Ispostavit će se na kraju da je akcija u potpunosti uspjela: u turizmom poharanu i opustjelu povijesnu jezgru Zadra grupica preživjelih stanovnika Poluotoka naumila je, naime, vratiti – život. Baš pravi pravcati život. Na uskrsnu subotu u perivoju Kampo Castello otvorili su tako štekate, doveli bendove, organizirali izložbu fotografija, okupili se oko stolova i na jedan dan oživjeli svoj mrtvi kvart.

„Ekspanzijom turizma posljednjih nekoliko godina Zadar je izgubio Poluotok kao mjesto za život. Grad se pretvorio u jedan veliki hostel s ‘pizza cut’ gastro ponudom. To ne bi bio problem da na kraju nemamo centar grada koji je prazan, i to pola godine. Na ovaj način građani Kampo Castella pozivaju na povratak života u centru, makar kroz druženje“, poručili su u novinama organizatori iz Mjesnog odbora Poluotok i privatne tvrtke Burda Atelier, koji su perivoj između ostaloga ukrasili i lutkama iz izloga.

Što je trebala bila poruka instalacije – jesu li lutke bez lica imale predstavljati simulaciju života u opustjelom starom Zadru, jesu li to bili bezlični, generički turisti kao njegov umjetni život ili su lutke tu jednostavno stajale za ukras, bez ambicije da išta poruče – ne zna se, ali zna se što je porukom na kraju ispalo. Stilizirane bijele feminomorfne lutke možda, naime, i nisu imale lice, ali su i te kako imale lijepo oblikovane okrugle – grudi.

Nije stvar u tome da je lutke obnaženih plastičnih sisa kao uvredu za javni moral – a budući je riječ bila o uskrsnoj suboti, i bogohuljenje – prepoznao jedan broj takozvanih „uznemirenih građana“. Ima nas svakakvih, pa i takvih kojima smetaju gole sise: sasvim je moguće, recimo, da su i „uznemireni građani“ bili ugrađeni u umjetnički koncept instalacije kao kritike imperativa sintetičke ljepote i pobune protiv terora plastične kirurgije. Nije stoga stvar ni u tome da je gole lutke iz izloga kao uvredu javnog morala i bogohuljenje prepoznao i župnik obližnje crkve Gospe od Zdravlja. I popova, istinabog, ima svakakvih, pa i takvih koji ne vole ženske sise.

Nije tako stvar bila ni u tome da je po dojavi župnika i uznemirenih građana na Kampo Castello na koncu zaista stigla policija: vama to može biti smiješno, ali policiji je to posao. Stvar počinje tek od tog trenutka, od časa kad su policajci izašli iz automobila, ugledavši pred sobom uznemirenog župnika i bijelu, plastičnu lutku iz izloga. To je trenutak u kojemu se Republika Hrvatska dijeli od normalnoga svijeta i dalje ide svojim putem.

U normalnom svijetu, recimo, policijski se službenici najprije nesigurno raspitaju koji je datum – nije prvi travnja, već je osmi, prošao dakle Prvi april prije sedam dana – potom se nesigurno ogledaju oko sebe, jer ako nije Prvi april onda je skrivena kamera. Kad se uvjere da nije ni skrivena kamera, policajci se ili a) ljutito izderu na popa koji ih zajebava dok imaju ozbiljnijeg posla – moguće mu i b) razrežu kaznu zbog lažne dojave – ili pak c) prihvate zajebanciju i pred nasmijanim građanima naprave par selfieje pored „uhapšene“ lutke, a iznimno – ako je, recimo, riječ o osobito opuštenim sjevernijim policijskim kulturama – čak i d) zajedno s građanima i plastičnim ljepoticama popiju kavu.

Ovo, međutim, nije normalan svijet. Ovo je Republika Hrvatska.

U Republici Hrvatskoj, naime, policijski službenici šokirani viđenim sastave zapisnik i daju popu da ga potpiše, pa lutku unesu u automobil i privedu u policijsku stanicu. A zbunjeni građani su ti koji se najprije nesigurno raspitaju koji je datum, potom nesigurno ogledaju oko sebe tražeći skrivenu kameru. Pa ne bude, naravno, ni Prvi april ni skrivena kamera, već bude Republika Hrvatska, zemlja u kojoj zbog uznemiravanja javnosti, vrijeđanja javnog morala i bogohuljenja na uskrsnu subotu policija mrtva ozbiljna hapsi lutku iz izloga.

U nezaboravnoj sceni, koja će dovijeka ostati slikom Republike Hrvatske Godine Gospodnje 2023., plastičnu lutku obnaženih stiliziranih grudi – ponovimo za one koji će ovo možda čitati za pedeset ili sto godina: plastičnu lutku – čuvari reda onda najozbiljnije sakrivaju od fotografskih kamera i pogleda znatiželjnika, pa pokrivaju dekom preko glave, baš kao da je riječ o samom Božidaru Kalmeti, nakon čega je trpaju u policijski automobil i privode na obavještajni razgovor.

