro Švonja (77), Vukašin Raković (69), Vasko Sazdovski (46). 

Anja Radonjić (24) preminula je od posljedica teških povreda u bolnici 17. novembra. Vukašin Crnčević (18) umro je 21. marta ove godine, također od posljedica teških povreda.

Teodora Martinko (24) je s veoma teškim povredama preživjela tu nesreću.

Godinu dana poslije, broj odgovornih za ubistvo s predumišljajem je – nula. 

Neposredno nakon pada nadstrešnice, režim je ogavno lagao da nadstrešnica uopće i nije bila rekonstruisana.

„Nevjerovatno je da 60 godina ta nadstrešnica nije obnovljena. Čak i kada je cijela stanica rekonstruisana, nadstrešnica nije. Neko će morati da objasni zašto“, rekao je Vučić, iskrivljen od laganja, isto veče nakon što je njegov režim korupcijom pobio sve te ljude. 

Već 1. novembra 2024. uvečer aktivisti studentske organizacije STAV (Studenti protiv autoritarne vlasti) organizirali su na Trgu slobode paljenje svijeća za žrtve. Tada je sve počelo. Već od 2. novembra građani i opozicioni aktivisti počeli su organizirati okupljanja tražeći odgovornost nadležnih. 

Ministar građevine, saobraćaja i infrastrukture Srbije Goran Vesić podnio je ostavku 5. novembra, navodeći da je to učinio „iz moralnih razloga“, jer se nesreća dogodila u resoru koji vodi, ali je odvratno slagao da niti on, niti ljudi koji „rade sa mnom nemaju ni trunku odgovornosti za tragediju koja se dogodila“. Za njim je 20. novembra otišao i ministar trgovine Tomislav Momirović, koji je bio Vesićev prethodnik u resoru građevine i tokom čijeg mandata su izvođeni radovi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, uključujući i nadstrešnicu.

Onda su Vesić i još neki navodno uhapšeni 21. novembra, a Momirović je navodno uhapšen 1. augusta ove godine. Opravdano se sumnja da oni, barem oni najprominentniji među njima, uopće i nisu ni u kakvom pritvoru. A da u pritvoru čame, ili su čamili, neki „sitniji igrači“ – među kojima je najviše, pogađate, nevinih ljudi. Trenutno su tri postupka u fazi istrage i još nije potvrđena nijedna optužnica, te stoga nije započet nijedan sudski postupak. 

Onda su se nedavno „sjetili“ da plasiraju priču kako je nadstrešnica pala zbog sabotaže, takoreći zbog terorističkog čina. Pa su za to optužili opozicionara iz Novog Sada Mišu Bačulova, koji se tog kobnog prijepodneva zaista nalazio na stanici. I koji je o tome javno govorio barem stotinu puta u prethodnih godinu dana. A onaj što se predstavlja za predsjednika Srbije je preko svojih zaglupljujućih medija zombiranom publikumu saopćio da je taj detalj „promakao“ režimu. Što reče jedan prijatelj – i ChatGPT bi im smislio bolju teoriju zavjere od te. Uostalom, da dodamo, ako biramo između vještačke inteligencije i prirodne gluposti – izbor je jasan. 

„Sve je isto u mom kraju, samo mene više nema…“, kaže ta pretužna pjesma. 

Šesnaest ljudi više nema, srce nam svima puca zbog toga, Novi Sad je ranjen grad, a Željeznička stanica s ogradom oko sebe djeluje sablasno i, što bi rekao kolega Zoran Strika, kao da predstavlja granicu između svijeta živih i svijeta mrtvih. Ali, drugi dio tog stiha – da je sve isto u našem kraju – potpuno je pogrešan. Jer, ništa više nije ni blizu isto kao što je bilo. 

Iako je povod tragičan, ishod je katarzičan: jedno zapušteno, devastirano i gotovo do kraja upropašteno društvo, nakon masovnog ubistva pod novosadskom nadstrešnicom, probudilo se iz duboke apatije u koju je bilo potonulo. 

Iz te apatije probudili su ga prije svega studenti. Na ponos nas koji im predajemo, pioniri buđenja Vojvodine i Srbije bili su naši studenti s Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, organizovana grupa STAV (Studenti protiv autoritarne vlasti). Oni su već 1. novembra 2024. uvečer izašli na centralni Trg slobode i pozvali građane da zapale svijeće za ubijene. S jasnom porukom: nije riječ o tragediji, već o državnom zločinu – o ubistvu. 

Potom je uslijedio do tada najveći skup u historiji Novog Sada, kada se 5. novembra uvečer, opet na poziv studenata, na gradske bulevare izlilo 30.000 ljudi.

A sada, na godišnjici obilježavanja masovnog ubistva, prema policijskim procjenama, na novosadskim bulevarima bilo je 160.000 ljudi. Što znači da ih je bilo i znatno više, jer je policija potpuno odana zločinačkom režimu. 

Ekipa iz STAV-a platila je skupu cijenu zbog svog aktivizma i zbog buđenja građana: Lazar Dinić, jedan od njih, uhapšen je polovinom marta ove godine i nakon toga je proveo više od sedam mjeseci u zatvorskom, pa u kućnom pritvoru. Njih šestoro iz STAV-a su i danas u egzilu, dakle gotovo osam mjeseci, jer su se u trenutku hapšenja nalazili na festivalu ljudskih prava „Znadu“ u Dubrovniku: Mila Pajić, Doroteja Antić, Anja Pitulić, Branislav Đorđević, Jovan Dražić i Dejan Bagarić. Svi oni su optuženi za „pokušaj rušenja ustavnog poretka“.

