Javnost se cijelog maja u Srbiji spremala za najveći miting u historiji te zemlje, koji se na kraju ispostavio kao fijasko. Iako se taj fijasko odražavao, po tom kišovitom 26. maju, kroz ne toliko veliki broj ljudi i pričanja općih mjesta sa bine, ipak je na tom skupu Srpske napredne stranke gostovao i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji uzviknuo na kraju svog govora: „Živjela Rusija!“. Pored njega, bio je i iz Crne Gore političar Milan Knežević koji se obraćao publici kroz stihove: „Možda ne slušate tehno i Eltona Džona, ali vi čuvate dečanska zvona!“. Svašta se tog dana moglo čuti. Cijeli region je slušao i posmatrao kako se u Beogradu ponovo javno i nedvosmisleno priča o ugroženosti Srbije. Svakako ovo nije bio prvi put, ali ni posljednji, da se iz srbijanske metropole čuju ovakve stvari.

Piše: Nikola Krstić

Kada je u pitanju pozicija Milorada Dodika u regionu i njegovi konekcije sa Rusijom, kulturološkinja Aleksandra Bosnić Đurić kaže za Slobodnu Bosnu da je on otvoreno svoju političku aktivnost pozicionirao na strani te države.

„Međutim, kada na mitingu Srpske napredne stranke u Beogradu eksplicira ovu svoju ‘emocionalnu povezanost’, to govori još nešto: da Srbija nastavlja svoju štetnu šizofrenu politiku kojom, s jedne strane, poručuje da joj je stalo do evropskih integracija, a s druge, da je i savezništvo sa Rusijom uvijek aktuelno i visoko na listi državnih prioriteta. Dodikovi politički stavovi i njegove pretenzije spadaju u paket prošlosti koja se vraća, prošlosti u kojoj se, negiranjem genocida i izlivima starih nacionalističkih tenzija, zapravo sprečava mogućnost uspostavljanja mira u regionu“, kaže naša sagovornica.

Sociolog Dario Hajrić kaže da je Dodik “kao i svaki političar koji se postavio iznad sistema štetan za građane sopstvene političke zajednice”.

“Protivpravna koncentracija moći i nedodirljivost pred zakonom se nikad ne završavaju samo korupcijom, već uvijek teže tome da se preliju u fizičko nasilje u ovom ili onom obliku. U nedostatku stvarnog legitimiteta – jer on se dobija na slobodnim izborima – autoritarci poput njega okreću se alternativnim izvorima podrške, a Rusija drži širom otvorena vrata za takve pojave na tlu Evrope. Međutim, u tome nije jedina: činjenica je da i Evropska unija, pa i SAD, drže zatvorene oči pred razvaljivanjem demokratije u Srbiji. U tom smislu, rekao bih da svaki angažman stranih sila koji ide u smjeru jačanja lidera a ne institucija direktno šteti građanima“, rekao je Hajrić.

Miris Kremlja na Balkanu

Istraživačko-izdavački centar “Demostat” je predstavio istraživanje javnog mnjenja u Srbiji, te da “nepuna četvrtina ispitanika (23%) smatra da ‘Srbija treba da uskladi svoju vanjsku politiku sa Evropskom unijom i uvede sankcije Rusiji’, a da sa druge strane dvije petine ispitanika (42%) ima sasvim drukčije mišljenje, ‘Srbija treba da zadrži dobre odnose sa Rusijom po cijenu odustajanja od Evropske unije’”.

Na pitanje kako rusko učešće u srbijanskom političkom pejzažu utječe na sigurnosnu dinamiku regiona i da li postoje zabrinutosti zbog mogućeg narušavanja stabilnosti, Hajrić je odgovorio da “ruski utjecaj nije jedini strani utjecaj u Srbiji”, te da “ne misli da mu je narušavanje stabilnosti primarni cilj”.

“Ruska politička elita ima snažne veze sa nizom stranaka u Srbiji, ali i sa nizom organizacija koje su svojevrsni odgovor na NVO i vrlo su aktivne na ulici. Na nivou društva, oni služe kao kišobran za niz ideja: od negacije i relativizacije zločina, preko zagovaranja zabrane abortusa, klerikalizacije društva… Ruski utjecaj ima antidemokratski, proautoritarni predznak, a cijena takvih utjecaja uvijek se plaća ljudskom nesrećom. No, zapad također toleriše autoritarca na vlasti u Srbiji”, jasan je on.

