Tokom televizijske debate između istoričara Rastodera i Stamatovića, čuli su se argumenti koj je CDM podcrtao u kolumnama iz avgusta i oktobra 2023. Ne zato, nego zato što saopštavaju istinu, odlučili smo da vam te argumente pregledno ponovimo.

Tužna je to, razvučena i dosadna priča, naš poraz od fašizma. Povrh svega, bez mogućnosti sretnog kraja. Priča je to o ljudima čiji su djedovi porazili fašizam. Onda su unuci fašista odlučili da pobijede u izgubljenom ratu svojih djedova i u tome uspjeli. Ako je neke pouke u toj priči nekada i bilo, nema više nikoga ko je se može prisjetiti.

Notorno je da je u ratovima devedesetih godina Srbija pokušala stvoriti Veliku Srbiju. Ratni cilj Beograda devedesetih bio je istovjetan ratnom cilju iz četrdesetih. Istovjetne su bile i metode, koje su podrazumijevale masovne ratne zločine nad muslimanima koji su u oba rata viđeni kao živi tampon (koji treba ukloniti) između srpskih teritorija sa obje strane Drine. Kada čitate o četničkim zločinima u Podrinju, imate osjećaj da čitate izvještaje iz rata devedesetih: samo su godine različite.

Taj projekat je, u spisu napisanom u Nikšiću, godine 1941, objavljenim pod imenom “Homogena Srbija”, osmislio ideolog četničkog pokreta, Stevan Moljević. Realizacija tog projekta, kako 1941. tako i 1992. podrazumijevala je istrebljenje muslimana u Istočnoj Bosni – naročito, rekosmo, uz rijeku Drinu.

Ratko Mladić je u Srebrenici i Podrinju pokušao dovršiti ono što nije dovršio četnički komandant Pavle Đurišić. Koji 13. februara 1943. Draži Mihailoviću šalje raport o “akciji protivu muslimana” u “Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu”, u kojem, crno na bijelo, piše: “Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve. Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8 000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece”.

Kakav vitez. Kakva vojnička čast. Iz strukture žrtava – 1.200 boraca, 8.000 žena, staraca i djece – iščitava se da su četnici u sukobu sa porodilištem i staračkim domom ostvarili nesumnjivu dominaciju. Problem bi nastao onda kada bi naišli na naoružane muškarce. Na Neretvi, recimo. Ili na Krnovu, koje budno preži Metodije. Na Krnovu, gdje je poginulo 350 četnika, oko 350 ranjeno, 180 zarobljeno a 130 pristupilo partizanima. Koji su izgubili jednog borca. Šest ih je ranjeno.

Ljudi danas slabo pamte: puno je informacija, šta li. Ili to, ili im se više isplati da imaju pamćenje mrmota: lakše se gura kroz život kad stalno ponavljaš “ne znam” i “ne sjećam se”.

Pa da se podsjetimo. Čisto da bude jasno da projekat revizije nije počeo sa Đurišićevom bistom: nego projekat traje od 30. avgusta. I odvija se sistematski, planski i u biti nesmetano, uz rijetko negodovanje, koje taj projekat svakako neće zaustaviti.

Prije koju godinicu, film koji slavi četnike prikazan je u Kotoru, gradu u vlasništvu Demokrata. Prikazan je u kući koja nosi ime po slavnom narodnom heroju Nikoli Đurkoviću, oko čijega mrtvog tijela su četnici igrali Krvavo kolo.

Da pojednostavimo. “Heroji Halijarda” u Kulturnom centu “Nikola Đurković” bili su replika nikšićkog besramnog pišanja (ili se toga ne sjećate?) po Ljubu Čupiću: nastavak trijumfalnog fašističkog uriniranja po antifašistima – drugim sredstvima.

Ne čini se izlišnim dodati kako mi od 30. avgusta 2020. živimo film “Heroji Montenegra”. I u tom filmu, kao i u onom Radoša Bajića, četnici su heroji.

“U Herojima Montenegra” četnici su, predvođeni prvosveštenikom četništva, nakon “veličanstvenih narodnih litija”, koje su neobično ličile na marš Orki kroz Mordor iz Džeksonove ekranizacije “Gospodara prstenova”, oslobodili Crnu Goru. I “heroji Halijarda” i “heroji Montenegra” su nepokolebljivo prozapadni: prvi su, navodno, spašavali američke pilote, dok drugi od zastoja u EU integracijama navodno spašavaju Crnu Goru.

