Nakon prvog dela koji smo preneli u nedelju, Autonomija prenosi drugi deo intervju sa Srđanom Šušnicom, pravnikom, kulturologom i publicistom iz Banjaluke za The Geopost.

Geopost: Kurti je u junu kazao da je njegova vizija zajednice zasnovana na hrvatskom modelu za nacionalne manjine. Takođe je još u februaru rekao da je jedan od uslova za formiranje ZSO na Kosovu osnivanje iste takve zajednice za Albance na jugu Srbije.

Šušnica: Kosovo ima obavezu da formira asocijaciju i ono će to sigurno učiniti po slovu i u duhu briselskih sporazuma i kosovskih zakona, ali ne po mjerama i željama Beograda. Asocijacija opština sa srpskom većinom mora biti i ostati onakva kakva je definisana tj. kao statutarna nevladina organizacija bez izvornih nadležnosti, osnovana u skladu sa postojećim ustavom i zakonima Kosova kakvi su sada, bez ekskluzivnih, izvornih ili posebnih nadležnosti, kroz koju će opštine da praktikuju svoje lokalne nadležnosti u strogo definisinam oblastima i u skladu sa postojećim zakonima Kosova i koja se neće smjeti baviti pitanjima policije, pravosuđa, sigurnosti, obavještajnih poslova, odbrane i vanjske politike.

S druge strane, kosovska vlada s pravom postavlja dva pitanja povezana sa asocijacijom opština sa srpskom većinom. Prvo je zašto samo Srbi trebaju imati pravo na asocijaciju? To pravo trebaju imati svi, i zato je format nevladine organizacije najispravniji. Ako bi se ispunjavale želje Beograda da se asocijacija uvodi u sistem kao zakonska instanca, isto to bi trebalo biti omogućeno i drugim manjinama na Kosovu, što bi iz korijena mijenjalo kosovski pravni i izborni sistem. Drugo pitanje je zašto i Albanci i Bošnjaci u Srbiji reciprocitetno ne bi imali pravo na isti onaj nivo kolektivne političke zastupljenosti i predstavljenost kroz “zajednice”, koji Beograd traži za kosovske Srbe? Zašto u Skupštini Srbije ne bi bile obavezne kvote za izbor odrđenog broja zastupnika Albanaca, Bošnjaka i drugih manjina, i to proporcionalno zastupljenosti Srba u kosovskom parlamentu? Nema, niti će biti.

Geopost: Zbog čega?

Šušnica: Odgovor leži u činjenici da Beograd ne traži asocijaciju zarad dobrobiti kosovskih Srba, već radi provođenja svojih toksičnih proruskih i pansrpskih politika u regionu. Da je Beogradu stalo do kosovskih Srba pustio bi ih da se sami dogovore sa vladom u Prištini.

Moja poruka Kosovarima, i Albancima i Srbima, ako pristanete na formiranje asocijacije koja bi bila i za mrvicu više od onoga što je definisao briselski sporazum (statutarna nevladina organizacija bez izvornih zakonskih nadležnosti i definisanosti), možete se odmah spakovati i iseliti u zapadnu Evropu, jer generacije vaše djece neće imati ni državu ni političko okruženje u kojem će napredovati i izgrađivati demokratsko, slobodno i prosperitetno društvo. Ako ne vjerujete pogledajte Bosnu i Hercegovinu, a onda se za koju godinu zagledajte i u Crnu Goru, jer i njoj slijedi potpuna saoizacija politike i društva.

Geopost: Zapad, čini se, ignoriše očigledno stanje na terenu? Ne samo na Kosovu nego i u Crnoj Gori, BiH…

Šušnica: Važno je ponuditi odgovor i na to pitanje – kako je moguće da Beograd radi to što radi, a da to Zapad ignoriše, pa čak i potiče svojim mlakim reakcijama, ili još gore kažnjavem države i kolektive koji su napadnuti i koji su u riziku da Beograd dobije kontrolu nad unutrašnjim političkim procesima u njihovoj državi? Zapadni izaslanici guraju Kosovo da preda dio svoje suverenosti kroz naduvanu asocijaciju zemlji Srbiji – državi koja se još ne miri sa svojim granicama i koja je dva puta u 20. vijeku pokušala genocidom da “riješi kosovsko pitanje”.