Plastičnu lutku.

Činjenica pak da je lutku iz izloga zbog zločina protiv ćudoređa policija uhapsila nakon dojave mjesnog župnika, ispostavlja se upravo karikaturalnim prikazom takve, dakle nenormalne Republike Hrvatske. Zemlje u kojoj se sve to događa samo tjedan-dva nakon najnovije pedofilske afere Crkve u Hrvata i slučaja svećenika Zlatka Rajčevca, župnika iz vukovarskog naselja Sotina, koji je godinama seksualno zlostavljao pet malodobnih ministrantica, uživajući punu zaštitu osječkog nadbiskupa Đure Hranića.

Njegova nadbiskupska uzoritost, kako će se ispostaviti, svoga je nestašnog župnika prijavila Državnom odvjetništvu tek nakon što su mu roditelji i mještani zaprijetili policijom, gotovo godinu i pol nakon što je saznao za zlostavljanje, za cijelo vrijeme policijske istrage produžujući osumnjičenom pedofilu svećenički mandat, pa čak i onda kada je ovaj imao sve uvjete za redovno umirovljenje. „Treba razumjeti roditeljske osjećaje i njihovu patnju, no treba voditi računa i o dostojanstvu eventualnog počinitelja“, mrtav ozbiljan izjavio je nadbiskup Hranić, objasnivši kako mu nije padalo na pamet skloniti ili umiroviti pohotnog starog svećenika jer bi mu se tada, citiram, „srušio svijet“.

Nakon toga, eto, slučaja – samo, podsjećam, najnovijeg iz još uvijek nenapisane opsežne studije „Pedofilija u hrvatskoj Crkvi“ – nije samo ponešto razumljivije zašto se hrvatskim posvećenim glavama ne „ruši svijet“ kad im se kolege u četiri sakristijska zida zabavljaju s malim djevojčicama i dječacima, već im se „ruši svijet“ kad ugledaju obnažene plastične lutke stiliziranih grudi, nego je ponešto razumljivije i zašto župniku zadarske crkve Gospe od Zdravlja smetaju obnažene plastične lutke stiliziranih grudi, a ne smetaju mu, recimo, istoga dana na istome mjestu – usred Poluotoka, u Kampo Castello – postavljene tri figure obnaženih dječaka vrlo nestiliziranih, pače pažljivo i vrlo vjerno modeliranih dječjih stražnjica i spolnih organčića. I ne samo da su tri figure obnaženih dječaka vjerno modeliranih pišulinaca instalirane u neposrednoj blizini Gospe od Zdravlja, nego su postavljene na sami zabat crkve!

I stvarno, prošeta čovjek na Kampo Castello, stane pred crkvu Gospe od Zdravlja, kad eno gore, na krovu, na tri točke crkvenog zabata stoje tri mala bucmasta dječačića gola kao od majke rođena, pa razuzdano sviraju gitare, plešu i vitlaju svojim malim penisima nad glavama vjernika što ulaze u crkvu! A župnik im se samo valjda nasmije, „vražičci mali“, pa trči policiji prijaviti skaredne plastične žene što golih sisa paradiraju oko crkve.

Objašnjenje kako je usporedba budalasta, ako već ne kretenska, jer očito je riječ samo o mramornim anđelima puttima, uvjerljivo je, kako bih rekao, točno koliko i objašnjenje da su one obnažene sisate egzibicionistice očito samo lutke iz izloga. I sve dok župnik policiji i Centru za socijalnu skrb ne prijavi tri gola dječaka što na krovu crkve Gospe od Zdravlja sablažnjivo mašu svojim organčićima, barem jednako toliko uvjerljivo bit će i objašnjenje zašto Crkvi i hrvatskim katolicima smetaju odrasle plastične sise, a ne smetaju mramorne dječje guzičice i kurčići.

A točno toliko – sve dakle dok hrvatska policija ne izađe u izvid u Kampo Castello, ljestvama se popne na krov crkve Gospe od Zdravlja, pažljivo skine tri gola i promrzla malodobna dječačića, ugrije ih dekicom i odveze na pregled, da se utvrdi ima li znakova seksualnog zlostavljanja – bit će uvjerljivo i objašnjenje kako je nenormalna Republika Hrvatska ipak samo džennet za afganistanske talibane i raj za katoličke pedofile.

Organizatori cijele akcije u svome su naumu, eto, uspjeli preko svih očekivanja: na zadarski Poluotok vratio se život. Previdjeli su, sada to znamo, samo jednu stvar: mogućnost da se na tako neoprezno otvoreni perivoj vrati – život u Republici Hrvatskoj. Pored kojega čak i onaj pola godine prazan „veliki hostel s ‘pizza cut’ gastro ponudom“ više ne zvuči kao loša ideja.

U njemu su barem djeca na sigurnom.

A sise prave.

(Portal Novosti)