Kako? Na osnovu nezakonito prisluškivanog privatnog razgovora, koji je potom emitiran na režimskim kanalizacionim medijima, pa je tek kasnije stigao u tužiteljstvo. Dakle, klasični politički montirani proces kafkijanskog tipa.  Naravno, njihov slučaj nije jedini: procjenjuje se da u pritvorima i zatvorima danas u Srbiji ima barem hiljadu političkih zatvorenika.

Ali je slučaj STAV-a paradigmatičan.

Režim je namjerno ciljao baš njih, da bi ispitao reakciju javnosti, koja je ispočetka bila vrlo mlaka, pa čak i masovno sramotna, u smislu „ograđivanja“ od tobožnjih „terorista“. Ali se atmosfera u društvu i u tom segmentu promijenila, pa na suđenju koje je zakazano za 24. novembar režim ne može očekivati ništa drugo osim još jednog bolnog bumeranga – direktno u čelo. Da, zbog „pritiska javnosti“. 

U ovih godinu dana gledali smo kako su studenti blokirali gotovo sve državne fakultete. Gledali smo njihova pješačenja po cijeloj Srbiji. Gledali smo njihovo „biciklanje“ do Strasbourga i pješački maraton do Bruxellesa. Gledali smo kako se, na poziv studenata, građani organizuju u zborove. Gledali smo, naravno, i režimsku represiju: prebijanja, gaženja, hapšenja… Koja su, međutim, kao krajnji rezultat imala samo kontraefekat po kriminalce na vlasti – u skladu s formulom: što je jača represija, jači je i otpor. Gledamo, zapravo, kako je strah promijenio stranu. Samim tim, gledamo paranoju odlazećih zlikovaca i mafijaša. 

To, naravno, ne znači da oni neće u tom političkom samrtnom hropcu učiniti još neku štetu. Uostalom, riječ je, čak i personalno, o istim onim ljudima koji su tokom posljednje decenije 20. stoljeća aktivno sudjelovali u planiranju, organiziranju i provođenju nepojmljivih ratnih zločina, poput masovnih silovanja, etničkog čišćenja, genocida. Stoga ne treba imati iluzija da za njih ijedan ljudski život predstavlja bilo kakvu svetinju. 

Ali se sada njihova maligna politika izlila pred kućna vrata. I zato je panika tako velika, jer otpor ne samo da ne posustaje, nego raste i raste. Kao što raste i svijest o tome da je u historiji Srbije teško pronaći veće antisrbe od Vučića, Dačića, Vulina i sličnih. Antisrbe u smislu konkretnih materijalnih posljedica njihove politike po same Srbe. Tih nasljednika Milana Nedića, Dimitrija Ljotića, Draže Mihailovića. Tog ljudskog nesoja kojem je uspjelo ono što ni Anti Paveliću nije – da Srba gotovo nestane iz Hrvatske. Gdje god su Šešeljevi i Vučićevi radikali i Miloševićevi i Dačićevi socijalisti „branili“ Srbe – tu Srba uglavnom više nema. A i ako ih ima, žive nikada gore u historiji. O sramoti koju su nanijeli i mladim generacijama koje su potpuno nedužne, da se i ne govori. Pa se mirne duše možemo složiti s ocjenama da su upravo oni, a ne oni kojima prišivaju te etikete, najveće ustaše u historiji Srbije. 

Sve u svemu, ključne riječi za ovih godinu dana upornog i sve snažnijeg otpora su: povratak morala u društvo, povratak empatije i povratak solidarnosti. To su sasvim solidni temelji da se stvari grade ispočetka. 

Nadajmo se da će konačno biti shvaćena i veoma važna poruka Latinke Perović: Srbija ne smije gledati kolika će država biti, već kakva će ta država biti. A osnovni preduvjet za toliko nužan unutrašnji dijalog jeste da građani Srbije ovaj zloćudni režim sklone na izborima. 

Dakle, daleko od toga da je sve isto.

One scene od petka navečer iz Novog Sada, kada su desetine hiljada studenata i građana dolazile u naš grad uz veličanstven doček domaćina, to su bile scene čiste, nepatvorene ljubavi. Ona prosidba mladog Novopazarca, nakon više od 400 pređenih pješačkih kilometara, na Mostu slobode. I ona zajednička pjesma Amire Medunjanin, koju su zagrljeni pjevali mladi iz Pazara i ostalih dijelova Srbije i Vojvodine: 

Pjevat ćemo šta nam srce zna
Pjesme sa svih strana planina
Čujte me, ljubavi sam žedna
Jer je pjesma jedna nama suđena 

Pa još kad tome dodamo solidarnost iz dijaspore i solidarnost iz regiona…

Što bi rekli naši iz STAV-a, koji su stajali ispred Ambasade Srbije u Zagrebu: „Jedan svijet – jedna borba!“ 

Daleko je to od toga da je sve isto u našim krajevima…

(Radio Sarajevo)