Beograd je u posljednjih 10 godina razvio snažan ucjenjivački kapacitet prema Zapadu. Ojačao je rusko sigurnosno, propagandno i ekonomsko prisustvo u Srbiji i Republici Srpskoj, te podržava proruski režim Milorada Dodika u njegovim antiustavnim, secesionističkim i paradržavnim djelovanjima.

Srbija se naoružala kao država, a radikalizirala, rusificiriala i militarizirala kao društvo. Srbija nije raskinula svoje duboke veze i saradnju sa Rusijom, niti će to ikada uraditi, te je u stanju iskoristiti povoljnu geopolitičku konstalaciju u kojoj bi Rusija bila u poziciji da podrži buduće pansrpske secesionističke pa i oružane avanture u regionu.

Srbija je uspjela da se naoruža toliko da bude nedodirljiva za NATO, tačnije nabavkom kineskih i ruskih protivvazdušnih sistema Beograd je podigao prag tolerancije na prijetnju silom koja bi eventualno dolazila sa Zapada kao sredstvo odvraćanja i pritiska. Drugim riječima Zapad nema načina da projektuje silu na Srbiju na način da bi ga iko u Beogradu ozbiljno shvatio.

Razlog nije samo u naoružavanju Srbije već i u nejedinstvu zapadne alijanse i nevoljnosti pojedinih članica NATO ali i političkih aktera u Evropi, poput Orbanovog režima, konzervativnih i ultradesničarskih partija, da glasaju za bilo koju prisilu prema Srbiji. Srbija uspješno okuplja evropske desničarske partije i pokrete od Urala do Atlantika, i dobro je pozicionirana u toj neofašističkoj internacionali, to je državni projekat u koji se ulaže.

Zapadna alijansa je svjesna da Srbija i pansrpski nacionalizam imaju kapacitet, resurse, fanatizam i volju da demonstriraju silu pa i zapale manji ili veći oružani sukob na Balkanu ako se procjeni da je to u interesu ili se osjeti da je trenutak sad ili nikad. U kompleksnoj globalnoj situaciji Zapadu treba stabilan Balkan, a svjestan je da od Srbije neće preko noći postati demokratska država čiji su vanjskopolitički i vrijednosni orijentiri poravnati sa vrijednostima zapadnog slobodnog i demokratskog društva.

Možda u svemu ovome treba tražiti razloge zbog čega Zapad povlađuje Srbiji, pokušava je bar privremeno zadovoljiti, umiriti, učiniti da se Beograd barem na nekim pitanjima odvoji od Rusije, bar dok traje aktivan rat u Ukrajini i dok su kinesko-američki odnosi ovako zategnuti. Rusija bi uz pomoć radikalizirane Srbije i Republike Srpske zaista mogla lako zapaliti novi front u Evropi.

Postoji mogućnost da se krajem 2024. i početkom 2025. steknu uslovi za savršenu političku oluju, koja bi pogodovala izbijanju sukoba na Balkanu.

Geopost: Na šta konkretno mislite?

Šušnica: U toku su osjetljivi pregovori između Pekinga i Vašingtona u kojima američka administracija pokušava deeskalirati tenzije i pridobiti Kinu za mirovni plan sa kojim bi Putin bio zadovoljan. Istovremeno pokušavaju kupiti vrijeme i odvratiti Kinu od eskalacija, jer SAD i zapadni saveznici imaju problem da istovremeno naoružavaju Ukrajinu i Tajvan i dugoročno održe popunjenost svojih skladišta. Rat u Ukrajini se već godinu dana vodi kao “rat iscrpljivanja” u kojem presuđuju tri faktora: volja na bojištu, povećanje vlastite vojne proizvodnje i degradiranje vojne proizvodnje i resursa protivnika.

Ukrajinci su pokazali borbenu volju, te odlučnost da povećaju lokalnu vojnu proizvodnju i da u skladu sa svojim mogućnostima degradiraju vojne resurse Rusije. No zapadna alijansa još nije pokazala ni jedinstvo ni volju da multipliciraju sopstvenu vojnu proizvodnju u obimu koji će dati Ukrajini i posredno Zapadu stratešku prednost. O koliko masovnom uvećanju proizvodnje treba da se radi dovoljno ilustruje podatak da je u prvih godinu dana rata u Ukrajini potrošena trinaestogodišnja proizvodnja antioklopnog sistema Javelin. Zapadna skladišta se ubrzano prazne, procedure nabavke su komplikovane, usitnjenje i dugotrajne, a odbrambeni planovi i nastojanja zapadnih vlada su pod stalnim kritizerskim napadima podjednako i ultradesničara i ljevičara. Proizvođači vojne opreme traže dugoročne finansijske garancije da podignu nove proizvodne pogone. Javna mnjenja u Evropi su podijeljenja i većinski protiv povećanja vojnih budžeta na štetu komfora.

