“Osamdeset četvrte je pao snijeg i skupio se čitav svijet”, stih je iz poznate pjesme Zabranjenog pušenja “Fildžan viška” koji savršeno opisuje šta je Sarajevo značilo u svjetskim okvirima od 8. do 19. februara 1984. godine.

Na današnji dan, 8. februara 1984. godine, klizačica Sanda Dubravčić je u 15:44 sati zapalila olimpijski plamen na stadionu Koševo koji je od tog trenutka dobio prefiks “olimpijski”, a tim činom su počele XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevu.

Sarajevo je organizaciju Igara dobilo 8. maja 1978. na sjednici Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) u Atini. Bila je to iznenađujuća odluka s obzirom da su u konkurenciji bili japanski Sapporo i švedski Göteborg. Sapporo je već jednom ranije uspješno organizovao Igre, dok je Göteborg ponio neslavnu titulu prvog skandinavskog grada koji je imao neuspješnu kandidaturu.

U prvom krugu najviše glasova dobio je Sapporo (33), slijedilo je Sarajevo (31) i Göteborg (10), a jedan glas je bio nevažeći. No, u drugom krugu glasanja čelnici MOK-a koji su glasali za švedski grad su odlučili dati sedam glasova Sarajevu, a samo tri Sapporou, te je Sarajevo pobijedilo rezultatom 39:36, i na taj način postao prvi balkanski grad nakon prvih Igara u Atini koji je dobio organizaciju.

Odmah nakon dobijanja organizacije Igara Sarajevo je postalo jedno veliko gradilište. Vremena je bilo malo, ali je volje bilo mnogo. Uostalom, niko nije ni sumnjao da bi Jugosloveni iznevjerili Tita koji je posebno ponosan bio što će njegova država biti centar svijeta.

Za samo pet godina sagrađeni su Zetra, staza za bob i sankanje, skakaonice, dvorane, “bijele pruge”, žičare, hoteli, Olimpijsko selo i novinarsko naselje sa 2.640 stanova, saobraćajnice prema planinama i 28 zimsko-sportskih centara.

Organizacioni odbor ZOI ’84. je potrošio oko 150 miliona dolara, ali je Sarajevo dobilo promociju širom svijeta i više se nije o njemu nije govorilo kao o mjestu u kojem je počeo Prvi svjetski rat.

Tokom 12 dana, vjerovatno najljepših u istoriji grada, prodato je 250.000 ulaznica, a Olimpijadu je pratilo više od dvije milijarde ljudi.

Za maskotu je izabran vuk Vučko, čije je legendarno i svugdje prepoznatljivo “Sarajevooooo…” otpjevao Zdravko Čolić.

Stigao je i februar 1984. godine, a snijega “ni za lijeka”. Dan pred početak Igara već su mnogi pomislili kako će uzalud biti sva priprema kada bijelih pahulja s neba jednostavno – nema.

A onda se u noći sa 7. na 8. februar desilo čudo – snijeg je padao tolikim intenzitetom da su se ujutro organizatori hvatali za glavu jer je snijega bilo i previše. Ali to nije bio nikakav problem za Sarajlije. Građani su uz pomoć vojske u ekspresnom roku očistili sva borilišta na Jahorini, Bjelašnici, Igmanu i Trebeviću i doveli ih u savršeno stanje za takmičenja.

Tačno 1.600 ljudi je nosilo olimpijsku baklju, a čast da zapali olimpijski plamen pripala je Sandi Dubravčić.

“Paljenje olimpijskog plamena na Koševu za mene predstavlja jednu ogromnu čast i malo je ljudi u sportskim krugovima koji se mogu tim pohvaliti. Bio je to jedinstven trenutak – pun olimpijskog duha i veselja. Sarajevo je živjelo za Zimske olimpijske igre, to se moglo vidjeti na svakom koraku, ljudi su bili topli, srdačni i odlični domaćini”, kazala je Dubravčić u jednom od intervjua za naš portal.

Zakletvu sportista je dao skijaš Bojan Križaj koji je u jednom trenutku zaboravio riječi zakletve, ali ih se sjetio nakon pljeska podrške publike, dok je Igre otvorenim proglasio tadašnji predsjednik predsjedništva SFR Jugoslavije Mika Špiljak.

Svjetska javnost je bila toliko opčinjena Sarajevom da im nije zasmetalo ni to što je tadašnji gradonačelnik Sarajeva Uglješa Uzelac zamahnuo “neispravnom” olimpijskom zastavom na ceremoniji otvarenja. Naime, na olimpijskoj zastavi prvi krug do jarbola je plave boje, a Uzelac je u rukama držao zastavu s prvim crvenim krugom.

Na igrama je učestvovalo 1.272 sportista iz 49 zemalja, a prvi put se u istoriji olimpijskih igara na njima pojavio i jedan afrički skijaš, Lamine Gueye iz Senegala.

U programu Olimpijskih igara tada je bilo alpsko skijanje, bob i sankanje, hokej i umjetničko klizanje, biatlon, nordijsko skijanje i skokovi. Na OI ’84. učestvovalo je 49 nacionalnih olimpijskih komiteta, odnosno više od 2.500 učesnika.

Iako je čitava Jugoslavija najveće nade polagala u ski-skakača Primoža Ulagu i skijaša Bojana Križaja, oni su podbacili, a heroj je postao Jure Franko koji je osvojio srebro u veleslalomu i na taj način Jugoslaviji donio prvu medalju na zimskim olimpijskim igrama u historiji, te je u njegovu čast i nastala krilatica “Volimo Jureka više od bureka”.

Sarajevo je ostalo u lijepom sjećanju posebno britanskom paru u umjetničkom klizanju Jayne Torvill i Christopheru Deanu, kako zbog zlatne medalje, tako i zbog interesovanja koje su izazvali svojim nastupima. Ipak, prema mišljenju mnogih, najveća zvijezda olimpijade bila je njemačka “snježna kraljica” Katarina Witt, koju je nastup u sarajevskoj Zetri učinio jednom od najslavnijih sportistkinja krajem prošlog vijeka.

Najuspješnije države bile su tadašnja Istočna Njemačka (devet zlatnih, devet srebrenih i šest bronzanih medalja) i SSSR (šest zlatnih, 10 srebrenih i devet bronzanih medalja).

Igre, koje su ocijenjene najuspješnije organizovanim do tada, su zatvorene 19. februara u Zetri pred 8.000 posjetilaca uz čuvenu rečenicu Juana Antonija Samarancha “Doviđenja, drago Sarajevo”.

Sva sportska borilišta tokom agresije na BiH su uništena, a neka od njih ni do danas nisu rekonstruisana.

Tračak nade da će se duh olimpizma vratiti u Sarajevo dala je najava kandidature Barselone i Sarajeva za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2030. godine koja je pompezno najavljivana proteklih godina.

Planirano je bilo da se renoviraju skakaonice i staza za nordijsku kombinaciju na Igmanu i bob-staza na Trebeviću, no sredinom 2022. godine odustalo se od kandidature, te je izvjesno da će se ZOI 2030. godine održati u SAD-u, Švajcarskoj, Švedskoj ili Francuskoj koje su podnijele zvanične kandidature.

(tekst i naslovna ilustracija: Klix)