Tomo Buzov bio je oficir JNA, rodom iz okolice Splita, koji se ratnih 90-tih u jednom vlaku, zaustavljenom u nekoj bosanskoj pustari, suprotstavio četnicima koji su iz vlaka izvukli Bošnjake i pobili ih. Dakako ubili su i njega, a njegov je čudesan moralni čin u kratkometražnom filmu „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ ovjekovječio Nebojša Sljepčević, pa na svim međunarodnim festivalima pokupio glavne nagrade. Istina o čovjeku koji je progovorio – a mogao je, kao i većina u zlom dobu, šutjeti – nije se naravno svidjela hrvatskim desničarima uz mantru da zašto, kao Hrvat, nije prešao na „pravu“ stranu, te time unizili lik čovjeka koji je izgubio život u pokušaju suprotstavljanja zlu.

I dok Sljepčevićev film ide u konkurenciju za Oscara, u Splitu je u vojnom kompleksu Lora prikazan film „Istina“, režisera Jakova Sedlara, sniman na lokaciji nekadašnjeg vojnog logora, a tiče se „istine“ o pripadnicima Vojne policije HV. Glavni su protagonisti filma ministar branitelja i ministar obrane, a financirali su ga vlada i brojne državne firme, dakle sama je država proizvela reviziju istine o jednom od najgorih mučilišta za vojnike JNA i srpske civile, građane Splita. U nizu postupaka, naime, za mučenje više desetaka civilnih i vojnih zarobljenika, od kojih je pet ubijeno u Lori ’92., osuđeno je osam pripadnika te postrojbe, no sve je to „niz netočnih teza koje se i danas tumače kao istinite, a nisu… manipulira se događajima na štetu hrvatske pobjedničke vojske“, tvrdi u filmu ministar obrane, pa je zato, kaže, dopustio da se snimi film i dozna prava istina.

A ona glasi: nije bilo ratnog zločina, nego tek prekoračenja ovlasti, čime je izvršna vlast otvoreno pljunula onu pravosudnu koja je, nakon desetljeća suđenja i saslušanja brojnih svjedoka, počinioce ipak osudila upravo za ratni zločin.

„Mučili su ih na razne načine, skidali do gola, prisiljavali da laju iz pasje kućice, jednom su zarobljeniku slomljena oba koljena i ruke, premlaćivani su nogama i šakama, priključivani na struju, odvoženi na lažna strijeljanja, prisiljavani na bludne radnje“, piše u presudama zlikovcima, no u filmu sav je taj užas bešćutno sveden tek na eufemizam „prekoračenja ovlasti“. Ministar branitelja hvali se potom kako je država oslobodila sve ratne zločince, pa i ove iz Lore, obaveze plaćanja odštete obiteljima žrtava jer „vlada ispravlja brojne nepravde učinjene braniteljima“. Ali zašto država obeštećuje za zločine koji se nisu dogodili? Zašto je obitelji Nenada Kneževića, civila koji je u Lori pretučen na smrt, isplaćeno 100 tisuća eura odštete, ako je priča o Lori bila tek „medijska manipulacija“ kako tvrdi taj arlekin, ministar obrane? Svakako, država Hrvatska istodobno plaća naknadu za ratne zločine u Lori i za filmski uradak koji negira da se zločin zaista i dogodio, cinično time prokazujući i sudstvo koje je ipak donijelo kakve-takve presude za zločine u tom logoru.

Priču o logoru Lora te ’92. znaju svi građani Splita, od kojih su neki, u žaru nacionalizma i zloćudnih frustracija, i samo odlazili na seanse mučenja u Loru, deseci stranica brojnih svjedočenja, sudskih odugovlačenja, obijesnih presuda… ispisano je na stranicama ono malo nezavisnih medija, a suština istine o vojnoj policiji zloćudno je banalna baš kao i taj otužni „dokumentarac“; privodilo se naime srpske civile u Loru, nad njima su se iživljavali takozvani ratnici samo s jednim ciljem – zauzimanje njihovih splitskih stanova. Došli bi tako „junaci“ u gluho doba noći, izbacili žene i djecu na ulicu, muškarce odveli u Loru, malo u tom paklu „prekoračili ovlasti“ i postali novi vlasnici stanova. Od kojih dobar dio nikada nije vraćen stvarnim vlasnicima, samo je u mojoj ulici barem desetak takvih slučajeva, i jedan u zgradi u kojoj stanujem. U takvim je „ratnim“ akcijama – oslobađanja stambenih kvadrata od srpskih civila sudjelovao i sadašnji predsjednički kandidat HDZ-a, pa taj nečasni dio svoje biografije upisao u lažni braniteljski staž.

Zašto se onda, uz takvog kandidata za šefa države, čuditi da vlada financira još jedan odvratni revizionizam istog režisera koji je i u filmu „Jasenovac – istina“ „utvrdio“ da se nije radilo o logoru smrti za više od 80 tisuća nepodobnih, nego o vedrom lječilištu?

Svakako, gadna je nacionalistička perverzija snimati film na mjestu zločina, u izbama bivšeg mučilišta, a s tezom da se ratni zločin nije dogodio, nego je onih osam „heroja“ i šefova toga logora zapravo nepravedno osuđeno na višegodišnje zatvorske kazne tek zbog „prekoračenja ovlasti“. A fakat da vlast iz proračuna financira tobožnji dokumentarac – zapravo fikciju hadezeove vlasti kojom se negira ratni zločin, i koji se onda, uz brojne pripadnika hadezeove vrhuške, premijerno prikazuje na mjestu tog istog zločina – ne može se nazvati drukčije do – jeftinom pornografijom. Onom kojom se još jednom vrijeđaju preživjele žrtve Lore, obitelji ubijenih, svjedoci mučenja, gola istina.

I da je slučajno časni čovjek Tomo Buzov živio u Splitu, sigurno bi završio u Lori i tamo nastradao od ruke hrvatskih „domoljuba“. Jer ne bi mogao šutjeti. Lajavi propagator ratnog zločina pak, taj tupavi ministar obrane u svakoj bi pristojnoj državi barem politički odgovarao. Samo koja je to država? Ima li takve danas uopće na geografskoj karti?

(Tačno)