S druge strane, Bosnić Đurić smatra da se “ruski utjecaj, posebno nakon agresije na Ukrajinu, u srbijanskom političkom kontekstu pokazuje kao izrazito destruktivan, onoliko destruktivan koliko su ekspanzionistički ruski i ekspanzionistički srpski svijet dva bliska politička koncepta”.

“Ova dva koncepta se međusobno podstiču i hrane. Za oba svijeta je karakteristično uvođenje velikog broja građana u stanje kolektivne iracionalnosti i teorije zavjere zasnovane na tezi da se ugroženi pravoslavni svijet bori protiv dekadentnog i demonolikog zapadnog svijeta”, rekla je ona.

Dodaje da je “režimu Vladimira Putina ne odgovara stabilnost na Zapadnom Balkanu”.

“Upravo suprotno, konfliktni Zapadni Balkan bi za njega značio neku vrstu satisfakcije za ne onako lako osvajanje Ukrajine kako je zamislio. U tom smislu, zabrinutost zbog narušavanja stabilnosti je, nažalost, više nego opravdana”, ističe.

Zločini u regionu kao koletaralna šteta

Ipak, ovih dana su veoma aktuelni protesti u Srbiji, ali je primjetna aktivnost javnih ličnosti. Međutim, glumac Milan Marić se našao na meti, između ostalog, koji je pričao svjedočanstva ljudi, koji su preživjeli kada je bio počinjen genocid u Srebrenici. On je prozvan od narodne poslanice Sandre Božić kao “antisrpsko đubre koje je učestvovalo u propagandnom spotu”.

Bosnić Đurić je rekla za Slobodnu Bosnu da “kada predstavnici aktuelnog režima u Srbiji dozvole sebi, ne samo u tabloidnim medijima nego i u Skupštini, ovakvu vrstu javne stigmatizacije onih koji na bilo koji način imaju veze ili javno nastupaju kao zagovornici suočavanja sa onim što se dešavalo devedesetih godina prošlog vijeka, onda to svima šalje nekoliko uznemirujućih poruka – da Srbija nije demokratska zemlja, da je ona populistička autokratija u kojoj se i dalje podgrijavaju masovne populističke iluzije i da ona u ovom trenutku zapravo nema namjeru da ima dobrosusjedske i beskonfliktne odnose sa zemljama u regionu”.

“Građanima u Bosni i Hercegovini ovakve formulacije, koje zapravo govore o tome da smo mi još uvijek u produženom konfliktu i opsesiji ratom, izvjesno padaju veoma teško. Ali, jednako teško padaju i onim građanima u Srbiji koji se godinama bore, suočavanjem sa prošlošću i razvijanjem demokratskih potencijala, da uprkos svemu od Srbije načine slobodnu i dostojanstvenu zemlju, koja više nikada neće biti zarobljena nacionalističkim i ratnim igrama i opsesijama”, kaže ona.

Hajrić pak smatra da “ljudima koji nisu aktivno u toku sa politikom u Srbiji teško je dočarati razmjere agresije vladajuće većine prema bilo kakvom obliku kritike”.

“Čitavi ešaloni SNS funkcionera služe primarno za targetiranje ljudi koji su označeni kao neprijatelji, i spremni su da izgovore bilo šta da ih ocrne. Čineći to, priljepit će vam bilo koju etiketu za koju procjene da će vam naštetiti, i ne gledaju dalje od tog cilja. Vrijeđanje ljudi u Bosni i Hercegovini za njih je kolateralna šteta o kojoj ni ne razmišljaju, zato što su njihovi partijski zadaci lokalnog karaktera”, ističe on.

Stara kriza, nova vremena

U mjesecima kada ne prestaje kriza na Kosovu, nacionalistička retorika u Srbiji je sve jača. Zadah prošlosti i dalje je za vratom, iako se svi nadaju da su ti dani “nemogući”, te je konstanta napetosti sveprisutna.

Bosnić Đurić kaže da “Srbija nije izolovano ostrvo i da je logično da njena politička aktivnost ima potencijal da utječe na stabilnost ili nestabilnost Zapadnog Balkana”.

