Pišem ovo kao jednu – kako bih rekao – kolumnu koja ne želi biti „uravnotežena“. Cilj joj je da ime i djelo zločinca Nebojše Pavkovića sagleda onako kako ga je vidjela većina žrtava: bez uljepšavanja.

Danas će ratni zločinac Nebojša Pavković biti sahranjen u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.

Zvuči kao crni humor, kao neka bizarna scena iz kakvog nadrealnog filma, kao vic u kojem su svi već mrtvi, samo se još niko nije sjetio da ugasi svjetlo.

Ali nije vic. To je Srbija 2025. godine. Zemlja u kojoj je ratni zločinac – zaslužni građanin.

Zemlja u kojoj su murali Ratka Mladića svježe iznikli kao ikone.

Zemlja u kojoj je Vojislav Šešelj profesor nacionalne patologije u direktnom prenosu na Happy televiziji.

Zemlja u kojoj je Novak Đukić, ubica tuzlanske mladosti, slobodan čovjek.

Zemlja u kojoj Vladimir Lazarević, osuđeni za ratne zločine, drži predavanja, dok ga mladi ljudi zovu “čika Vlado”.

I zemlja u kojoj u konačnici Pavković, komandant zla, ide u smrt uz sve državne počasti, vijence i Vučićeve krokodilske suze.

U toj zemlji, koja se nikada nije pogledala u ogledalo, Pavković je simbol.

Ne zločina – nego poricanja.

Ne sramote – nego državne politike.

Ne pokajanja – nego kontinuiteta.

Pavković – krv i pljačka

Podsjetimo se, iako ta riječ „podsjetimo“ u Srbiji nema nikakav smisao, jer se tamo pamćenje tretira kao izdaja.

Dakle, Pavković je 2009. osuđen na 22 godine zatvora pred Haaškim tribunalom zbog deportacija, prisilnih premještanja, ubistava i progona albanskih civila na Kosovu 1999. godine.

Bio je jedan od stubova Miloševićeve vojne mašinerije.

Uz njega su bili Dragoljub Ojdanić, Vladimir Lazarević, Nikola Šainović, Sreten Lukić – svi oni koji su komandovali “odbranom otadžbine”, a zapravo planirali masovna ubistva, logore i protjerivanja nesrba.

To su oficiri smrti. Ljudi čije su odluke brisale sela, porodice, čitave generacije.

Ljudi čije su komande pretvarale žive ljude u statistiku smrti, a tu statistiku u politički kapital.

Pavković nije samo komandovao ratom – on je komandovao brisanjem istine.

Bio je direktno odgovoran za masovne deportacije, ubistva i skrivanje tijela ubijenih Albanaca u hladnjačama koje su kasnije završile u Batajnici, u predgrađu Beograda.

Zamislite tu monstruoznost: ubiješ dijete, prebaciš njegovo tijelo u kamion, pa onda to dijete voziš autoputem “bratstva i jedinstva” da bi ga zakopao iza vojnog poligona u glavnom gradu.

To nije samo zločin. To je državni projekat zla.

Kratka priča o Gencu Beriši

Sjetite se ubijene porodice Beriša.

Sjetite se ubijene djece.

Genc Beriša imao je četiri godine.

Brat Granit – dvije.

Njihova majka Lirija bila je trudna.

Genc je u ruci držao par klikera. Granit je imao cuclu u ustima.

A onda su 26. marta 1999. u selu Suva Reka na Kosovo došle Pavkovićeve jedinice.

Pucali su u sve što se micalo.

Pucali su u kuće, u ljude, u djecu.

Ubijeno je 48 članova porodice Beriša, među njima 18 djece.

I Genc. I Granit. I Lirija sa nerođenim djetetom.

Pucali su sve dok nije ostao muk.

Preživjele su samo dvije žene, Shyhrete i Vjolca, koje su se pretvarale da su mrtve, ležeći među leševima vlastite rodbine.

Njihovo svjedočenje kasnije je bilo dio haškog dosijea.

Ali tu priča ne završava.

Jer u Pavkovićevoj Srbiji ni mrtvima nema mira.

Tijela ubijene djece i žena kasnije su utovarena u hladnjače, prebačena preko granice i zakopana u Srbiji – u Batajnici.