Zapadne vlade smatraju da će sankcijama degradirati rusku ekonomiju, vojnu mašineriju i proizvodnju, ali činjenice govore suprotno. Ruski BDP je u 2022. pao za oko tri odsto (ukrajinski za više od 30 odsto), a u 2023. se očekuje rast ruskog BDP. Ruska skladišta su krcata starog i niskotehnološkog oružja koje je potpuno adekvatno za rat iscrpljivanja i totalnog razaranja. Rusija uspijeva da zaobiđe sankcije gotovo na svakom planu, a naročito u pogledu vojne proizvodnje. Elektronske komponente, poluproizvodi i sirovine, pa i gotovi borbeni sistemi se neometano nabavljaju iz Kine, Indije, Irana, Srbije, pa i Turske. Od bivših sovjetskih republika, azijskih i afričkih zemalja se otkupljuje sovjetska tehnika ili oprema koja je donedavno prodavana u te zemlje. Zapad jednostavno nije uspio degradirati, pa čak ni značajnije usporiti vojnu proizvodnju u Rusiji, a s druge strane nema političku riješenost da urgentno i masovno poveća vlastitu.

Ukoliko se ne desi čudo, ukrajinska protivofanziva neće uspjeti pomjeriti ruske snage, a sa druge strane sve su izglednije šanse za novu rusku ofanizivu na istočnom frontu, u Harkivskoj oblasti preko rijeke Oskil, gdje Rusi mjesecima gomilaju opremu i vojsku. To je glavni razlog zbog čega je Vašington isporučio artiljerijsko kasetno oružje Ukrajini, jer bi to moglo prvo odvratiti Ruse od napada, ili pak pomoći Ukrajini da se odbrani a da pri tome zadrži ofanzivnost svojih snage na južnom frontu.

Sve navedene okolnosti, plus odsustvo značajnijih postignuća na bojištu, uz činjenicu da je 2024. godina superizbora u ključnim državama, upućuje da će ipak 2024. biti godina primirja, htjeli to Ukrajinci ili ne, naravno ukoliko Vašington nađe načina da Putina dovede za sto.

Zato zapadni saveznici ne srljaju u povećanje vojne proizvodnje, jer niko nije siguran šta donosi 2024. Tu su američki opšti izbori, izbori za EU parlament, zatim ruski predsjednički izbori i bjeloruski parlamentarni, turski lokalni izbori, dok su britanski opšti izbori početkom 2025.

Na Balkanu se održavaju lokalni izbori u Bosni, parlamentarni izbori u Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji, predsjednički u Rumuniji i Moldaviji, dok će u azijsko-pacifičkoj regiji biti održani opšti izbori na Tajvanu, Južnoj Koreji i Australiji. Zapovjednik američkog ratnog vazduhoplovstva General Minihan je početkom ove godine izjavio: “Nadam se da sam u krivu, ali mi osjećaj govori da ćemo biti u ratu 2025. godine. Američki predsjednički izbori su 2024. i priuštićemo kineskom predsjedniku Siju Ameriku rastrešene pažnje. Tajvanski predsjednički izbori su 2024. i priuštićemo Siju razlog za napad”.

Geopost: Kažete da će naredna godina biti godina primirja, hteli to Ukrajinci ili ne. Dakle, i po cenu odricanja od nekih teritorija?

Šušnica: Primirje u Ukrajini daje Vašingtonu predah i prostor za bavljenje Kinom, ali i oslobađa Moskvi ruke kako bi se nastavila ozbiljnije baviti Balkanom, Sahelom i Bliskim Istokom.

Okupirane oblasti u Ukrajini ostale bi u ruskim rukama, djelovale bi kao bafer zona, dok bi se uz liniju fronta uspostavio demilitarizvani pojas.

S druge strane, Ukrajina bi dobila priliku za obnovu koja će po najskromnijim procjenama koštati 360 biliona dolara. Kijev bi dobio čvrste sigurnosne garancije od NATO-a i utrti put ka EU, te priliku za izgradnju i ojačavanje demokratskih institucija, vladavinu prava, digitalizaciju i modernizaciju vladinog sektora i društva. To bi mogla biti nova definicija pobjede, koja će ići uz gorku pililu de facto, ali ne i de jure, pristajanja na okupaciju dijela svoje države.

