“Radost je ne manja zbog toga braćo i sestre što ovdje na obalama plavog Jadrana u Bijeloj, u Boki po promislu Božijem dolazimo i imamo priliku da se radujemo vašim osmjesima. Radujemo se što smo ovdje u Bijeloj, gdje već hiljadu godina žive pravoslavni Srbi i tome čine i da mi možemo reći da smo mediteranski narod i što je ovo kraj, kraj Zetske episkopije koju je osnovao do li Sveti Sava. Bijela je davala mnoge velike sinove koji su krasili ne samo naš narod, već kojima su se divili mnogi, i koji su krasili našu crkvu….” kazao je Porfirije Perić u svom sumanutom monologu u Bijeloj na kojem bi mu pozavidio i paraistoričar Deretić.

Srbija od Patagonije do Karelije

Otkud Srbi prije hiljadu godina bilo gdje? Otkud Rastko Sava Nemanjić dvjesto godina prije svog rođenja i gdje? U tom ranom 11. vijeku su hodala samo plemena i kmetovi diljem Balkana, jer nacije nisu bile formirane.

Ali pustimo deretićizme i ostale idiotizme Porfirija Perića, hajmo malo na formalnu logiku: Ima Srba i u Ušuaji, na jugu patagonijske Argentine, pa nisu polarni narod. Ima Srba u Sankt Peterburgu, pa nisu Rusi, niti bi im Rusi ikad dali to da budu, koliko god pojedini Srbi željeli tako li što. Ima Srba, to znate, oko Velikih jezera u Čikagu, baš ih ima, pa sebe ni u ludilu neće zvati Prvim narodom – em je kažnjivo, em netačno. Shvatili ste, to što živite neđe, ne daje vam za pravo da se kitite ni nacionalnim, a ni geografskim odrednicama ako te odrednice prave sprdnju od vašeg i tuđeg identiteta.

A upravo to čini Porfirije Perić, tvrdeći da su Srbi hiljadugodišnji, mediteranski narod. Sprda se sa Srbima, na način na koji je to Deretić činio u najboljim/najgorim danima.

Ali zašto? Pitam, čemu ta potreba za biti nešto što nisu? Zašto “mali Rus”, zašto Mediteranac, zašto Spartanac, čemu sve to? Kakvo je to nezadovoljstvo vlastitim identitetom, onim južnoslovenskim, balkanskim?

Nije pitanje zašto, nego kada?

I pitanje je, odmah vam moram reći, pogrešno. Ne zanima velikosrpsku politiku to što joj Srbi jesu, nego to što osvajanjima i asimilacijama mogu postati. Da parafraziram veliku Latinku Perović, srpska rukovodstva je uvijek interesovala teritorija, nikad ljudi.

A Mediteran, o kako to privlačno, mirisno i civilizacijski zvuči! Svi ti divni gradovi – od Trsta, Venecije, Dubrovnika, Soluna i Atine, pa dolje do Aleksandrije. Kolijevka Zapadnog svijeta i njegov usud. Sve u bazenu jednog relativno toplog i mirnog unutrašnjeg mora. Sredozemlje.

A more je noćna mora velikosrpske politike. Nikako da ga se dočepa. Od vječitih barki i galija u narodnoj pjesmi, do hipotetičkog Skadra na Moravu i pokušaja da se plovno spoji Beograd i Solun. Pa je u takvom namaštavanju Crna Gora ostala najrealnija i, budimo iskreni, jedina obala gdje se može pobosti trobojka.

Jer ne biva mediteranski narod bez mora.

Da je malen kao Malta, ako ima more – jeste mediteranski. Da ima flotu, i bajke, i basne, i civilizaciju, i opere, i Mozarta, i Red Bul, džaba Osterajhu sve, kad je povijesnom peripetijom izgubio more. Nije mediteranski narod.

Stoga vas pitam, sa kojim pravom, ali ozbiljno prvi duhovnik Srba ubraja Srbe u Mediterance, kad ni Austrija koja je držala dobar dio Mediterana nije (više) mediteranska?

S pravom Aleksandra Rakovića, srpskog paraistoričara koji je onomad rekao:

“Kad nas 7,5 miliona krene na njih 100 hiljada…”, misleći na Srbe u srpskom svijetu koji će krenuti – ovako, onako, izborno, turistički i politički na Crnu Goru. Eto vam Herceg Novog, pa vidite.

I onda Porfirijeva konstatacija da su Srbi stari mediteranski narod nije pitanje prošlosti, jer ga nikad nije ni bilo – to je manifest budućnosti, jer može da se ostvari. Samo budućnost daje horizont mogućih događaja. A mnogi u srpskom svetu rade na tome da se osole u “srpskom moru“ – od Vučića, do već osoljenog Mandića.

Ako su Srbi mediteranski narod, đe im je, da prostite more, pitaću ja, a Porfirije se može lukavo nasmijati i reći – eto ga pred tobom, samo se još ne zove tako!

U pamet se građani Crne Gore, da ne bi tuđe fantazije postale vaše realne noćne more!

(CdM/foto: lična arhiva)