Ako krštenica Srpske pravoslavne crkve postaje preporuka ili uslov za opstanak ili napredovanje u službi to je siguran znak da Crna Gora tone sve dublje i udaljava se od istinske evropske i građanske priče, ocjenjuje u intervjuu za Pobjedu češki istoričar František Šistek koji više od dvije decenije prati ovdašnje i balkanske prilike, a kroz svoj istraživački rad pojašnjava „prošlost koju živimo“ i smješta je u naučni i geopolitički kontekst.

Iz te vizure primjećuje da naši visoki intelektualni krugovi, uz izuzetak malobrojnih pojedinaca i ustanova, glasno tihuju – iz straha od gubitka privilegija – ostavljajući prostor da se u tkivo institucija, kako kaže, infiltrira uticaj onih snaga koje politički legitimitet crpe iz bliskosti sa radikalnim oblikom pravoslavlja, kakav danas egzistira još i u Srbiji i Republici Srpskoj, a koji baštini istorijski revizionizam i abolira saradnike fašista u Drugom svjetskom ratu.

Ocjenjuje da su takvom ishodu doprinijeli pobrkani prioriteti i uljuljkanost prethodne vlasti nakon referenduma 2006. godine, koja je zapostavljala pitanja kulture i nasljeđa. Zbog toga su, smatra on, uslijedile promjene koje su, naročito tokom minule tri godine, i pored drugačijeg očekivanja dijela javnosti, zapravo, preoblikovale crnogorsku političku i društvenu zbilju do te mjere da njome već dominira duboki klerikalni uticaj, odsustvo neophodnog dijaloga među političkim protivnicima, isključivost i zaoštravanje diskursa koji skreće udesno.

Kritiku nastalih anomalija prigušuju pozivi na „evropsku priču“ pogodnu za maskiranje trendova koji već rađaju gorke plodove – mijenjanje imena ulica i kovanje kolaboracionista u zvijezde, sve pod krinkom demokratije.

POBJEDA: Otkud taj pozni val revizionizma kojem je Crna Gora nekako odolijevala, kako ga objašnjavate i kuda on vodi?

ŠISTEK: I prije ovih promjena koje su se desile u Crnoj Gori razmišljao sam o tome da li je Crna Gora stvarno zemlja koja ima, da tako kažem, zdravije osnove od drugih jugoslovenskih zemlja, pa zato nije imala talas revizionizma – koji je pratilo kvarenje međunacionalnih odnosa i oružani konflikt – ili ga je izbjegla nekim čudom, ili će, padalo mi je na um, on tek možda da nastupi.

Rekao bih, od svega navedenog po malo.

Revizionizam kao osnov za izazivanje sukoba nekome mora da bude u interesu. To ne pada s neba, već se podstiče, nameću ga intelektualne elite, mediji.

Postavlja se pitanje kome je on u Crnoj Gori bio potreban. Posebno u kontekstu činjenice da ste ovdje imali kontinuitet vlasti, ne ideologije, ali vlasti da, jer je dominirao DPS koji je tada bio nasljednik Saveza komunista. Takva struktura, posebno na početku, nije imala motiv da podstiče revizionizam. Pritom se održavao i kontinuitet zbog poslijeratne generacije koja je pamtila Drugi svjetski rat, period Jugoslavije. Tako da taj konflikt nije nikome unutra odgovarao.

Sa druge strane događala se smjena generacija, to bi neki demograf možda bolje mogao da analizira. Pogledajte samo rezultate izbora i uvidjećete to. Ljudi koji su rođeni 1999. godine, koja nije tako davno bila, već su odrasli, imaju čvrste političke stavove i određeno političko iskustvo.

Dolazimo do one polazne osnove – revizionizam nekom odgovara, jer ako promijenite prošlost, onda možete da radite nešto na drugim osnovama.

Zapravo prelomna godina bila je 2006, kada je ostvarena nezavisnost, i crnogorska opcija je pobijedila. Ali Crna Gora nije bila nacionalizirajuća država i bizarno zvuče ocjene sa ultranacionalističke srpske strane da su za vrijeme Đukanovića Srbi bili ugroženi kao u vrijeme Pavelićeve NDH ili Osmanskog carstva. Uvijek kažem, samo pogledajte koliko je novih crkava i manastira podignuto, što svakako ne bi bilo moguće da je Đukanović bio diktator i tlačitelj.