Ukrajinska odluka, kakva god da bude, bi ustvari bila kritičan momenat koja bi ili na duže odgodila širenje ovog evroazijskog rata ili bi u sadejstvu sa drugim okolnostima pokrenula savršenu oluju koja bi počela širiti sukob na Balkan, Baltik, Crnomorski bazen, Tajvan, itd.

Geopost: Takav scenario zapravo je nešto što priželjkuju ruski igrači u regionu, zar ne?

Šušnica: Globalne okolnosti idu u korist Putinovom režimu i njegovim trabantima na Balkanu. Promjena globalne političke paradigme od liberalnog i multilateralnog poretka i ljudskih prava ka suvoj 19-vjekovnoj realpolitici, bilateralizmu, izolacionizmu, normalizaciji i rastu ultradesničarke i konzervativne agende, uz globalno jačanje Kine i agresivni povratak ruske militantne despotije na svjetsku scenu – sve su to okolnosti u kojima Srbija vođena pansrpskim nacionalizmom izvrsno pliva.

Agresija na Ukrajinu, kratkoročne slabosti ruske vojske i države, jesu poremetili planove i očekivanja Beograda, ali ih to nije odvratilo od tri strateška cilja Srbije u regionu, a to su – priznata samostalna država Republika Srpska isprva u Bosni, kao uniji država, kasnije nezavisna; identitetsko i političko potčinjavanje Crne Gore preko crkve, medija i marionetskih političkih partija te pansrbijanizacija Crnogoraca; i ukoliko se ne može podijeliti odmah, onda kontrola nad Kosovom putem zakonski utemljene tzv. “zajednice srpskih opština” čiji state-building će ići u pravcu ili razaranja države Kosovo iznutra ili otcjepljenja.

Geopost: Aleksandar Vulin, šefa BIA i ključni deo Vučićevog antidemokratskog, antizapadnog projekta je sankcionisan od strane SAD. Većinska Srbija, ipak, grčevito brani tog i takvog Vulina i vlasti traže od Amerikanaca dokaze za navedene razloge sankcionisanja. Kako na sve to gledate?

Šušnica: Vulin je dvorska luda i igračka Vučićevog režima, ali to ga ne čini manje opasnim. I takav kakav jeste on je ipak bitan šaraf zvaničnog Beograda koji radikalizira Srbiju i region i direktno ugrožava mir u regionu. On je i postavljen na tako značajnu poziciju da bi njegove fantazmagorije dobile na snazi, ali i da bi štitio unosne poslove Vučićevog režima. U nekom potencijalnom scenariju oružanih sukoba ovakav psihološki profil se obično nađe na čelu kampanja masovnih zločina protiv humanosti, ali njegovo odsustvo organizacionih, sigurnosno-obavještajnih i vojnih vještina i liderskih sposobnosti, ga čine manje opasnim i više štetnim za vlastitu državu.

Sankcije Vulinu jesu direktno vezane za Kosovo i nedavno nasilje u režiji srbijanskih bezbjednosnih struktura i ruske agenture na sjeveru. Indirektno su vezane za prorusku agendu koju Beograd provodi u regionu zajedno sa režimom Milorada Dodika.

Ali Zapad kaska za Srbijom. Srbija ne brani Vulina per se, već brani svoje antizapadne, antiameričke, ani-NATO i proruske izbore, dok joj taj isti Zapad povlađuje, gleda joj kroz priste i bez ikakvog osnova proglašava je liderom u regionu. Vulin je tu samo zli klovn koji je namjerno stavljen u centar pozornice simboličkog sukoba, koji pravi buku i odvraća pogled od suštinski bitnih aktivnosti zvaničnog Beograda. Na kraju može biti iskorišten i kao čip u pregovorima oko Kosova, kao što u tim pregovorima Srbija koristi pitanje sankcija Rusiji ili činjenicu da prodaje oružje i opremu i Ukrajini i Rusiji istovremeno.

Geopost: Vulin je nedavno dvema studentkinjama iz Sarajeva, koje su optužene da su veličale zločine i haške osuđenike na društvenim mrežama na dan kada se u Srebrenici obeležavala 28-godišnjica genocida, omogućio nastavak školovanja u Beogradu. Da li je sa takvom Srbijom moguće pomirenje u koje stalno ubeđuju ne samo vlasti u Crnoj Gori, već i nove vlasti BiH ali i međunarodna zajednica?

