Denijel „Den“ Gilbert – tako se čovjek zove. Psiholog je sa Harvarda. Sproveo je sljedeći eksperiment. U praznu sobu, bez detalja koji bi mogao zaokupiti našu pažnju, uveo bi osobu. Osoba u sobi trebala bi provesti 15 minuta u apsolutnoj dosadi: nema telefona, nema televizora, radija, čak ni šara na zidu kojima bi se mogla posvetiti pažnju i igrati se – „na šta me to asocira“. Čovjeku koji bi pristao na ekspriment bi, prosto, 15 minuta trebalo biti dosadno.

Jedina „stvar“ koju je Gilbert postavio u sobu bilo je dugme. Ako pritisneš to dugme, doživjećeš bolan elektro-šok.

Rezultat? Većina ljudi ostavljenih u sobi sa vlastitim mislima pritisnula je dugme. Razmišljati je za njih bilo toliko neprijatno da su radije odabrali bol. Misliti je, dakle, boljelo više od elektro-šoka.

Dosada je konstitutivna, esencijalno važna za umjetnost. Pisati, slikati, komponovati, znači trpjeti bol. Filozofija boli. Ljepota je teška. Ona boli. Dosada uvodi u razmišljanje. A ono vodi u bol. Istina je ekscesivna i ultimativno neprijatna. I kao takva, nepoželjna. Ona ne može biti svedena na komoditet – to bi bile lažne, unaprijed zadate kolektivne „istine“. Iz tog razloga su naša društva ravnodušna prema istini, na čije mjesto je od strane EU delegiran dijalog i kompromis, a od strane crkve i vlasti brutalna, bestidna revizionistička laž. Kompromis sa laži – to se od vas očekuje da prihvatite kao istinu te cijenu napretka i blagostanja. Ko voli, bujrum.

Iz tog razloga se njihova istina navodno „mjeri“ istraživanjima javnog mnenja, iako popularno mišljenje, masovnost i prihvaćenost nemaju ništa sa njom.

Zato tako skupo plaćamo distrakcije, zato žudimo za svim što nam skreće pažnju i omogućuje nam da ne mislimo. Zato svaki slobodan tren posvećujemo telefonu, kupovini, „druženju“ na društvenim mrežama, svim onim distrakcijama koje su svuda oko nas. Zato bi, sve i da nam je pred nosom Platonova Akademija, mi svako popodne otišli u tržni centar. Zato smo tako bijesni i emitujemo agresiju kada naiđemo na nešto što naše mišljenje osporava i zahtijeva da promislimo o njemu. Zato smo tako odani onome što naše mišljenje – odnosno njegovo odsustvo – potvrđuje. Zato smo vjerni ready-made strukturama koje nam omogućavaju da imamo mišljenje a da ne moramo misliti. Kao kokakola bez šećera, kao siguran seks, mišljenje bez mišljenja je savršena tržišna ponuda.

Vratimo se na Gilbertovo dugme. U crnogorskom društvu funkciju tog dugmeta igra takozvana „politika“. Ne čeka se da dugme pritisne građanin – to umjesto njega čine političari. Jednom, kao u slučaju spomenika Pavlu Đurišiću, dugme pritisne Metodije. Drugi put, kao u slučaju ordena Amfilohiju Radoviću, to učini Jakov Milatović. Naravno da su obje akcije revizionističke – u prvom slučaju radi se o reviziji dalje, u drugom bliske, tek okončane prošlosti. Naravno da i Metodije i Milatović djeluju sa istih ideoloških pozicija i kao akteri istog plana, igrajući za istu ekipu. No to je očito, pa samim tim nije suština.

U pitanju je, ujedno, i distrakcija. Koja za cilj ima da izazove nemoćni bijes, umjesto mišljenja. Ako nas žele bijesne (“Život je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa” – Šekspir, Magbet) a ne asketski smirene i promišljene, šta nam to govori? Samo jedno: da je to što trebamo učiniti baš ono drugo.

Svaki trenutak koji smo proveli u buki i bijesu nad kojim se oni naslađuju trenutak je koji smo protraćili jer nismo razmišljali o efikasnom otporu. Čija osnova nije ništa partijsko i ništa grupno, nego lično nepristajanje, lični prezir i lična žrtva. I svijest o tome da kad URA i Dritan glume opoziciju, gazda je pritisnuo dugme; kad Milatović glumi da će se otrgnuti u Podgorici, gazda je pritisnuo dugme. Pa onda dugme pritisne Mandić.

Dio fronta distrakcije su i kvazipatriotske reakcije onih bez kojih 30. avgust nije bio moguć; proliferacija njihovog današnjeg javnog „crnogorstva“ izaziva snažan nagon za povraćanjem, dok „iznenađeni“ i „u čudu“ oni gledaju kako Milatović odlikuje Amfilohija.

Šta je tu čudno? Amfilohije je otac današnje Crne Gore. On je predvodio kontrarevoluciju. On je u Ostrogu imenovao vladu u kojoj su ministri postali i Milatović i Spajić. Naravno da će biti odlikovan. Naravno da će mu dizati spomenike. I to je tek početak.

Da sutradan ne bi bilo „iznenađenih“, dopustite da kažemo šta će dalje biti. Malo po malo, oni će vrijednosno, ideološki i identitetski radikalno promijeniti Crnu Goru. Ostvariće punu kontrolu nad prošlošću, kao što je već imaju nad sadašnjošću i budućnošću. Nikakvi izbori to neće promijeniti: ono što su stekli na izborima oni na izborima neće dati. Što više ovo društvo bude išlo udesno, ta će prosta istina biti sve otvorenije saopštavana. U slučaju istinske mogućnosti smjene ili prekompozicije vlasti, repriza litija, ovoga puta podržana upotrebom represivnog aparata države, izliće se na ulice. Kratka poruka za EU i Kvintu: Crna Gora više nije demokratska zemlja. Ovdje smjena vlasti na izborima više nije moguća.

Pet godina je prošlo. Mi ne samo da nismo osmislili rješenje, nego nismo kako valja ni promislili gdje smo sve pogriješili, koje su to greške otvorile put za ono što se sada dešava. Umjesto fingirane borbenosti, treba se posvetiti čestitom mišljenju.

Umjesto, kažem, poštenog, disciplinovanog i dosljednog mišljenja, mi svako malo mjerkamo dugme i sa olakšanjem skačemo kad nam ga pritisnu. Jer takvo bi mišljenje nužno dovelo do sljedećeg zaključka: ono zbog čega smo pali ne može biti ono zbog čega ćemo eventualno ustati.

(CdM, foto: Tone Stojko)