Činjenica je, zapravo, da nakon sticanja samostalnosti vlast nije radila dovoljno, ne mislim pritom na homogenizaciju, već da nije podizala kulturne institucije. Mislili su da je nakon referenduma gotova stvar. Vladala je isto kao i sada mantra: okrenimo se budućnosti, pustimo prošlost i istoriju, neka svako priča, piše i radi što hoće, važni su ekonomija i turizam, kapital i investicije… To je ta ideja bliska komunistima i neoliberalima – kultura je neki privjesak, nešto nebitno, jer se polazi od pretpostavke da će sve biti riješeno kada ljudi budu imali dosta para. Vidi se da su pogriješili i to će vam danas priznati svi koji su bili na poziciji od referenduma do 2020. godine.

POBJEDA: Uporedo neko drugi je gradio svoju infrastrukturu za oporavak snage kojima je zajednička država bila deminutiv za proširenu Srbiju?

ŠISTEK: Nikada ne tvrdim, niti ću reći da su svi koji su glasali za zajedničku državu, ili su bili protiv nezavisnosti, loši, jer mnoge od njih poznajem. Prosto, dio tih ljudi i političkih snaga su živjeli u nekom vremenu jugoslovenskom, imali su živa sjećanja na taj period, pa su rezonovali, hajde sa Srbijom makar da budemo dio neke integracije. Dakle, nije to bila čisto nacionalistička prizma, odnosno previše je crno-bijeli pogled ako kažete da su samo „četnici“ ti koji su bili za zajedničku državu.

Kada su političari prosrpske i opcije za zajedničku državu doživjeli veliki poraz na referendumu, a godinama kasnije bili razjedinjeni i u njihovim redovima vladala je pometnja, kao novi stožer se nametnula crkva koja je već imala iskustvo te tranzicije, uključujući i petooktobarsko iskustvo u Srbiji iz kojeg je izvukla velike benefite.

Upravo je to paradoksalna situacija da je u Srbiji, kada se oslobodila diktature Miloševića, krenuo talas desničarenja i klerikalizacije društva.

Ovdje se ponavlja nešto slično. Crkva je strpljivo gradila svoju infrastrukturu. A država je pokušavala da smiri crkvu principom – neka ona ima nešto svoje, hajde da ih ne diramo, neka grade hramove i otvaraju knjižare i pomiriće se oni prije ili kasnije sa nezavisnom Crnom Gorom. A to nije bila baš istina.

Kao što znate iza SPC stoji Srbija, a tu je i manji entitet u BiH – Republika Srpska, koja baštini isti pristup prema crkvi.

Na šta sa druge strane može crnogorska opcija da se osloni, jer ne stoji iza vas neka rezervna država, sem na svoju dijasporu koja nije prevelika, ali je vrlo važna jer sam među njom upoznao neke od najpametnijih i najobrazovanijih ljudi koje imate.

Crkva je radila planski, i postepeno mijenjala ono što je mogla preko bliskih političara. A mijenjala je počev od opštinskog nivoa. Jer nije prethodna vlast imala apsolutni uticaj.

Znate onu priču – Milo je najbogatiji i kontroliše sve… E, to možete da pričate nekome sa strane ko Crnu Goru ne poznaje. Otkud onda ovi finansijeri crkve: to su ljudi koji duguju karijeru i bogatstvo činjenici što se ova zemlja nakon 2006. godine nije razvijala kao recimo Hrvatska poslije 1991. ili 1995. godine, dakle nije bila nacionalizirajuća država. Tome duguju karijere i poslovne uspjehe, jer Milo nije bio diktator.

Za ove tendencije koje pominjem, nikako iz vida ne smijete da ispustite geopolitiku i prelomnu 2014. godinu koja je jako uticala i na Crnu Goru, što su dobro uočili mnogi analitičari.

Krim i rat u Istočnoj Ukrajini, koji je Zapad pokušao da zaboravi kao da se ništa ne događa, i onda je Rusija krenula dalje da širi svoj uticaj i na Balkan. Srbija je takva kakva jeste, možda neko na Zapadu ima privid ili se zavarava, ali ona je derivat Rusije, radi ono što Rusija želi, ali prikriveno. Preko zvanične Srbije i njenog režima je došao i taj pojačan uticaj na Crnu Goru, eskaliranje situacije što vidimo i po javnom diskursu koji je desničarski i sve više crkveni.

POBJEDA: Kako to da su političari u tolikoj mjeri postali zavisni od crkve koja je po prirodi konzervativna tvorevina, a pritom baštini svetosavlje koje je promovisao još Nikolaj Velimirović?