Šušnica: Sretan je onaj koji je ovim iznenađen. Lično žao mi je zbog izbora koji su načinile te dvije mlade osobe, ali ima vremena, kajaće se. Od Petra Kočića pa do njih dvije danas, postoji niz Srba i Srpkinja koji su se, prije ili kasnije, tiho ili javno, na slobodi, u zatvoru ili na psihijatrijskoj klinici pokajali jer su svoje živote stavili u službu i pogon političkog Beograda.

Drugi dio pitanja bi ilustrovao jednom vinjetom. Znate kada će mostovi mira i prijateljstva od susjeda prema Srbiji biti najvelelpniji? Pa kada se budu počeli graditi preko dubokih korintskih kanala koje u međuvremenu treba iskopati. To je formula opstanka uz ovu i ovakvu Srbiju. Žao mi je, ali niko za to nije više zaslužan od same države i crkve Srbije.

Geopost: Imaju li aktuelni protesti protiv nasilja u Beogradu potencijala da doprinesu promenama? Svi su jedinstveno PROTIV Vučića ali nije jasno ZA šta su.

Šušnica: Nažalost, ti protesti nemaju snagu da se politizuju i budu nešto više od građanske osude nasilja. Razloge treba tražiti u nepostojanju ideološke alternative Vučićevom režimu i politici koju vodi SNS, crkva Srbije i institucije pod njihovom kontrolom.

Vučić izvanredno vlada catch-all pristupom, pa čak i ako ne pridobije sve u svoj tabor, on je svojom retorikom, pojavom i medijsko-botovskim aparatom uvjerio cijelu Srbiju da zastupa sva politička stajališta korisna za Srbiju po svim pitanjima, odjedanput i svugdje.

Time on fragmentira alternativna razmišljanja i opozicione tendencije, sprečava ukrupnjavanje i otupljuje oštricu kritike prema sebi, pogotovo po pojedinim pitanjima.

Evo uzmite za primjer pitanje Draže Mihailovića i četništva.

Opozicija u Srbiji po ovom pitanju praktično ne postoji. Ubjedljiva manjina javne inteligencije Srbije oštro kritički osuđuje pokloništvo većinske Srbije prema čovjeku koji je ne samo kolaborant nacističkog okupatora već i ratni zločinac, i takvi kada se politički organizuju ne mogu preći prag.

U međuvremenu, kult četništva i revizionistička laž o Draži i četnicima kao antifašistima i borcima otpora je toliko duboko prodrla u društvo da imate pripadnike LGBT populacije koji slave četništvo, sudije i pravnike koji nemaju ništa protiv rehabilitacije najgorih četničkih zločinaca. Imate pojedine ugledne opozicione figure koji mediokritetski prilaze pitanju Draže Mihailovića sa humanitarne strane pa eto s puno razumjevanja zalažu se da svako treba da mu se zna za grob, a ne pitaju se pri tome gdje su grobovi njegovih žrtava i šta će biti kada njegov grob postane novo svetilište mladih u Srbiji.

Mnogi politički akteri i mediji koji i nisu skloni četništvu, ne žele se outovati jer se boje da će izgubiti glasače, publiku, pa onda srednjače, ignorišu, ćute. I tako je po gotovo svim gorućim pitanjima.

I za režim i za većinu opozicije Crna Gora je srpska država a Crnogorci su Srbi, dok je Milo Đukanović posljednji komunistički diktator i mafijaš.

Isto je i kada je u pitanju genocid i ratni zločini u Bosni.

Režim i većina opozicije negira genocid u Srebrenici, srednjaši ćute ili u javnim istupima izbjegavaju kvalifikaciju zločina, pribjegavaju eufemizmima i simboličkoj trgovini, tipa “i vi ste nas”.

Primjera radi, jedan od vođa opozicionog pokreta “Ne davimo Beograd” Dobrica Veselinović je 11. jula posjetio Potočare i dao javnu izjavu u kojoj je izbjegao zločine u Srebrenici nazvati genocidom a kroz svoju izjavu je i provukao svojevrsno opravdanje za svoje prisustvo tu, izrekavši da “ako su Majke Srebrenice išle u Jasenovac, zbog njih smo dužni biti u Srebrenici”.

