Položaj žena u politici i na mjestima gdje se donose odluke u balkanskim zemljama još uvijek je u velikom zaostatku za vodećim evropskim zemljama.

Izvještaj koji je je objavila Akademija ženskog liderstva (AŽL) iz Beograda nakon decembarskih izbora u Srbiji pokazao je zabrinjavajuće trendove. Prema njihovim podacima, ukupno gledajući, izborni proces 2023. godine je pokazao nazadovanje u zastupljenosti i načinu predstavljanja žena, sa prisustvom različitih vidova nasilja, objektivizacije, mizoginije i kršenja profesionalnih standarda tokom predizborne kampanje, u poređenju sa izbornim procesom 2022. godine.

Žene u politici na Balkanu izložene su različitim oblicima nasilja, a to nasilje ne mora biti samo fizičko, kako ga javnost najčešće zamišlja.

Smiljana Milinkov, profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu i jedna od autorica izvještaja AŽL-a, u razgovoru za Al Jazeeru Balkans pojašnjava s kojim se vrstama nasilja žene suočavaju tokom izbornog procesa.

„Žene su diskriminisane jer su tokom izbornog procesa uglavnom medijski nevidljive, a ignorisanje i isključivanje predstavlja diskriminaciju. Takođe, izložene su verbalnom nasilju u vidu različitih uvreda, seksizmu i mizoginiji. Učesnice izborne kampanje, najčešće aktivistkinje političkih stranaka, pokreta ili kontrolorke, doživele su i fizičko nasilje tokom kampanje, uoči ili tokom izbornog dana“, kaže profesorica Milinkov.

Miloš Đajić iz beogradskog Centra modernih veština i član Upravnog odbora AŽL-a, jedan od vodećih regionalnih stručnjaka za izborne procese, kaže kako je prije svega važno pojasniti funkciju nasilja prema ženama.

„Znamo svi da nasilje predstavlja instrument za zadržavanje postojećih odnosa moći u društvu. Zbog toga se i koristi nasilje prema ženama, da bi se žene obeshrabrile da aktivnije učestvuju u politici. A kada nema žena u javnoj sferi, nema ni demokratskog i pravednog društva. Ne može se jedno društvo nazivati demokratskim ako se iz javnog života i odlučivanja isključi jedna njegova polovina.
Nasilja se kreću od verbalnih do fizičkih, od emotivnih do različitih vrsta ucena i pritisaka. Sve zavisi da li je nasilje prema ženama u izbornoj kampanji orkestrirano ili pojedinačno“, pojašnjava Đajić.

Formalno prisustvo žena u politici

Zakonski je zagarantirana prisutnost žena na izbornim listama političkih partija, ali, postavlja se pitanje, koliko su one zaista ravnopravno uključene u donošenje političkih odluka.

„I samo prisustvo žena na izbornim listama je često tek formalno ispoštovana zakonska norma jer one ne predstavljaju subjekte političkih kampanja, retko kada se može čuti njihov glas, u medijima su nevidljive ili postavljene kao prigodne kulise dok se političari obraćaju biračima. Poslednjih godina deluje kao da suštinske političke odluke zavise isključivo od jednog muškarca, tako da se ne može govoriti o konsenzusu u donošenju odluka, te samim tim ni o rodnoj ravnopravnosti“, kaže Milinkov.

Đajić dodaje kako smo se izborili za prisustvo žena na mjestima odlučivanja u značajnim procentima, ali problem su ostale političke stranke kao dominantno muške.

„Stranke predstavljaju mesta za muške igre i nadmetanja gde žene nemaju mnogo prostora za rad. Atmosfera u strankama je takva da se žene upućuju da kopiraju muška ponašanja da bi se popele stepenicama uspeha. Sve to dovodi do toga da ženski glas na mestima odlučivanja manje vredi, da ne menja političku agendu i u nju unosi probleme sa kojima se žene suočavaju“, ističe Đajić.

Profesorica Milinkov ističe kako je potrebno učiniti još dosta napora kako bi se nasilje nad ženama u političkom procesu iskorijenilo.

„Nasilje prema ženama u politici je deo opšte atmosfere u našem društvu u kojoj je nasilje gotovo potpuno normalizovano. Izostaje pokretanje pitanja odgovornosti, procesuiranje nasilnika, izricanje sankcija i slanje nedvosmislenih poruka državnih zvaničnika da je nasilje nedopustivo. Kada se rodna neravnopravnost posmatra samo kao još jedna formalna stavka koju je potrebno ispoštovati u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, a ne kao problem koji sputava razvoj društva, to se neminovno odražava i na položaj žena u političkom procesu. Neophodna je dekonstrukcija političke sfere koja bi podrazumevala suštinsko uključivanje žena u procese donošenja odluka“, zaključuje ona.

Lošiji položaj žena

Đajić ističe kako je, nažalost, iako je prošlo samo godinu i po dana od posljednjih izbora, u kojima je i Zakon o rodnoj ravnopravnosti u Srbiji počeo da daje svoje prve rezultate, položaj žena u izbornim kampanjama – sve lošiji.

„Ovoga puta smo imali još manje prisustvo žena u medijima, još manje tema kojima se ukazuje na probleme sa kojima se žene suočavaju. Rešenja za postojeće probleme gotovo da nismo ni čuli. Sve to govori da je potreban snažan impuls i promena kako pravila tako i sveukupne društvene atmosfere da bi se položaj i slika žena u izborima promenila“.

Prema njegovim riječima, položaj žena u politici i na mjestima odlučivanja u balkanskim zemljama je jako loš, a problemi s kojima se žene suočavaju otprilike su isti u svim zemljama regiona.

“Srbija je u normativnim stvarima uspela da odavno osvoji mnogobrojne tekovine civilizovanog sveta kada se govori o rodnoj ravnopravnosti. Na žalost, to nije pretočeno u jasan glas žena u donošenju odluka, artikulisanju politika, debatama i uopšte njihovom snažnom uticaju na društvena događanja. One se još uvek doživljavaju kao dekor i kao statistkinje u kampanji ako posmatramo medije i pojave“.

„U Crnoj Gori postoji još uvek problem sa kvotama i zastupljenošću žena. Pogledajte njihovu novu Vladu u kojoj je samo nekoliko žena. U Bosni i Hercegovini imamo isto tako manji broj žena na mestima odlučivanja. Severna Makedonija je otišla malo dalje, ali sve žene na Zapadnom Balkanu muče slične brige: život bez nasilja, slabije plaćeni poslovi, mnogo besplatnog ženskog rada i patrijarhat koji ih sabija u neke nevidljive kutije“, zaključuje Đajić.

(Al Jazeera, Foto: M. Erdelji)