Ako ispitanike podijelite u starosne grupe shodno dekadi u kojoj su rođeni i analizirate njihove odgovore na pitanje: „Ko je bio u pravu u Drugom svjetskom ratu?“ najčešći odgovor u svakoj od starosnih grupa je – „nijedan“ ili „ne znam“. Ukratko, najveći broj građana Crne Gore je, na vrijednosnom nivou, već izjednačio partizanski i ravnogorski četnički pokret. Pobornici revizije istorije, dakle, nijesu morali da čekaju stasavanje generacije rođene, recimo, devedesetih godina da bi ovo postala realnost. Relativizacija se sasvim dobro primila i kod onih koji su socijalizovani u SFRJ. Postavlja se pitanje je li mlađoj generaciji imao ko prenijeti vrijednosti antifašizma – kaže u intervjuu Pobjedi saradnik na Fakultetu političkih nauka dr Nemanja Batrićević.

Govoreći o mladima Batrićević ističe da se ponekad stiče utisak da preovlađuje cinično mišljenje da se mladi pitaju Crna Gora bi mogla nestati, a da oni i ne primijete, „zauzeti prebiranjem po društvenim mrežama“. On objašnjava da je njegovo mišljenje drugačije iako istraživanja potvrđuju da su mladi manje politički zainteresovani i da ulažu manje vremena da se politički informišu.

POBJEDA: Crna Gora je u posljednje tri godine pod jakim udarima klerikalizma koji uništava sistem vrijednosti. Kako na ove pojave reaguju mlađe generacije, da li razumiju prijetnje koje dolaze od Crkve Srbije?

BATRIĆEVIĆ: Iako ste, po mom sudu, problem adekvatno adresirali na Crkvu Srbije, bojim se da na osnovu dostupnih empirijskih podataka u ovom trenutku ne možemo dati odgovor na pitanje da li mladi razumiju vezu između prijetnje po sistem vrijednosti i te institucije. Ono što možemo znati odnosi se na to koliko su ti udari bili „efikasni“ u promjeni stavova i vrijednosti koji su od posebne važnosti za političku agendu Crkve Srbije – istorijski revizionizam, međuetnički odnosi, klerikalizacija, odnos prema državnosti i identitetu i slično.

POBJEDA: Kada su u pitanju ove vrijednosti, možemo li o mladima govoriti kao o jedinstvenoj grupi?

BATRIĆEVIĆ: Prirodno je da postoje značajne razlike u stavovima i vrijednostima unutar svake starosne kategorije. Tako je i sa mladima. Prosto, eventualni generacijski efekat ne smijemo tumačiti izolovano. Mlade ljude ne određuju samo njihove godine. Oni su takođe određeni grupnim identitetima, socioekonomskim statusom, partijskom identifikacijom, okruženjem u kojem žive, odnosima u porodici, itd. Mnoge od tih dimenzija ličnosti „stabilizuju“ političke stavove i percepcije i ,,amortizuju“ potencijalni generacijski efekat.

Ipak, o mladima se često govori kao o jedinstvenoj grupi koju karakteriše nedovoljna zainteresovanost, nedostatak emocionalne povezanosti sa državom (jer „ne pamte referendum“), nepoznavanje istorije, prećerana religioznost itd. Ponekad se stiče utisak da preovlađuje cinično mišljenje da se mladi pitaju Crna Gora bi mogla nestati, a da oni i ne primijete, „zauzeti prebiranjem po društvenim mrežama“. Shodno ovom viđenju, mlađe generacije nijesu „dorasle“ generaciji svojih roditelja.

Kao neko ko radi na Univerzitetu, u direktnom kontaktu sa generacijama rođenim nakon 2000. godine, moj utisak je nešto drugačiji. Svakako, mlađe generacije žive drugačijim životom, njihovu pažnju nije lako privući, naviknuti su na druge forme sadržaja, ali ja ne prepoznajem tu vrstu ravnodušnosti i cinizma koja im se pripisuje.

Uz sve dužno poštovanje, ne mislim da opis generacije naših roditelja kao primjera obrazovanosti, informisanosti, političke angažovanosti i otpora, odgovara stvarnosti. Na kraju, zašto danas govorimo o „povratku devedesetih“. Jer se prvobitni sunovrat društvenih vrijednosti i javnog morala desio upravo u to vrijeme, tj. u vrijeme „zenita“ generacije koja sebe postavlja kao referentnu tačku.

POBJEDA: Što pokazuju relevantna istraživanja, kakav je odnos mladih prema crkvi i religioznosti uopšte?