Šta to znači? Da genocid u Srebrenici ne postoji bez Jasenovca? Da je nemoguće odati poštu žrtvama Srebrenice koji su pobijeni za života malog Dobrice, dok Majke Srebrenice ne odaju poštu za žrtve Jasenovca koje su pobijene za vakta Dobričinog pradjede?

I uz put budi rečeno, te žrtve Jasenovca nisu Srbijanci, već bosanski Srbi, što je značajna, rijetko nepremostiva razlika. Ili da je možda Dobrica htio da poruči da je Srebrenica rezultat Jasenovca, ili da se bez Jasenovca ne bi desila Srebrenica?

Prije Dobrice u Potočare je došao sa sličnim porukama sam Vučić, izbjegavajući pri tome da izgovori riječ genocid, odavajući poštu žrtvama zločina kojeg negira. Naravno, lider opozicije je izbjegao i da jasno artikuliše ko su i osudi zločince, ili da na primjer jasno locira političku odgovornost Srbije za genocid, a kamoli da osudi političke i intelektualne stratege tog zločina. Samo na ovom primjeru se jasno vidi koliko opozicija u Srbiji ideološki blijeda, neartikulisana, ali i kukavička, nerijetko i cinična i zlonamjerna.

Podaci Ališe Kerns dobro poznati crnogorskim i bosanskim državnim graničnim agencijama

Geopost: Pomenuli ste crkvu Srbije kao remetilački faktor na putu ka istinskom pomirenju u regionu. Ako i kada u nekoj budućnosti, dođe do promena u Srbiji da li bi mogli očekivati da crkva SPC bude prvi kandidat za rasformiranje? Koliko je to moguće očekivati od srpske opozicije? Povodom nedavnih optužbi britanske poslanice Ališe Kerns za šverc oružja iz Srbije na Kosovo dobar deo opozicije je stao na stranu crkve kao i mnogo puta ranije kada se takne crkva.

Šušnica: Podaci koje je iznijela britanska poslanica su jako dobro poznati crnogorskim i bosanskim državnim graničnim, policijskim i obavještajnim agencijama, i kada je u pitanju oružje, i kada je u pitanju devizna gotovina, zlato, ukradeno kulturno-istorijsko nasljeđe, umjetnine, ali i kada je pitanju logistika nelegalnog i tajnog ulaska i izlaska bezbjednosno interesantnih osoba, ruskih agenata, pripadnika srpskih i ruskih militantnih i ekstremističkih grupa u susjedne zemlje. Ta crkva je bila najveći logističar, krijumčar oružja i novca za plaćanje medija i proksija u svim velikim hibridnim operacijama u Crnoj Gori, od protesta 2015. preko pokušaja državnog udara 2016, do litija 2020.

Mora se imati u vidu da je Crkva Srbije posljednji relikt bivše Jugoslavije pod kontrolom Srbije i za tu državu obavlja tri velike uloge u tzv. “srpskom svetu”. Prva je ideološka i asimilatorska. Crkva Srbije je najsnažniji drajver ideje velike Srbije i pansrpskog nacionalizma i platforma preko koje je započeta srbizacija bosanskih, hercegovačkih i crnogorskih pravoslavaca u 19. vijeku, a danas se vrši asimilacija Crnogoraca u Srbe i Srbo-Crnogorce, te brutalna krađa i falsifikovanje crnogorske i bosansko-hercegovačke istorije, kulturno istorijskog i vjerskog nasljeđa.

Druga je paradržavna. To je državna crkva, u službi državnih interesa Srbije. Ona služi i kao obavještajno-sigurnosna platforma, i kao krijumčarsko-kriminalna mreža pogodna da se zaobilaze sigurnosni aparati susjednih država, kao izvor finansiranja političkih proksija i srpskih ekstremističkih grupa u susjednim državama.

Treća uloga je viktimizacijska, gdje je crkva preuzela monopol nad srpskim žrtvama, grobovima i kostima, svima i svugdje, u cilju prikazivanja Srba kao najugroženijeg naroda na Balkanu, a tzv. “srpskog pitanja” kao neriješenog. Država Srbija se nikada neće odreći ovakve crkve kao svog instrumenta. Nikada.

Geopost: Dakle, u toj crkvi ne “stanuje” Isus Hrist i ne važe božije zapovesti…

Šušnica: U čisto religijskom smislu, crkvu Srbije je sve teže poistovjetiti sa hrišćanskom crkvom koja se snažno i odlučno udaljila od Hristovog zavjeta i potpuno posvetila kultu kosovskog i militantnog vidovdanskog zavjeta.

