Hrvatska je 15. marta, posve neočekivano, skliznula u duboku ustavnu krizu i to isključivo zbog činjenice da je osoba koja obnaša dužnost Predsjednika Republike odlučila flagrantno kršiti načela ustavnosti.

Jutarnje je iznenađenje bilo to što je predsjednik Zoran Milanović odlučio raspisati parlamentarne izbore, izazvane time što se u četvrtak 14. marta raspustio X saziv Sabora, za srijedu 17. aprila, ne mareći za činjenicu da time posve nepotrebno ta srijeda postaje neradni dan, što stvara ozbiljnu štetu privredi i neočekivani kaos (što će tog dana smjeti raditi, što će biti sa školama, vrtićima, trgovinama…) Već je to bilo moguće tumačiti kao posljedicu toga što je društvena moć povjerena osobi bez elementarne odgovornosti, ali i čovjeku koji nikad u životu nije radio u realnom sektoru i ne zna „boju novca”. Međutim, ono što je uslijedilo u narednih nekoliko sati pokazalo je da je gaženje ustavnog običaja, da se održavaju nedjeljom, bila samo uvertira u ozbiljniji ustavni udar, koji se, po svemu sudeći, odvijao kao „puzeći” već neko vrijeme.

Naime, Milanović je iz Ureda Predsjednika očito dogovorio svoj povratak na čelo SDP-a, ali i tražio potporu stranaka koje ne pripadaju ustavnom luku, nego spadaju u parlamentarnu populističku marginu, za takav potez. S pozicije Predsjednika Republike, kojem Ustav brani stranačko angažiranje objavio je da će biti kandidat te stranke za premijera, a u sustavu parlamentarne vlade je jasno da je kandidat za premijera ujedno i stvarni šef te političke opcije.

Ovo „puzanje”, međutim, nije ni izbliza kraj Milanovićeva udara na demokratski i ustavni poredak. Načela ustavnosti prekršio je već i times što je raspisao parlamentarne izbore, a prije toga je očito donio odluku da će na njima nastupiti kao stvarni šef jedne od političkih opcija, budući da je jedno od temeljnih pravnih i demokratskih načela kaže da „nitko ne može biti sudac u svojoj stvari”, dakle nitko ne može određivati uvjete održavanja izbora na kojima sam namjerava sudjelovati. Zato Ustav i određuje da Predsjednik Republike, a ne vlada ili parlament, raspisuje parlamentarne izbore.

Groteska ide dalje, pa Milanović objavljuje da ne namjerava podnijeti ostavku na dužnost Predsjednika Republike sada, nego tek ako uspije stvoriti većinu nakon parlamentarnih izbora. Dakle, ograničio je svoj utjecaj na to da se ne dovede u poziciju da eventualno samom sebi predaje mandat za sastavljanje vlade, ali misli da, ako bude poražen na izborima, ima pravo odlučivati o tome tko bi onda mogao sastaviti većinu, odnosno da ima pravo blokirati sastavljanje većine, raspustiti novoizabrani XI saziv Sabora i Plenkovićevu vladu, pa onda formirati prijelaznu vladu po svom odabiru.

Politički akteri kojima je više stalo do njihova eventualnog sudjelovanja u budućoj parlamentarnoj većini nego do zaštite temeljnih ustavnih načela, prave se „nevješti” i kažu da Ustav eksplicitno ne zabranjuje Predsjedniku na dužnosti da sudjeluje u parlamentarnim izborima. Naravno da to eksplicitno ne piše, jer to nije niti potrebno, budući da se kod primjene Ustava on ne čita doslovno, nego ga se interpretira i pritom tumači duh Ustava.

Ustavni udar

Iz političke povijesti, ne samo one iz prve polovine XX. stoljeća, znamo da je liberalno demokratski poredak osjetljiv na protudemokratske udare, pa se u modernim ustavima vodi računa o ugradnji zaštitnih mehanizama, sigurnosti da Ustav spriječi nametanje uzurpatora, pojedinca, frakcije ili stranke, koje nastoje ovladati izvodima vlasti i dovesti u pitanje sustav međusobne kontrole različitih departmana vlasti.