ŠISTEK: Crkva je s jedne strane nosilac te ideje o srpskoj Crnoj Gori kao privremenoj kategoriji. Političari ove tzv. prosrpske opcije ili oni koji se zalažu za taj srpski identitet Crne Gore su zbog toga dobijali onoliko legitimiteta koliko su bili bliski sa crkvom. Kao da je „izvor energije“ bilo to da se slikate sa Amfilohijem, da se družite više s njim i budete bliskiji od konkurenta iz druge partije, pa ćete bolje proći i na izborima. Svi se pozivaju na crkvu a ona preko politačara – koji crpe snagu iz njene naklonosti a time ostaju u poziciji neke vrste obligacije – gura svoju platformu.

Što se tiče Nikolaja Velimirovića – ne govorim pritom o religiji, da se neko ne osjeti povrijeđen, ili da tumači da ulazim u vjerske osjećaje – kontekst i period nastanka njegove ideologije sagledavao sam kao istoričar iz sopstvenog ugla i potrebe istraživanja Drugog svjetskog rata i međuratne Jugoslavije.

Tu opet imate kopču sa Rusijom, koja se često previđa, jer se taj period poklapa sa dolaskom belogardejaca u Kraljevinu Jugoslaviju. Nakon promjena u Rusiji i Oktobarske revolucije u Kraljevinu SHS su dolazili ili emigrirali ruski desničari, jer im je međuratna Jugoslavija kao diktatura bila bliskija, dok smo u Čehoslovačkoj imali takođe veliku rusku emigraciju ali su dolazili liberalni intelektualci, uključujući Ruse, Ukrajince, Bjeloruse i Jevreje iz Rusije.

A ovdje kod vas su stizali oficiri, generali i crkvenjaci. To je radikalizovalo dio crkvene pravoslavne misli. Velimirović i njegov slučaj dovoljno je poznat, ali je veoma važno naglasiti da je to bila tek jedna od struja i opcija, ali ne i preovladavajuća u tom periodu.

Istraživajući Drugi svjetski rat, posebno položaj Jevreja u Crnoj Gori, pažljivo sam sagledavao i tadašnju poziciju Mitropolije crnogorske koju je vodio Joanikije Lipovac, prvorazredni kolaboracionista koji u kolaboraciji prednjači kad god je ona moguća i sa italijanskom stranom, kad to treba i sa pročetničkom, i upravo je on odgovoran za širenje antisemitizma i propagiranje te ideje.

Ali pazite, crkva je bila jedan veći organizam. Iako sada SPC zataškava i svodi na incidentne situacije i kategoriše ih kao „prodate duše“, ne tako mali broj sveštenika Mitropolije bili su na strani narodnooslobodilačkog pokreta u Crnoj Gori. Pored njih bilo je i sveštenika koji se nijesu borili na strani partizana, jer su zazirali od komunizma i ideologije, ali ujedno nijesu bili ni kolaboracionisti, niti su dijelili poglede vrha Mitropolije, već su imali stavove koje čovjek očekuje od duhovnika u zemlji koja je okupirana. Manastir Đurđevi stupovi je primjer gdje je sveštenstvo tokom Drugog svjetskog rata pomagalo Jevreje, to sve možete naći dokumentovano.

Dakle, imate vrh crkve koji totalno sarađuje sa okupatorima i podstiče razne loše stvari, i ostatak sveštenstva kojeg nije zanimalo što radi tamo neki fašist Joanikije, nego pomažu ljudima koliko mogu.

Da rezimiram i vratim se na Velimirovića kao izdanka te ultranacionalističke nesnošljive ideologije koja je poražena 1945. godine – paradoks je da je ona postala mejnstrim i dominatna ideja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi nakon 1990. godine.

POBJEDA: Joanikije je sada svetac, za svece su proglašeni i sveštenici koji su okrvavili ruke i činili zločine u Drugom svjetskom ratu, kolaboracionisti se blagosiljaju, a oni koji upru prstom u te anomalije proglašavaju se „ustašama“. Da li je takva zbilja „revizionizam na kvadrat“?

ŠISTEK: Meni bi, da sam građanin Crne Gore i vjernik, bilo jako tužno i poražavajuće, odnosno bio bih revoltiran što je crkva izabrala najmračniju poraženu ideologiju kao glavnu i jedinu, iako je, kako sam to već naveo, crkva u cjelini posmatrano bila sasvim drugačija.