Srpska crkva je mjesto rađanja jedne specijalne forme svetosavskog nacionalizma i bogomoljačkog klerikalizma koji su osvojili cijelo društvo i sve institucije države, uključujući i vojsku. Prisutna je na cijelom Zapadnom Balkanu.

Jednostavno, Srbija nije i ne može i zadugo neće biti Belgija, niti će crkva u Srbija još zadugo biti odvojena od države i postati pristojna hrišćanska crkva. I svi susjedi Srbije trebaju da projektuju svoje realističke političke ciljeve, strategije i očekivanja sa ovim činjenicama. I Bosna, i Kosovo, a posebno Crna Gora moraju pripremiti svoje građane da će borba za vlastitu kulturnu, identitetsku, vjersku, političku suverenost i nezavisnost od Srbije i pansrpskog i ruskog uticaja trajati decenijama i da se u tu svrhu moraju ujediniti u zajedničke regionalne inicijative, ali i što prije ući u euroatlantske zajednice.

Geopost: Hoće li, kako pojedini predviđaju, rasplet kosovskog čvora ići na štetu drugih država u regionu, prvenstveno BiH, Crne Gore?

Šušnica: Beograd je trenutno centralna tačka gdje se povezuju sve velike sigurnosne i političke krize na Balkanu, a u Beogradu centralna tačka je kompleks obavještajne zajednice, crkve i konzervativne inteligencija Srbije.

Zajednički imenitelj kriza na Kosovu, u Bosni i Crnoj Gori je upravo Srbija i njena mini-imperijalna politika pansrbizma sa osloncem na Rusiju – sa agresivnom propagandom, osvajanjem medijske i političko-izborne scene susjeda, sa svakodnevnom viktimizacijom i grubom eksploatacijom bosanskih, kosovskih i crnogorskih Srba, sa ofanzivnim lobiranjem i potkupljivanjem stranih diplomata i službenika međunarodnih organizacija, sa svekodnevnim negiranjem zločina počinjenih u ime srpstva i Srbije, sa negiranjem suverenosti i identiteta susjednih naroda, sa drskim demonstracijama sile, prijetnjama secesijom i izazivanjem nasilja. To je strategija svakodnevnog ucjenjivanja Zapada krizama u regionu.

Mislim da sam u prethodnim odgovorima djelomično dao i odgovor na ovo pitanje. To pitanje nadoknađivanja Kosova sa teritorijom susjedne države je lažno pitanje i služi distrakciji političkih protivnika. Beograd ne ide ka međunarodnim akterima i javnosti sa tako naivno postavljenim teritorijalnim “trgovinama”.

Uzmite samo koliko dugo i pomno je pripreman prijedlog podjele Kosovo, tj. zamjene sjevera Kosova za jug Srbije, koliko dugo se pripremao Tači da pristane na isti, pa simpatije Trampove administracija za sam plan. I opet ništa. Evropa je osjetljiva za teritorijalne zamjene, pogotovo sada. To ne znači da će uvijek ostati takva.

Politika Srbije je maksimalistička i na kraće i na duže staze, ali zahtjevi i taktika na lokalu nisu. Moramo razumjeti da Beograd radi filigranski i lokalno, jer za to ima jaku ideološku osnovu, političku volju i velike resurse oličene u crkvi, obavještajnom aparatu, medijima i politički organizovanoj srpskoj zajednici u svakoj od targetiranih država. Srbija plete mrežu okolnosti i proizvodi male lokalne krize, sklapa i raskida partnerstva, potkupljuje potencijalne saveznike, kompromituje političke protivnike, kako bi ostvarila lokalne poluge moći i uticaja, i vrlo konkretne pregovaračke adute. Ne uspijevaju uvijek da izađu kao dobitnici i tome najbolje svjedoče potezi kosovske vlade pod vodstvom Kurtija.

Kurti je jednostavno rečeno nadigrao Vučića, našao prostor da iskoristi ograničenja srbijanskog pristupa. Na kraće staze, Beogradu bi insistiranje na trgovini “Kosovo za Republiku Srpsku” samo štetilo. Zašto bi to radili kada je Republika Srpska de facto njihova, Crna Gora također, kao i sjever Kosova.

(The Geopost, foto: Slobodan Rašić Bobara)