Zato je reguliran postupak opoziva Predsjednika, u hrvatskom slučaju zbog utvrđivanja njegove posebne političke odgovornosti, odgovornosti zbog kršenja Ustava. Međutim, posebnu odgovornost Predsjednika utvrđuje Ustavni sud, dvotrećinskom većinom, ali nakon što je inicijativu za opoziv pokrenuo Sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Sabor je raspušten dan prije Predsjednikova „ustavnog udara” i vrlo je malo vjerojatno da bi se taj postupak mogao pokrenuti.

Zanimljivo je da su svi relevantni hrvatski ustavni pravnici jednakog mišljenja o Milanovićevoj protuustavnoj odluci da povede jednu stranku na parlamentarne izbore. Međutim, niti u parlamentarnoj areni, niti u građanskom društvu, nema svijesti o značenju ovog Milanovićevog „ustavnog udara”, pa niti primjerene reakcije.

Bez međunarodne reakcije

Jedino što se objektivno može napraviti u ovoj situaciji je stvaranje sanitarnog koridora prema uzurpatoru i onima koji s njim sudjeluju u uzurpaciji ustavne moći, odnosno u rušenju ustavnog poretka. Nema niti naznake o tome da bi do takve reakcije moglo doći. Međunarodne reakcije neće biti, jer je Hrvatska članica EU i smatra ju se koliko toliko konsolidiranom demokracijom.

Izostat će povezivanje činjenice da velikim dijelom svog mandata Milanović sustavno podriva europske i euroatlantske principe i da više ili manje otvoreno rabi narativ patogenih utjecaja totalitarnog režima Vladimira Putina. Kao što je bez međunarodne reakcije prošao pad demokratske administracije relativno male i neutjecajne članice Unije kakva je Slovačka, jednako bi tako prošlo i Milanovićevo razaranje demokratskog poretka u Hrvatskoj.

Slično je radio i Tuđman

Preko noći Hrvatska je prestala djelovati kao relativno konsolidirana demokracija, uspješna unutar EU i zemlja koja poštuje načelo da maloj otvorenoj državi u Uniji pogoduje politika „više Europe”.

Razina kršenja temeljnih ustavnih načela, koju je počinio trenutni hrvatski Predsjednik Republike, daleko nadmašuje izborne nepodopštine Aleksandara Vučića. Čak niti autoritarnom vladaru u Beogradu nije palo na pamet da predvodi listu svoje stranke (kojoj jednako tako „nije predsjednik” kao što Milanović „nije predsjednik” SDP-a), nego je samo listi dao ime. Slično je radio i predsjednik Tuđman, u drugim vremenima, u vremenima kad je Hrvatska među europskim demokracijama imala status parije.

Zoran Milanović silinom ustavnog udara nadišao je kolegu (counterparta), klijenta Putinovog režima u Beogradu i pokazao vučje zube, ili barem zube vučića.

Odgovor demokratskog društva u Hrvatskoj pokazat će nam jesu li ti zubi opasni ili tek mliječni, jer na njegov ustavni udar još je uvijek moguće odgovoriti tako da ga se društveno izolira i osramoti. Ustavna kriza u koju Hrvatska, u protivnom, tone, vrlo je opasna, dublja i od one u kojoj se Hrvatska našla u trenutku smrti autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana, kad se kompletan postojeći politički sustav počeo urušavati. Tada su, međutim, i međunarodne okolnosti i stanje institucija demokratskog društva bili daleko povoljniji, pa je sve dobro završilo.

Ovoga puta garancija nema, a prijetnja uzurpatora kojem srce kuca na istoku, mogla bi okončati demokratsku epizodu u Hrvatskoj, koja se do pred neki dan činila stabilnom i sigurnom.

Samo korak dijeli Hrvatsku, da iz europskog glavnog toka, Milanovićevim ustavnim udarom završi u kaljuži autoritarnih poredaka s margine Europe.

(Al Jazeera Balkans)