BATRIĆEVIĆ: Religioznost je jedan od indikatora koji upravo ukazuje da postoji značajna varijacija među mladim ljudima. Shodno podacima iz Evropskog društvenog istraživanja (ESS) iz 2018. i 2020. godine možemo reći da generacija rođena devedesetih godina prednjači na pitanju „koliko za sebe smatrate religioznim“ (5.60/10). Međutim, prosječni nivo samoprijavljene religioznosti u generaciji ispitanika rođenih dvijehiljaditih godina je značajno manji (5.25). Iako razlike nijesu dramatične, jesu statistički značajne. Naime, generacija koja je tek navršila punoljetstvo u ovim istraživanjima prijavljuje nivo religioznosti koji je sličniji ispitanicima rođenim pedesetih i šezdesetih godina, nego onih rođenih tokom osamdesetih ili devedesetih godina prošlog vijeka.

Podvukao bih da ovo pitanje mjeri subjektivni ośećaj religioznosti, dok je potpuno druga stvar na koji način se ta religioznost praktikuje kroz posjete vjerskim objektima ili kroz, recimo, intimne činove poput molitve. Tu podaci takođe pokazuju da gotovo nema razlika u odnosu na starosnu dob. U prosjeku dvije trećine ispitanika (66 odsto) kaže da vjerskim obredima prisustvuje „samo za posebne vjerske praznike“, „rjeđe“ od toga ili „nikad“. Slična stvar je i sa molitvom, koju u prosjeku praktikuje polovina (50 odsto) ispitanika sa istom učestalošću.

Ako govorimo o tome kojoj vjerskoj organizaciji pripadaju, mlađe generacije nijesu ništa bliže Crkvi Srbije nego njihovi prethodnici. U prosjeku se radi o ispodpolovičnom broju ispitanika (45 odsto) koji sebe vide kao vjernike ove vjerske organizacije. Taj broj se u posljednje vrijeme smanjuje među Crnogorcima, koji sve češće biraju da kažu da su pravoslavci, ali da odbijaju da izaberu Crkvu Srbije kao instituciju kojoj pripadaju.

Napomenuo bih potrebu za opreznim izvođenjem zaključaka o najmlađima, zbog proste činjenice da za učestvovanje u političkim anketama osoba mora biti punoljetna. Iz tog razloga količina podataka o najmlađoj populaciji je donekle ograničena. Kako vrijeme bude odmicalo imaćemo sve više informacija, pa ćemo biti u prilici da nešto više kažemo o eventualnim promjenama.

Posebno će interesantno biti analizirati generacije rođene 2010. godina, koji će, sve su prilike, svoje formativne godine provesti u političkom ambijentu koji obilježava erozija sekularnih vrijednosti. Dakle, bez namjere da precjenjujemo ove rane nalaze, u najmanju ruku oni govore o tome da tvrdnja kako generacije mladih naglo postaju religioznije još uvijek nema potvrde u empiriji.

POBJEDA: Da li ste, na osnovu rezultata istraživanja o kojima ste govorili na Cetinjskom forumu, stekli utisak da mlađe generacije imaju snage da se odupru nazadnim pojavama u crnogorskom društvu? Imamo li razloga za optimizam?

BATRIĆEVIĆ: Imamo li razloga za optimizam? Zavisi o čemu govorimo. Kada je u pitanju veliki broj važnih pitanja, proces normalizacije mnogih problematičnih stavova i vrijednosti počeo je od srednje i starije generacije, a tek onda našao prostor kod mlađih.

Uzmimo kao primjer temu istorijskog revizionizma. Ako ispitanike podijelite u starosne grupe shodno dekadi u kojoj su rođeni i analizirate njihove odgovore na pitanje: „Ko je bio u pravu u Drugom svjetskom ratu?“ najčešći odgovor u svakoj od starosnih grupa je – „nijedan“ ili „ne znam“. Ukratko, najveći broj građana Crne Gore je, na vrijednosnom nivou, već izjednačio partizanski i ravnogorski četnički pokret. Pobornici revizije istorije, dakle, nijesu morali da čekaju stasavanje generacije rođene, recimo, devedesetih godina da bi ovo postala realnost. Relativizacija se sasvim dobro primila i kod onih koji su socijalizovani u SFRJ. Postavlja se pitanje je li mlađoj generaciji imao ko prenijeti vrijednosti antifašizma?

Nešto više razloga za optimizam možemo naći u podatku da generacija rođena nakon 2000. godine mnogo više vjeruje u druge ljude. Prosječni nivo saglasnosti sa stavom da „većini ljudi se može vjerovati“ je značajno viši (4.60/10) od recimo generacija rođenih devedesetih (3.70) i osamdesetih (3.80) godina. Kada je u pitanju interpersonalno povjerenje najmlađi ispitanici su mnogo otvoreniji i manje skloni da „sa ljudima uvijek mora biti oprezan“. Ovo je važan indikator društvene kohezije, ali isto tako znamo da se ove stvari mijenjaju na individualnom nivou kako osobe stiču životno iskustvo. S tim indirektno povezano je i da mlađe generacije ne vide sebe kao manje kompetentne od starijih za razumijevanje i participaciju u političkim aktivnostima.