Istorija neće imati problema da utvrdi ko je sve četnicima pomogao da preuzmu vlast i dovrše revizionističku rabotu. Oni koji su im u tome pomagali su, partizanskom terminologijom, “saradnici okupatora”. Odnosno “saradnici saradnika okupatora”. Jeste, znam. Imali su najbolje namjere. Jeste, znam, neki od njih sada kritički govore o posljedicama vlastitih (ne)djela. Jebi ga, ko je mogao pretpostaviti da će četnici, kada ih ovi za demokratiju i vladavinu prava zabrinuti, nepokolebljivi borci protiv korupcije dovedu na vlast – voditi četničku politiku. Ko bi se toga dosjetio? Osim toga, četnici su im obećali da će biti dobri. Šta obećali? Dva puta potpisali: i kad je Vladu pravio Zdravko, i kad je pravio Milojko.

Kakav smisao za sarkazam istorija ima… Titova slavna armija je na koncu završila ratujući za četnički cilj. Vojska koja je napala Sloveniju, pa potom bombardovala Vukovar i Dubrovnik pretvorila se u vlastitu suprotnost: umjesto narodnooslobodilačka, bila je četnička, dakle fašistička. Da: vojska koja je naoružala četnike koji su pod opsadom držali Sarajevo bila je fašistička. Miloševićeva vojska bila je sama suprotnost Titovoj, kao što je suprotnost Titovoj bila i Miloševićeva “Jugoslavija”. Mogu se Miloševićevi i Bulatovićevi sljedbenici kao međed iza maslačka kriti iza riječi “socijalistička” – ono što su oni podržavali, a što je ostavilo bezbrojne ruševine i ljudske žrtve iza sebe, bio je fašizam. Kao što je primarnu fašizaciju Crne Gore, onu devedesetih, sproveo Milov i Momirov DPS, pa je Mila na kraju sa vlasti zbacio isti fašistički zloduh koji ga je na vlast onomad doveo.

Elem; takva vojska nigdje nije pobijedila. U osam godina poražena je u četiri rata – što je, vjerovatno, svjetski rekord. Iz nekog razloga, taj rekord se ne slavi.

Preostaje revizija. Kako vojnih zbivanja, tako i političkih vektora koji su tim zbivanjima upravljali. Dio udruženih revizionističkih napora je i rehabilitacija Momira i Pavla Bulatovića.

Međutim, ne ide to lako. Što kaže naš narod: ne pravi se pita od govana. Šta da se radi… Broj jugoslovenskih fudbalera koji su poginuli u utakmicama protiv Njemačke manje-više je jednak broju četnika poginulih u borbama protiv nacista.

Ko onda revizionistima može biti partner za njihovu bajku o četnicima koji su bili antihitlerovska gerila?

Pa Marvel, braćo i sestre. Marvel. U njihovim filmovima, naime, ljudi lete, jezde kroz svemir na surf daskama, svemoćnim čekićima izazivaju zemljotrese i tornada, vladaju civilizacijama ispod mora i kao pauk se veru po njujorškim soliterima. Budući da se njihovi filmovi ne obaziru ni na istoriju ni na fiziku; budući da se u tim filmovima zbiva ono što se nikada nije desilo niti će se desiti – Marvel bi, velim, nedvojbeno znao snimiti i film za đecu u kojem su četnici, pod vođstvom Pavla Đurišića, kojega je odlikovao Hitler, heroji borbe protiv nacizma.

Da zaključimo: šta je suština zahtjeva za rehabilitacijom četništva i četničkih koljača? »U zahtjevu za X nije se zapravo radilo o X«, kako bi rekao doktor Lacan.

Suština ovako uporne i sistematske revizije prošlosti ne nalazi se u prošlom. Nego u budućnosti. Odbrana zločina Pavla Đurišića odbrana je zločina Ratka Mladića, i više od toga: velikodržavnog projekta u ime kojeg su ti zločini počinjeni. Braneći četnike i četrdesete, Beograd i njegova armija političke, medijske i intelektualne posluge brani svoje ratove devedesetih. I najvažnije: brani svoje “pravo” da i u budućnosti nastavi pokušavati ostvariti velikodržavni cilj koji, uprkos bezbrojnim zvjerstvima, etničkom čišćenju, koncentracionim logorima, sistematskim silovanjima muslimanskih žena, elitocidu i genocidu nije ostvaren ni četdesetih ni devedesetih.

U najkraćem: odbrana prošlih primarno je odbrana budućih zločina.

(CdM, foto: Tone Stojko)