“Srbija je jedna od potpisnica Dejtonskog sporazuma, pa je i na taj način veoma povezana sa političkom situacijom u Bosni i Hercegovini, a posebno preko ‘specijalnih odnosa’ sa Republikom Srpskom. Proporcionalno intenzitetu promovisanja ideološkog i političkog konstrukta Srpskog sveta nestabilnost u Bosni i Hercegovini zbog Republike Srpske, koja je viđena kao jedan od njegovih nosećih stubova, pojačavat će se ili smanjivati. Srpski svet je izuzetno destruktivan i opasan politički koncept i sada je već jasno da nije riječ samo o kulturnom jedinstvu svih Srba i ukoliko se što hitnije ne demistifikuje i ne dekonstruiše, izvesno je da će permanentno ugrožavati stabilnost cijelog regiona.

Međutim, Hajrić smatra da je “Bosna i Hercegovina je zarobljena sopstvenim institucionalnim poretkom koji je od svog uspostavljanja manjkav jer je okamenio principe etničke podjele na kojima je rat i vođen, i koji se sa godinama samo dalje deformisao u društvo podjeljeno na kartel entitetskih elita s jedne, i žrtve eksploatacije s druge strane”.

“To je idealno tlo za vanjsko uplitanje, ali rekao bih da je fokus vlasti u Beogradu za sada primarno na Kosovu i Crnoj Gori. Naravno, nikad se ne zna kada to može da se promijeni, a bojim se da bi lako moglo da uvede BiH u ozbiljnu krizu”, kaže naš sagovornik.

Na sve moguće načine pokušava da se sprovede osnivanje Zajednice srpskih opština na Kosovu, međutim, postoji mišljenje da je ono nova Republika Srpska. Na pitanje kakav je podtekst u tom “natezanju”, Hajrić ističe da “značaj te insitucije leži u autonomiji lokalne samouprave”. On dodaje da je “važna je u onoj mjeri u kojoj obezbjeđuje građanima ekonomsku samostalnost i bezbjednost, kako prema Prištini tako i prema Beogradu”.

“Uz uvažavanje čitavog niza razlika, na primeru današnje zajednice Srba u Hrvatskoj vidimo da je moguće imati manjinsku politiku relativno nezavisnu u odnosu na Beograd. Međutim, za tako nešto je potreban adekvatan institucionalni okvir, ali i politička artikulacija koja prioritizuje građane a ne teritoriju. Suština borbe za zajednicu mora da bude nalaženje načina da ona ostane lokalnog karaktera, u rukama građana koje predstavlja, a ne figura u partiji šaha koje vode drugi”, izričit je on.

S druge strane, dosta se smatra i komentariše da je i u Crnoj Gori pobijedila probeogradska struja, na takvu konstataciju Bosnić Đurić kaže da je ta država “od 2020. suočena sa novim ciklusom identitetske uzurpacije koja je snažno podsticana upravo konceptom Srpskog sveta, jer je i Crna Gora viđena kao njegov neupitan dio”.

“Od 2020. u Crnoj Gori postoji opasna teza ‘o dva nacionalizma’, čiji će se sukob razriješiti ignorisanjem identitetskih pitanja i bavljenjem ekonomijom. Tako se, naravno, ne gradi građansko društvo. Nova vlast građanima Crne Gore bi morala nedvosmisleno i jasno da saopći da se državnost i nezavisnost Crne Gore, njen put u Evropsku uniju, kao i pravo Crnogoraca da se u svojoj zemlji osjećaju Crnogorcima, ne dovode u pitanje. A potom i da navedeno nedvosmisleno realizuje”, ističe ona.

Prodor u svjetliju budućnost

Kada se cijela ova priča zaokruži, nekako se nazire da je Beograd, odnosno Srbija u svakoj ovoj priči centar narativa ili je barem blizu njega.

Naša sagovornica podsjeća da je “u Srbiji sve i počelo krajem osamdesetih, uz ideološki proglas Memoranduma SANU, kojim se zapravo poručivalo da je san o velikoj Srbiji legitiman, a rat nametnut i neizbežan.” Ona dodaje da je “u centru tog narativa bila teza da je ugroženom narodu u borbi za svoje izgubljene teritorije i svoje narušeno jedinstvo dozvoljeno sve, pa i agresija”.