Ono što naša istraživanja potvrđuju a da se može smatrati negativnim trendom, iako važi jednako za mlade svuđe u svijetu, to je da su manje politički zainteresovani i da ulažu manje vremena da se politički informišu. U prosjeku, po sopstvenoj procjeni, potroše oko sat vremena dnevno na političko informisanje. Ostaje nejasno da li je to dovoljno vremena da budu u toku sa ključnim dešavanjima i da śutra na izborima budu u stanju da donesu informisanu odluku, ali je definitivno značajno manje od recimo najstarije populacije, koja svakog dana izdvoji duplo više vremena na političko informisanje.

POBJEDA: Da li u mladim generacijama leži ta snaga prijeko potrebna za očuvanje crnogorskog identiteta? Da li je njihov odnos prema državi, jeziku i identitetu postojaniji od onog odnosa koji imaju njihovi roditelji?

BATRIĆEVIĆ: Kad je posrijedi pitanje nacionalnog identiteta i državnosti, mislim da možemo reći da je taj odnos prilično stabilan kroz generacije. Ukoliko bi se śutra ponovio referendum i na njemu, recimo, glasali samo mlađi od 30 godina, Crna Gora bi neosporno zadržala svoju nezavisnost (~70 odsto). Ova cifra, međutim, krije značajne razlike u odnosu na nacionalnu pripadnost. Među onima koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, procenat podrške iznosi približno 90 odsto, dok među onima koji se izjašnjavaju kao Srbi taj procent se u prosjeku nalazi na nekih 25 odsto, zavisno od istraživanja. Ipak, bio bih veoma oprezan sa interpretacijama ovog indikatora.

Naime, postavlja se pitanje u kojoj mjeri je ovakav stav puko priznavanje trenutno političke realnosti, s obzirom na to da niko ne govori o ponovnom referendumu, a koliko suštinska podrška nezavisnosti. Ovo kažem, jer u posljednjem istraživanju iz 2023. godine svega trećina ispitanika smatra da je Crna Gora bila okupirana 1918. godine, nakon čega joj je nasilno ukinuta državnost.

Poštovanje državnih simbola, slavljenje državnih praznika, priznavanje jezika, takođe, pokazuju zavidnu stabilnost kroz generacije. Segment u kojem vidimo neke promjene jeste tzv. dvojni nacionalni identitet. S obzirom na to da je ovo kategorija koja je zavisna od političkih prilika i sa njima povezanih ekonomskih interesa, očekivane su određene oscilacije u turbulentnim političkim vremenima. Ipak, možemo reći da se nazire relativno stabilan trend smanjenja nacionalne dualnosti kroz vrijeme.

U mjeri u kojoj bi se taj trend nastavio, možemo reći da je nacionalno određenje konsolidovanije nego ranije. U čiju to korist ide, ostaje da se vidi, ali definitivno se linija između nacionalnih kategorije „Crnogoraca“ i „Srba“ jasnije vidi.

POBJEDA: Ovakvi rezultati bi za mnoge u Crnoj Gori bili iznenađujući. U čemu onda vidite razloge raširenog uvjerenja da su mlađi manje posvećeni Crnoj Gori?

BATRIĆEVIĆ: Mislim da se u velikoj mjeri radi o logičkoj grešci u zaključivanju. S obzirom na to da unazad nekoliko godina svjedočimo dešavanjima kojima nijesmo ranije svjedočili (ili nijesmo odavno), onda ljudi prirodno požure u zaključak da je i uzrok tim dešavanjima skorije prirode. Drugim riječima, lako je pretpostaviti da problem ne može biti u onima koji su odavno uključeni u politički život. Uvjerenje da se odgovor na ove društvene pošasti krije prije svega među mladima, po mom sudu, nije realno iz nekoliko razloga.

Prvo, mladih ima manje nego ostalih, pa se po samoj sili brojeva ne može razumno tvrditi da su dramatične promjene u društvu rezultat intervencije u stavove ove starosne grupacije.

Drugo, ne treba smetnuti s uma da se stavovi i vrijednosti dobrim dijelom usvajaju u procesu socijalizacije. Kako omladina nije izolovana od ostatka društva, negativni trendovi, koje možemo uočiti u mlađom populaciji, logično postoje i u drugim starosnim kohortama. Ako postoji međugeneracijsko „prelivanje“, logičnije je da ide u smjeru od starijih ka mlađima, nego obrnuto.

Treće, kada govorimo o „mehanizmu intervencije“ u stavove, često ćete čuti kao argument da ključna razlika leži u društvenim mrežama i načinu na koji ih mladi koriste. No, podaci iz skorijih istraživanja u svijetu sugerišu da su najaktivniji korisnici društvenih mreža između 30 i 42 godine. Kad na to dodate i starije korisnike nema razloga da vjerujemo da je efekat društvenih mreža rezervisan isključivo za mlade.

(Pobjeda, Foto: Pobjeda)