One koje interesuje širi kontekst o kojem sam govorio preporučujem da pročitaju knjigu vašeg istoričara i istraživača Bobana Batrićevića „U kandžama jevrejske aždaje – antisemitska propaganda u Crnoj Gori u Drugome svjetskom ratu“. Stvari će biti jasnije, ko želi da ih vidi onakve kakve zaista jesu.

POBJEDA: Mnogi iz današnje perspektive krive kralja Nikolu za „srbovanje“ a pokojnog mitropolita Amfilohija vide kao nastavljača te tradicije doživljaja Crne Gore kao „pijemonta srpstva“ u kojem je ona tek element šire priče…

ŠISTEK: Kralja Nikolu treba sagledati u kontekstu. Kažu neki da je srbovao, nametnuo lažnu pogubnu svijest i da je on kriv. To je pojednostavljivanje stvari. Njegovo srpstvo je dakle postojalo i prije unuka mu – Kralja Aleksandra, i prije četnika, i mnogo prije Ratka Mladića i Radovana Karadžića koji su neke te ideje doveli do genocidne krajnosti.

To je bilo liberalno srpstvo i možete da ga uporedite sa nekim sličnim pokretima u Evropi tog doba. Znam da ga Crnogorci često ne cijene i više veličaju druge vladare, ali bih istakao da, iako je vodio nekoliko ratova sa Osmanlijama, kod njega nećete naći ružnu riječ za protivnika niti drugu vjeru. Na neki način bio je uzor političke korektnosti. I ja ga cijenim iz tog ugla i često ljudi ovdje nijesu svjesni koliko je u tom pogledu bio napredan državnik.

Njemu je srpstvo, ujedno, izgledalo kao racionalna opcija. Ako je htio da proširi državu, nije mogao pored austrougarskog i osmanskog carstva da gradi državu samo na uskoj teritoriji, pa je da bi privukao ostale, koristio i taj srpski narativ, ma koliko god za razvoj države bila važna Stara Crna Gora kao kolijevka države. On je imao razne ciljeve, ne kažem da je imao neki bog zna kako osmišljen plan, jer ga je mijenjao prema situaciji, kako to mora državnik tako malo zemlje. I na kraju je uvidio da su mnoge njegevo ideje bile megalomanske i pregažene.

Što se tiče Amfilohija, upoznao sam ga i nekoliko puta imao priliku da pričam s njim. Ne kažem da sam ga dobro poznavao. Ali se ipak razlikuje od onog Joanikija i danas njegovih nasljednika, jer je Amfilohije držao do neke svoje vizije crnogorstva. Iako je to bilo „ultrasrpsko crnogorstvo“, još donekle je bio nasljednik toga da ga tako nazovem, srpstva crnogorskog koje je bilo tradicionalno – po principu: da, mi smo Srbi, oni najbolji, mi čuvamo ono svoje, a nećemo da saginjemo glavu pred nekim drugim.

Mislim da je to imao u sebi, pritom ne želim da ga hvalim. Ali je za raziku od svog nasljednika, komunicirao sa ideološkim protivnicima, održavao komunikaciju što je ublažavalo strasti u državi, do jednog momenta. Sa druge strane, za mnoge je bio nesnošljiv velikosrbin, podržavao je haške optuženike koji su počinili genocid, što je grozno.

Uz to bio je žestoki protivnik crnogorske nacije i sprdao se sa njom na način koji je meni neprihvatljiv. Ali isti takav Amfilohije slobodno je hodao po Cetinju i održavao još neki nivo komunikacije. To mora da se istakne kod njega.

POBJEDA: Gdje je u cijeloj priči novi mitropolit Joanikije Mićović?

ŠISTEK: Novi mitropolit Joanikije nosi ime svog fašističkog prethodnika, što bi bio skandal u nekoj drugoj državi. Mislim da to nije slučajno. O njemu ne znam ništa, sem što smatram da nema ni približnu širinu i kapacitete da prevaziđe malo sebe i sjedne sa svojim oponentima. Ne znam da je ikada zvao neistomišljenike da s njim popiju kafu kao što je to radio Risto Radović. To je velika razlika u jednom baš lošem pravcu. Dok se čini da je Amfilohije bio posljednji izdanak tog autentičnog crnogorskog srpstva, ovo sadašnje srpstvo koje sad nameće SPC je derivat onoga što rade u Rusiji, po sistemu srpski svet – ruski svet, u čijoj osnovi je nepodnošljivost, binarno gledanje – nećete s neistomišljenikom, zatvarate se u svoj vlastiti krug.