Na pitanje šta je potrebno da bi se budućnost u regionu ojačala i da ne mora da se misli da li će biti rata, ona odgovara: “Budući da je Srbija najveća država Zapadnog Balkana njena odgovornost za stabilnost regiona je i proporcionalno najveća. Neophodno je da ona što prije prestane da bude autokratska i postane demokratska, da se izbori za put u sopstvenu građanskost, da dekonstruiše svoje nacionalističke mitove i pretenzije, da umjesto propagandnog podsticanja na sukobe objektivno informiše svoje građane o neophodnosti mirnog suživota sa svim svojim susjedima.”

Dodaje da je “riječ o neophodnosti temeljnog oporavka vrijednosnih sistema i institucija u Srbiji. Konačno, ulaskom svih preostalih država Zapadnog Balkana u Evropsku uniju stvorili bi se uslovi za dugotrajan i stabilan mir”, ističe ona.

Hajrić pak smatra da smo “mir i prosperitet videli samo u periodu kada smo potražili drugačiji vid zajednice, i njih smo prve izgubili kada smo je napustili”.

“Mogu donekle da razumijem hvatanje za nacionalizam kao reakciju pojedinca na ratne traume, ali to je i dalje pogrešan odgovor zato što je on ujedno i uzrok tih trauma. U slučaju Srbije, jedan od uzroka je i konstantno, intenzivno medijsko huškanje i uzgajanje ksenofobije, a njegov izvor je režim. Stotinama puta godišnje na naslovinm stranicama naših tabloida udarni naslovi pričaju o ratu koji samo što nije počeo. Mijenjaju se samo agresori. Ta vrsta propagande počinje da ostavlja traga na mnogima. Međutim, ljudi kojima je rat prihvatljiv – ili čak poželjan – su oni koji ne očekuju da ga iskuse na svojoj koži, kao i oni koji se nadaju da bi od njega profitirali”, kaže on.

Dodaje da je bolju budućnost potrebno “okretanje leđa svakoj političkoj opciji koja nam maše zastavom pred očima da ne vidimo da nas pljačkaju”.

“Odbacivanje glorifikacije ili bilo kog oblika tolerisanja ratnih zločinaca. Što se specifično Srbije tiče, departizacija institucija, razbijanje medijskog monopola SNS, izgradnja pravne države. Daleko smo od svega toga, i dok god je tako, treba da brinemo”, zaključuje on.

A šta su oni nama radili?

Na pitanje koliko utječe na stabilnost regiona nepoznavanje moderne historije u tome “šta su naši radili drugima” na građane zemalja, koje su učestvovale u ratu tokom devedesetih, Bosnić Đurić ističe da ta sintagma “sprečava svaku mogućnost prepoznavanja mehanizama koji su devedesetih godina doveli do krvoprolića”.

“Uz takvo pitanje nemoguće je graditi dobre odnose, nemoguće je prevazići stara neprijateljstva i nemoguće je izbeći nova varničenja i konflikte. Tek onda kada bismo, umjesto toga, postavili pitanje ‘šta su naši radili drugima’, uz punu svijest o tome da ne postoje genocidni narodi već samo režimi koji proizvode genocide, mogli bismo da izađemo iz začaranog kruga zataškavanja i novih talasa mržnje”, kaže ona.

Hajrić pak smatra da je “problem kompleksinij od pukog nezanja”.

“Primjera radi, prosječna osoba ne može da bude ekspert za ratnu prošlost. Kada se nađe u razgovoru u kom treba da zauzme stav, pribjeći će istoj metodi kojom pribjegava većina ljudi kada ne barata s dovoljno informacija: pokušat će da ide linijom najmanjeg otpora i da se drži koncepta da je istina negdje na sredini. To će u razgovoru sa neutralnim sagovornikom da se pretvori u ‘jeste, sve strane su činile zločine, običan čovjek uvijek nastrada’, ali u razgovoru sa šovinistom će često otklizati u čuveno ‘a šta su oni nama radili’. Međudržavni i etnički odnosi su kompleksna pitanja na koja nacionalizam podmeće jednostavne, lako pamtljive fraze kao odgovore. Takođe, kroz medije nudi okvir za razumjevanje u kojem ta tumačenja djeluju jedina smislena. Prosječnog građanina nikada nećete naučiti da nabraja mjesta masovnih grobnica, ali možete ukloniti okvir koji ga uči da na pomen neke od njih slegne ramenima”, rekao je on.

Tekst je nastao u okviru SMART Balkan projekta čiji je pokrovitelj ambasada Norveške u BiH.

(Slobodna Bosna, karikatura: STUPS )