Trebevićka bob staza, nekada simbol olimpijskog duha, a kasnije i tihe opomene na opsadu Sarajeva, ovih dana dobila je novo značenje.

Na njenim betonskim zidovima pojavile su se boje palestinske zastave – djelo dvije umjetnice koje su svojom intervencijom odlučile poslati snažnu poruku solidarnosti i otpora.

Ekipa portala Radiosarajevo.ba zabilježila je pažljivo oslikane boje koje ne blijede ni pod planinskim suncem, a u razgovoru sa autoricama, Nelisom Baždar i Džejlanom Karaman Pašić, otkrili smo kako je došlo do ideje da se umjetnošću odgovori na genocid.

„Suočeni s genocidom koji se svakodnevno odvija nad palestinskim narodom u Gazi, umjetnici, kao i svi savjesni pojedinci, nose odgovornost da djeluju. Upravo to me je navelo na promišljanje: na koji način ja, kao neko ko djeluje u domenu umjetnosti, mogu doprinijeti u borbi protiv ovih strahota i nepravde koja se svakodnevno sprovodi nad palestinskim narodom?

Tada, inspirirana aktivizmom i primjerima oslikanih stepeništa u javnim prostorima u pojedinim europskim gradovima, koji su bojama palestinske zastave poslali snažne poruke bunta i podrške, odlučila sam da sličnu inicijativu realizujem u Sarajevu“, odgovara Baždar na pitanje – kako je nastala ideja da oslikate palestinsku zastavu upravo na Bob stazi? – na početku razgovora za portal.

Potom nastavlja:

„Traženje adekvatne lokacije usmjerilo me ka frekventnom javnom stepeništu u starom dijelu grada, s namjerom da se osigura maksimalna vidljivost među turistima i građanima. Međutim, pokušaj dobivanja potpunog odobrenja od nadležnih za oslikavanje podgazišta stepenica ispred Olimpijskog muzeja rezultirao je ponudom ‘privremenog rješenja’ – opcija koja bi zahtijevala potpuno uklanjanje instalacije nakon određenog vremena. Ovakav kompromis je za mene neprihvatljiv. Stanje palestinskog naroda nije privremeno; svakodnevna ubijanja i sprovođenje nepravde nisu prolazni, niti je ijedno dijete ubijeno privremeno. Vjerovanje da je poruka humanosti iznad birokratskih formalnosti, pogotovo kada je riječ o genocidu, postalo je pokretačka snaga – imperativ da se ova ideja realizira, bez obzira na formalna odobrenja.

Taj imperativ me je doveo do bob staze na Trebeviću, simbola opsade Sarajeva i trajne opomene na proživljene strahote, o čemu njeni ostaci već godinama svjedoče. Njena historija i stanje predstavljaju snažnu, autentičnu poveznicu sa patnjom naroda u Palestini i Gazi. Pored njene posjećenosti, svakako je važna i simbolika proživljavanja i otpora koja se prožima i našom željom da nastojimo biti glas onima čiji je glas utišan.“

Pitamo ih i kakve emocije ih vode tokom stvaranja ovakvih angažiranih umjetničkih djela i da li im sam čin slikanja donosi određeni unutrašnji mir, na što nam Karaman Pašić opisuje:

„Prije svega, moram istaći da osjećam duboku zahvalnost prema kolegici Nelisi, koja je prepoznala moje napore da o ovoj važnoj temi govorim glasno i bez cenzure, te me pozvala da zajedno oslikamo zastavu Palestine. Osjećaji tuge, bijesa i bespomoćnosti nastanili su se u naša bića. Moralna obaveza svakog čovjeka je da čvrsto reaguje na zlo i da stane uz istinu i pravdu.

U vremenu kada se slike razaranja i smrti u Gazi svakodnevno probijaju kroz filtere algoritama i političkih narativa – šutnja je saučesništvo. Genocid se događa sada, u ovom trenutku, dok cijeli svijet mirno posmatra. Bosna i Hercegovina, kao zemlja koja je preživjela genocid i višegodišnju opsadu, ne smije ostati nijema pred užasom kojemu svjedočimo. Ne možemo govoriti o Srebrenici, a da ne kažemo ni riječ o genocidu koji Izrael kontinuirano, uz punu vojnu i diplomatsku podršku Zapada, sprovodi nad Palestincima. Probudimo iskru ljudskosti i empatije, izađimo iz komfora neutralnosti i glasno kažimo ono što institucije, vlade i većina medija prešućuju.“

Kakva je razlika između umjetničkog pristupa od stvaranja za galerijski prostor u odnosu na intervencije u javnom prostoru? Na ovo pitanje odgovara nam Baždar:

„Generalno gledajući, bilo šta da radimo, razlika je u odgovornosti, pa tako i nama dok slikamo. Tako da, ako posmatramo količinski, skoro da je i nema, jer u jednakoj mjeri smo odgovorni za ono što radimo, bilo dok smo sami u sigurnoj zoni svoga doma/ateljea ili u nekom javnom prostoru. A ako govorimo isključivo o razlikama u pristupu procesa rada koje ovise o prostoru u kojem kreiramo, bio on javni ili privatni, glavni faktori su u tome što u ateljeu vlada intimnost bez direktne interakcije s publikom.

Također, nismo ograničeni vremenskim uslovima, birokratskim formalnostima, samim tim drugačije su i pripreme. Dok ulična umjetnost obično zahtijeva i timski rad. To podrazumijeva međusobnu saradnju, uvažavanje i sinhronizaciju tokom cijelog projekta, što za nekoga ko nije timski naklonjen može predstavljati dodatni izazov. Smatram da su oba pristupa važna za razvoj umjetnikovih sposobnosti i ličnosti, pružajući jedinstvena iskustva koja obogaćuju kreativni put.“

Karaman Pašić se nadovezuje:

„Ovakvim i sličnim aktivističkim djelovanjem brišu se granice između privatnog i javnog. Poruke podrške, solidarnosti i otpora prenose se javnosti direktno, bez posrednika. Oslikanu zastavu Palestine može vidjeti svaki prolaznik, baš kao što pravo na život, slobodu i dostojanstvo pripada svima. Čovječnost ne poznaje granice. Ova intervencija je čin etičke odgovornosti – prema žrtvama, prema istini i prema budućim generacijama.“

Može li umjetnost u trenucima globalne patnje biti prostor utjehe, ili ona tada postaje ogledalo stvarnosti?

„Sam proces rada s bojama pruža svojevrsno smirenje; to je moment prepuštanja, bez obzira na težinu teme, koji nas ispunjava potrebnom snagom za ostvarenje cilja. Boje tako postaju ne samo medij za izražavanje emocija, poput svojevrsnog ‘apaurina’, već i snažno sredstvo za postizanje cilja.

Iako, koliko god mi željeli da pričamo o kreativnom procesu i sanjarskom umjetničkom zanosu koji donosi mir, ovdje ga nema, već samo gnusna realnost s kojom smo suočeni. Jer, nemoguće je osjećati mir dok se sve ovo dešava – preteško je samo i razmišljati o tome, a spoznaja da je to svakodnevna stvarnost, gdje ‘ljudi’ čine zlo ljudima, poražavajuća je. Upravo je ta bolna istina srž poruke koju želimo prenijeti, pogotovo onima koji još uvijek nijemo spavaju“, mišljenja je Baždar.

Zastava Palestine oslikana je na početku Bob staze na Trebeviću, mjestu koje danas privlači veliki broj posjetilaca, kako domaćih tako i stranih turista.

(RadioSarajevo.ba, foto: Pixabay)