U tom smislu je Crna Gora mnogo nazadovala. To se ne odnosi samo na crkvene velikodostojnike, nego se prenijelo i na dio političara koji ne pričaju normalno jedni s drugima već šalju poruke samo preko medija. Stasala je tehnokratska, ekskluzivistička i nesnošljiva generacija političara koja bi da svoje protivnike sprži i totalno ponizi što, kako sam naveo, nije bilo u vrijeme Amfilohijevo uz sve njegove kontradiktornosti.

Ovi novi političari, u novom crkvenom ambijentu, ogradili se iza nekog zida i sad bi da dekontaminiraju Cetinje ili da ga, kao 5. septembra 2021. godine, sprže plinom, a Crnogorce svedu na 100 ili 10 hiljada ljudi kao neko pleme u rezervatu.

POBJEDA: Kako vidite rasplet situacije u Crnoj Gori i kojim smjerom zemlja može da ide nakon političkih promjena koje su se dogodile?

ŠISTEK: Nažalost, mislim da Crna Gora tone dublje i dublje. Shvatam potrebu za promjenom, ima dio ljudi koji su glasali za Jakova Milatovića iz razloga što su željeli da se nešto promijeni. Mislim da će se mnogi iznenaditi kada on stupi na vlast, jer njegov manevarski prostor nije onakav kakvim su ga zamišljali i jedna i druga strana.

Mene ovo ovdje podsjeća na 1969. godinu u Čehoslovačkoj. Poznato je da je nakon što je 1968. godine zemlja krenula sa promjenama, napadnuta je od strane Sovjeta koji su je okupirali. Ne upoređujem situacije, već procese. Ni tamo se nije odmah dogodilo: došli Rusi i došao je kraj. Promjene su išle postepeno, u negativnom smislu a u finalu su završile totalnim osvajanjem institucija i ograničavanjem sloboda, što se vidjelo već krajem 1969. godine.

Postepeno je režim bio čvršći i čvršći. Ljudi su gubili posao, gasila se pozorišta koja su držali liberalni i prozapadni ljudi. Onda se, simbolički rečeno, desila zadnja promocija neke knjige slobodnomislećih autora. Kao što smo nedavno imali promociju knjige u biblioteci u Podgorici koja se još zove „Radosav Ljumović“, za sada, ali ni to nije sigurno, posebno ako pogledate talas revizionizma koji je kod vas zahvatio Nikšić.

Dolazimo do istjerivanja neistomišljenika i ljudi bez obzira da li su stručni i sposobni. U mnoge crnogorske institucije već je infiltrirana mnogo esktremnija ideologija nego što je to bila Miloševićeva. O njemu svašta možete da kažete, jeste bilo grozno i katastrofalno vrijeme, ali ne i da je to bilo klerikalno vrijeme. A sada, na osnovu uvida i svjedočenja ljudi s kojima razgovaram, shvatam da dolazi vrijeme da prostora za mjesto u nekoj upravi ili poslu nećete imati ako ne pokažete krštenicu Srpske pravoslavne crkve.

Zamislite situaciju u kojoj bi, recimo, neku državu u Evropi preuzeo radikalni islam. To bi bilo šokantno jer je opasnost od tog pokreta poznata, čak se nekada i pretjeruje. A vi imate situaciju da na Balkanu živi radikalno pravoslavlje koje relativizuje zlo iz Drugog svjetskog rata. I u Bugarskoj i Rumuniji je pravoslavlje dominatno, crkva ima svoj uticaj, ali nije tako ekstremno kao ovdje.

Ne znam kako tu opasnost da spriječite.

Princip autokefalije nema veze sa nacionalnim osjećajem

POBJEDA: Današnja SPC je nastala za vrijeme Kraljevine SHS, integracijom više pravoslavnih crkava, uključuju i Crnogorsku nakon što je prethodno izbrisana crnogorska država. Tim slijedom događaja, zar nije bilo logično da disoluciju bivše Jugoslavije prati i izmjena u crkvenom tkivu po principu koje promoviše pravoslavlje – jedna država, jedna crkva? Vidimo da SPC zapravo dodatno centralizuje svoje redove i opstaje kao platforma i duh prošlih vremena.