Dakle, čak ni u smrti Pavković nije dao da žrtve budu žrtve.

Htio je da budu – nestale.

Kad su 2001. otkopane masovne grobnice, pronađeni su mali predmeti: dvije cucle, dječji češalj, drvene bojice, grickalica za nokte.

To su bili tragovi jedne porodice, jednog djetinjstva, jedne ljubavi koju su Pavkovićevi vojnici pretvorili u pepeo.

A on – taj isti Pavković – u Finskoj zatvorenik s laptopom, predavao je “mladim Srbima o patriotizmu”.

Profesor smrti

Godine 2023. Pavković se pojavio na video-predavanju u osnovnoj školi “Đura Jakšić” u Kaću, nadomak Novog Sada.

Nije predavao historiju zločina. Nije govorio o zločinima za koje je osuđen.

Ne, tema je bila: „Priče heroja“.

On, ratni zločinac, obraća se djeci.

Kao profesor.

Kao autoritet.

Kao moralni uzor.

Zamislite to: djeca sjede u učionici, a s ekrana im se smješka osuđeni čovjek koji je komandovao deportacijama i ubistvima civila.

I država to ne vidi kao sramotu, nego kao “čas patriotizma”.

To je Srbija danas: država koja od zločina pravi nastavni predmet.

Heroj u Užičkoj

Ali Pavković nije samo krvnik – on je i drumokradica, profiter rata.

Vlasnik vile u Užičkoj, stanova na Vračaru i ko zna koliko skrivenih nekretnina.

Sve kupljeno na krvi i tišini.

To je taj “junak” kojem Vučić želi “dug život i dobro zdravlje”, kako je rekao prije nekoliko godina.

A narod šuti.

I opozicija šuti.

Jer “ne priliči pričati o mrtvima”.

Pijetet, kažu.

Pijetet prema čemu?

Prema zločinu?

Zaslužni građanin zla

U Aleji zaslužnih građana u Beogradu leže ljudi koji su nešto dali društvu.

A sad će među njima počivati čovjek koji je društvo rastakao i osakatio.

Čovjek čija je zasluga – smrt.

Čovjek čije je herojstvo mjerljivo u tonama hladnjača i kubicima zemlje pod kojima su zatrpana ubijena djeca.

I sad, eto, sahranjuju ga uz državne počasti.

Da, ista ona vojska koja je palila po Đakovici, Peći, Suvoj Reci – sada pali počasne hice u zrak za svog “heroja”.

To nije sahrana. To je državni ritual poricanja.

I sve je logično, nažalost.

U zemlji gdje je Mladić na muralima, a Šešelj gost u udarnom TV terminu, Pavković je samo logičan nastavak moralne erozije i sunovrata.

Jer Srbija danas ne živi u postratnom vremenu – ona živi u postistini.

U zemlji u kojoj istina više nema ni težinu ni smisao, Pavković je – naravno – zaslužan građanin, pa makar i mrtav.

Genc Beriša zna

I dok Pavkovićev kovčeg bude spuštan u zemlju, dok se ministri budu krstili i generali salutirali, neka im negdje u tišini odjekne ime:

Ubijeni Genc Beriša.

Dijete od četiri godine.

Klikeri u ruci.

Cuclica na zemlji.

I mrtva majka koja ga više nikad neće zagrliti.

To dijete je Pavkovićeva biografija.

Ne generalski čin, ne medalje, ne vojna akademija.

Genc Beriša i njegovi ubijeni rođaci – to su Pavkovićeve diplome, to su njegovi ordeni.

I zato neka Srbija sahrani Pavkovića u Aleji zaslužnih građana, ako tako želi.

Ali neka zna: svaka čestica te zemlje pod kojom leži – smrdi na nepravdu i zlo.

I neka zna da nijedna aleja, ni u Beogradu ni u Parizu ni u Jerusalimu, ne može oprati krv s imena čovjeka koji je komandovao nad kolonom smrti.

Jer Genc Beriša zna.

I njegove oči – ako ih još iko ima snage zamisliti – gledaju pravo kroz sve nas.

Bez mržnje, bez optužbe, samo s jednom tišinom koja para i nebo i zemlju:

“Zašto je moj ubica zaslužni građanin?”

(Plenum.ba)