ŠISTEK: Jedan dio ljudi koji je bio za crnogorsku autokefalnu crkvu, posebno ljudi iz dijaspore, nikada se nijesu odrekli samostalne ckrve, odnosno Mitropolije. Ali u onim okolnostima, nastankom Jugoslavije, ne kažem o načinu kako je nastala, nego o konačnom produktu, bilo je prirodno da postoji jedna crkva, posebno ako ljudi govore manje-više jednim jezikom… Bilo je to previše fragmentirano na prostoru podijeljenom između više imperija. Kako se to radilo, to je druga stvar…

Kad se raspala SFRJ, sve države imaju svoje zakone i trebalo je da se to pitanje prilagodi i nema veze to sa nacionalnim osjećajem, jednostavno tu ide princip autokefalije. Ako bi se svi složili, ne bi bilo ništa strašno i te crkve su mogle da održavaju fine, bratske odnose.

To se ovdje kod vas nije desilo, već opstaje narativ sličan kao i u Rusiji, koji onda služi i za neke druge projekte.

POBJEDA: Kako tumačite veličanje ruske agresije među ovdašnjim prosrpskim nacionalistima koji zbog svog doživljaja Moskve, prenebregavaju činjenicu da je to zemlja u kojoj se gaze ljudska prava a opozicija gotovo da ne postoji?

ŠISTEK: Mene u tom kontekstu šokiraju neke manifestacije i prateći paradoksi. Kad gledate klerikalne i ultrasrpske medije koji sve više dominiraju i vašom državom, a da ne govorim o medijima iz Srbije, kako takvi veliki pravoslavci podržavaju recimo Kadirova i njegove Čečene pod geslom: neka ih, neka sprže Ukrajinu. I kako mogu Srbi da se vesele što islamski fanatik i njegovi islamisti ubijaju pravoslavni narod u Ukrajini koji, pritom, priča (i) ruski.

Mi u Češkoj imamo pola miliona izbjeglica iz Ukrajine, uglavnom pravoslavaca koji pričaju dominatno ruskim jezikom. Neko se od njih izjašnjava kao Rus koji podržava nezavisnost Ukrajine, ali dosta njih su Ukrajinci koji pričaju ruski… Kako je onda moguće da u Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj, kao entitetu BiH, srpski nacionalisti podržavaju Kadirova i navijaju za njega da „ubija u ime majke Rusije“.

Iako će vam ovdje veliki dio Rusa koji su izbjegli zbog korupmiranog ruskog režima i Putinove genocidne diktature objasniti kakav je to milje, ovdašnji ljudi koji tamo nikad nijesu bili, ili ne poznaju karakter tog režima, podržavaju navodnu denacifikaciju Ukrajine. To je neoprostiv grijeh i totalno ludilo. Sveta Rusija sa Kadirovim.

Sa druge strane imate Čečene koji se bore na ukrajinskoj strani. Moj kolega Matijaš Zrno, ratni dopisnik iz Ukrajine, svjedočio je kako su Čečeni koji drže neki bife u Kijevu zaštitnici Jevreja u tom kraju. To je istina ukrajinska i o tome treba da se priča, a ne da se navija za Kadirova, Vagner grupu i Putina.

Zašto elita ne talasa

POBJEDA: Što vidite kao najveću slabost građanske Crne Gore i razlog mlake reakcije na tendencije o kojima govorite?

ŠISTEK: Crnogorci o sebi imaju pozitivno mišljenje kao o slobodoumnom i buntovnom narodu. Svaka čast svim crnogorskim junacima u istoriji, i hrabrim intelektualcima koje bih mogao gotovo da i nabrojim. Ovđe živite u nekim mitovima, narod je prilično pasivan i vlada velika konfuzija.

POBJEDA: Zašto je to tako?

Vi možda nijeste svjesni koliko su fini uslovi u kojima živi dio intelektualne elite. Trenutno na Univerzitetu Crne Gore imate duplo veće plate nego na Karlovom univerziteu u Pragu. Tamo nema mogućnosti da dobijete stan. To ne postoji kod nas, nijedna državna institucija ne dijeli stanove.

Ljudi ovdje, dakle, imaju što da izgube, fine plate, privilegije, stanove… Zato je inteligencija tiha.

U Srbiji je isto, jer se vremenom sužavao prostor za nepodobne, a ljudi su kupljeni privilegijama. To je i vaša glavna opasnost.

Igor Perić (Pobjeda, foto: Pobjeda/Mara Babović)